Check Page Ranking


Pošaljite prijateljima
božićne i novogodišnje e-stvari
na Coolmination.com


Preuzmi BlogRadar button


PC igrice!!!...

Do 21.1.2008. 30% popusta na sve igrice!!! Kupon za kupnju 'WWMAG' (upisuje se prilikom kupnje)


Gamemagio - Free games download
*** NOVO ***
 


mbfgads_80x80




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Amazing internet

Gdje klikam?

Igre

Featured Blog

Hal III - rebooted
Zasluženo u penziji, dizajn Hal III bio je najmukotrpniji do sad, i najmanje mi se sviđao. Uz to, nakrcan je tolikim teretom da je postalo teško ga održavati.

Ovo je samo mali podsjetnik za one koji pomisle da su promašili blog. Dok ne nađem neki novi.

Igračke

  • Hal - banneri(ći)
  • - Linkovi na Hal v4 mogu biti tekstualni, ali želite li sličicu, kodove možete pronaći ovdje:

  • Link creator
  • - Imate li svoj mali logo ali ne znate napraviti kod za njega? Link Creator ga može napraviti za vas:

    Hal v4 Info Box
    Kontakt
    Javite se svojim pitanjima, pohvalama i prijedlozima. Evo, i ja se zakačio na G-mail. Ako mislite da bi vam taj 'gigabajt s pretraživanjem' dobro došao, javite se imam još nekoliko pozivnica . Svima koji me imaju u adresarima predlažem promjenu - nova adresa ovog bloga je hal.blog(at)gmail.com


    Pošaljite mail
    (hal.blog[at]gmail.com)


    Copyright informacijaPridržavam autorska prava na tekstovima objavljenim na ovom blogu (osim tamo gdje je drugačije navedeno). Molim da objavljivanje sadržaja ili dijelova sadržaja Hal:UI bloga popratite linkom na izvor. Cijenio bih da me o takvom potezu obavijestite mailom.
    Ukoliko na Hal.UI blogu postoji materijal koji sam upotrijebio kršeći vlastito pravilo budite slobodni skrenuti mi na to pozornost.
    Hvala na suradnji.

    Kradljivci

    Uzmete neki svoj dobar tekst i puknete ga cijelog u Google. I otkrijete svašta:

    Moj tekst: Ja otac pronađen je na:
    - visa.mojblog.com - Dokaz


    Zablogancije
    Mini Poll 2



    Arhiva po mjesecima

    Mušice (1-14)

    Chitta - nedovršena priča

    Mind Twister

    I spy!

    Off Topic

    Homo Addictus

    Psycho Hack

    Slike u mislima

    Publikalije

    Break to the future


    WWW

    Brda teksta

    Blog potrepštine

    Grafika

    Znanje

    Kid in me

    A zavukoh se svakamo




    Add to Technorati Favorites

    Personal Blogs - Blog Catalog Blog Directory


    Blogarama - The Blog Directory


    Listed on Blogwise









    Novosti: Dao sam si malo truda pa posložio arhive. Tako su sad svi Mindtwisteri na okupu. Serija Mušice, svih 14 dijelova, također ima svoju listu. A Chitta (iako već dugo i sam čekam sljedeći nastavak) se nalazi odmah ispod Mušica, posložena redom.

    Njušilica off-line

    12.06.2008., četvrtak - 10:29 - (komentara: 5)
    Nakon što sam primio desetak mailova da njušilica ne radi sve korisnike obavještavam da je u zadnjoj nadogradnji blog.hr servisa i rss feed nadograđen na višu verziju i strukturno promijenjen. Trebat će neko vrijeme da prilagodim njušilicu novoj strukturi. Stoga - strpljenje....ž

    Update: pokrpano je!

    Objavljeno: četvrtak, 12.06.2008. u 10:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #

    Putuj Europo!

    26.02.2008., utorak - 20:08 - (komentara: 8)
    Gle, pojavio se Hal nakon par mjeseci izbivanja. Mora da se nešto dogodilo yes

    Ma ništa strašno, samo čitam malo o ovom kretanjima "kao ono... EU ili ZERP?", pa mi se sve čini da sam počeo biti bliže ZERP-u. Ucjenjivanja i upute iz Europe su mi postali malo prenapuhani i sve mi više idu na živce. Valjda zato jer smo ludi ući u Europu, odmah sad. A da mi prvo složimo ZERP kako treba pa onda lagano u Europu? Čisto da vidimo trebaju li oni nas. Kako bi Slovenci rekli u svojoj hvaljenoj reklami: Najprej štalca, pol pa kravca!"

    A tek kriteriji!!!!! headbang

    Ako Rumunjska može u Europu jer je ispunila sve kriterije onda sam suglasan da nas tamo ni pod koju cijenu ne treba.

    Zašto? Pogledajte sami:



    Eto, a naši pregovori zastali.

    Objavljeno: utorak, 26.02.2008. u 20:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

    2008 - Anthony Robbins

    28.12.2007., petak - 15:36 - (komentara: 2)
    Pronašao sam krasan link, pa da ga podijelim s vama.

    http://www.tonyrobbins.com/12TENETS/

    Objavljeno: petak, 28.12.2007. u 15:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

    Svako dobro

    24.12.2007., ponedjeljak - 16:50 - (komentara: 5)
    Prvo sam pomislio slati čestitke s Servisa za elektronske čestitke ali sam odustao. Previše vas ima.


    Želim svim blogerima i čitateljima, puno velikih snova, realnih ciljeva, pametnih odluka i puno dobrih prilika u novoj 2008. godini. U krugu obitelji provedite ugodnu božićnu večer.




    Objavljeno: ponedjeljak, 24.12.2007. u 16:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

    Posudiš mi lozinku?

    30.08.2007., četvrtak - 10:28 - (komentara: 17)
    Hakeraj!
    Jedna tema koju nikad nije dovoljno ponavljati. Nakon svakog ponavljanja treba je ponoviti opet. Naučno je dokazano da kad nekome nešto ponoviš sto puta da mu to nekako sjedne u glavu. A nekima je dovoljno reći samo jednom.

    Ako ste nekome dali svoju lozinku onda niste hakirani. Samo ste dali lopovu ključ svog stana te ga ne možete optužiti za provalu. Ali, ako ste mu ključ dali na prijevaru jer je rekao da mu treba za mazanje pekmeza na kruh onda je to smiješno. Odmah je potrebno shvatiti da je lozinka zapravo ključ vašeg bloga ili bilo čega drugog virtualnog i elektronskog. Treba razmisliti o tom ključu. Ne se igrati s tim. Kome biste dali svoj ključ? Točan odgovor je : nikome! A posebno ne administratoru bloga, jednako kao što ga ne biste dali ni vlasniku zgrade u kojoj imate stan. Postoje izuzeci. Ponekad damo ključ rodbini kako bi nam provjetrili stan ili zalijali cvijeće dok plutamo po moru. No to su izuzeci.

    U prvim danima bloghaera često sam bio zamoljen da nekome počačkam po dizajnu jer je u to vrijeme bilo hit imati cool dizajn. Isto tako često je jedino rješenje bilo ući u taj bog i napraviti što treba. Uvijek sam zamolio vlasnike da u postavkama promijene svoju lozinku u nešto drugo, npr. “hal” pa kad ja završim posao da je vrate u prvobitno stanje. Razlog je jednostavan. Ne želim znati vašu lozinku jer bih u slučaju nečije budalaštine mogao postati prvi osumnjičeni.

    Možda nekome blog nije toliko važan pa si misli “ah, lozinka, ko ga šiša, nek' ga obriše”. Ok, meni svejedno, ali kako god vam je blog marginalna stvar čuvanje njegove lozinke je dobra praksa posebno ako vam “čuvanje lozinke” općenito postane navika.

    Jednog dana vam se možda jave iz uprave banke i zamole vas za vašu lozinku kako bi napravili upgrade vašeg računa novim funkcijama. I onda vam ne obrišu račun nego samo njegov financijski sadržaj. To je već opasno.

    Jednom ćete dati nekome lozinku svog e-maila radi “testiranja servera”, a onda će s vašeg maila predsjednik Amerike dobiti prijeteće pismo. Glup primjer ali mail koji niste napisali a poslan je u vaše ime izazvat će prilično panike prije nego dokažete da ste nekome dali lozinku.

    Dobro, ako netko misli “pa nisam glup, naravno da neću dati lozinku svog bankovnog računa”, zašto raditi razliku između banke i bloga. Znači li to da ne biste dali ključ od stana, ali od vikendice, garaže ili šupe bi mogli? Lozinka je lozinka, i to ne može biti “ja”, “mama” ili “keks”

    Da malo ponovimo:

    1. NITKO na ovom svijetu vas nema pravo tražiti lozinku. Čak i ako vam ju je on sam dodijelio. Ne nasjedajte autoritetima i nekome tko se predstavlja kao administrator, šef odjela, čovjek na održavanju servera, vaš voditelj IT-a u firmi, predsjednik republike ili Bill Gates osobno.
    Tko je nasjeo, nasjeo je. Ja ne zamjeram nikome, jer i to je jedan od načina za brzo učenje i stjecanje iskustva. Pogriješiš pa ti postane jasno.

    2. Napravite jaku lozinku. Jaka ne znači da treba upisati cijelu prvu rečenicu Da Vincijeva koda, ali bilo bi dobro da ima barem 8-9 znakova i da to budu velika i mala slova te brojevi. To bi trebalo spriječiti upad “grubom silom” odnosno “pogađanjem” vaše lozinke. Pogledajte koji film pa ćete vidjeti o čemu govorim. Riječ “mojmaliblog” je loše ali “m0Jm4L18Lo6” je već bolje. Ne razumijem se u matematiku ali kod prve riječi kombinacija se sastoji od tridesetak mogućih znakova (sva mala slova) dok je u drugom slučaju skup puno veći (preko sedamdeset). Blog.hr sada u postavkama ima i funkciju provjere “snage” vaše lozinke na probijanje “grubom silom”. Provjerite.

    3. Pravi hakeraj je upravo ovo: vi ste se zaštitili, ali netko je provalio, na silu. Čak i legendarni Mitnick nije provaljivao u servere grubom silom već je telefonom nazivao sistemske administratore i slične tipove, predstavljao se različitim imenima i izmolio od njih lozinke na povjerenje. Nije baš pravi hakeraj već više prijevara.

    Ja doduše nikad neću razumijeti koji je point provaljivanja na tuđe račune, stranice ili servere u cilju brisanja i uništavanja istih. To mi je jednako grebanju auta čavlom, trovanju nečijeg psa. Napraviti štetu, a ne se moći na sva usta hvaliti, osim svojim par prijatelja za koje ne znaš hoće li te cinkati jednog dana...

    I ovaj mladac koji je švrljao po blogu... ne treba ga zbog toga smatrati kriminalcem. Tražio je način za dokazivanje, smislio prijevaru i iskoristio naivne koji su povjerovali. Sreća da to nisu bankovni računi i da šteta nije nepopravljiva.

    Jedino što mi je žao da je brisao sadržaje i radio štetu. Bilo bi bolje da je svima objavio novi post:

    Ja sam taj i taj.

    Na prijevaru sam ušao u ovaj blog. Nisam ništa dirao, samo objavljujem ovaj post. Molim vas poradite na informiranju o sigurnosti i zaštitite svoje intelektualno vlasništvo. To je moj cilj.


    E, da je to napravio... cijenio bih taj iskorak. Bilo bi bezazleno ukazivanje na pogrešku i otkrivanje načina na koji možete izgubiti, bilo bi to upozorenje svima da ne nasjednu nekome tko bi isto napravio s destruktivnim namjerama.

    Ovako je sve ostala avantura s pojačanom medijskom pažnjom.

    Objavljeno: četvrtak, 30.08.2007. u 10:28 - Komentari (17) - Isprintaj - #

    I opet roboti na naslovnicama

    04.08.2007., subota - 02:01 - (komentara: 5)
    Pazi ovo. Prošlo je prilično vremena otkako sam se ovdje raspisao o robotima. Vidim robote kao zaljevače cvijeća, dostavljače pizze, prenositelje poruka ili stražare... možda sam tek u tragovima pisao malo o negativnim konotacijama robotike.

    I danas čitam novosti po online novinama. Koliko znam još ni jedan od robota pomagača nije uveden u neku službenu funkciju. No zato je tu vojska.

    Zašto bi se roboti vucarali okolo po terenima kad mogu bez problema nekog ukokati. Za probu, moglo bi to biti u Iraku a roboti bi mogli biti u službi američke vojske. Demonstracija sile u uspostavljanju demokracije. Kodno ime naprave je SWORDS (Special Weapons Observation Reconnaissance Detecting System). U nazivu ni riječi o robotu. To je kao "system". Nakeljen je na Talon IIIB robota koji je namijenjen uništavanju bombi.

    Iako je ova platforma isprve bila predviđena za ispitivanje nepristupačnih terena, prolaske kroz cijevi i ruševine, uništavanje mina i ostalih neeksplodiranih paklenih naprava, bilo je pitanje vremena kad će se netko od pametnjakovića dosjetiti da gusjeničara odjenu po posljednjoj vojnoj modi: automatska puška velikog kalibra, bacač raketa, lanser i slično. Pretpostavljam da nije nikakav problem namontirati i kakav sprej za raspršivanje otrova ili kakvu sličnu praktičnu šalu koja s one strane cijevi neće biti nimalo smiješna.

    Ameri šalju tri komada online za početak. Nije neki uzorak ali njihovi će matematičari bez problema izračunati učinak prije nego ih neki iračan pretvori u prah i pepeo.

    Ključne komponente na koju računaju tvorci borbenog robota su teror i strah te izrazita preciznost u "gađanju iz ruke". Na demonstracijama, vojnik snajperist se sakrio, a tri kompleta gusjenica su ga krenula tražiti, pronašli su ga brzo uperili u njega cijev od kojih 20-ak milimetara promjera i on se naravno predao. Upitan za osjećaj koji je pri tome imao rekao je da ga je pogodila lagana mentalna kriza zbog izostanka ogranske nakupine koja bi trebala stajati iza cijevi, na koju možeš pucati i vikati, koja se može spotaknuti ili poskliznuti, koju možeš nagovoriti da odete na pivo. Nema toga. Samo tačke na gusjenicama s debelom cijevi koje bezdušno idu prema tebi.

    E sad, u borbenom smislu ovaj stroj, iako je brz, malo zaostaje u vještini promjene položaja pravovremenog uzmicanja. Taj nedostatak je nadoknađen s nekoliko kamera, termovizijom, zoomom jačim od Canona.

    Jedino što SWORDS nema je vlastita pamet. Negdje daleko u pozadini (oko 1.5 km) njime upravlja neki tip i to direktno iz upravljačkog kofera kojeg nosi okolo sa sobom. Postoji priča da povremeno, kao kod svih drugih radio upravljanih uređaja ova naprava zapleše Labuđe jezero i nekontrolirano se vrti. Problem sigurnosti. Zanimljivi efekti nastaju ako pri tome pili iz svog M249 machine guna s 350 metaka. E, onda su ih nakrcali elektronikom iz sigurnosnih razloga. Sad ne može pucati prije nego stane. S druge strane, stajanje ga čini ranjivim. A usput su mu ugradili i šalter kojim će ga njegova vlastita reprezentacija raznijeti u dijelove ne bude li htio pucati isključivo na neprijateljsku stranu ili bude radio kakve druge samovoljne nepodopštine. Ako mu ne pukne veza... jer onda ni šalter ne radi.

    Naručili su tipovi 80 komada odmah, ali projekt nije isfinanciran. Sad su prva tri prototipa spremna za borbene operacije u Iraku. Pretpostavljam da im je zadaća tamo koknuti par novostvorenih demokrata ili koga već pogode kako bi se opravdao projekt i iznudila sredstva.

    U svemu tome najviše brine da mnogi tamo stručnjaci imaju vizije. Sljedeći upgrade bi trebao donijeti sposobnost pucanja iz kretanja, mogućnost nošenja veće količine municije i različitog naoružanja, pojačavanje oklopa za zaštitu vitalnih dijelova, brze reakcije na napad i uzvraćanje vatre... očito da je ovo samo vrh ledenog brijega.
    S prvom pojavom autonomije, sve će doći u opasnost. Roboti koji će povremeno patiti od depresije mogli bi tumarati bojištima i eto nas opet u novom poglavlju znanstvene fantastike. Ima tamo nekih tipova koji se toliko vesele što će uskoro razviti napravu koja će na bojište donijeti Serious Sama, Unreal, ili Quake III. Sjediš pred monitorom, imaš joystick i kokaš druge tipove okolo po mapi Iraka.

    Sjećate se War Gamesa? Mali je igrao igru nuklearnog rata protiv Autonomnog obrambenog računala pomućene svijesti koje je zbog svoje zaluđenosti video igricama u boj slalo prave rakete. I kud baš na Rusiju?

    Jeste li čitali Enderovu igru? Klinac je trenirao za nekakvog vojskovođu i vježbao na simulatoru napucavati neprijateljske kukce. Napucavao ih je i napucavao, dobro mu je išlo. I onda je došao na zadnji nivo a taj je bio opako težak. No kao u priči, pomlatio je sve kukce i završio misiju uništivši njihovu planetu. Onda su mu rekli za je zadnji nivo bio za stvarno, da su u njegovim eskadrilama sjedili njegovi prijatelji koje je on preko joysticka slao direktno u smrt.

    I tako mi danas imamo robote preko kojih će neke stvari postati realnost.

    Kako ćete znati da vaš klinac koji igra neke ratne igre preko interneta i vodi na ljestvici rezultata, možda kroz svoju igru vozika prave robote po nečijoj tuđoj zemlji i tako svoje vještine stavlja u službu izgradnje demokracije. Svakom pobjedom dobiva bolja oružja i specijalne sposobnosti i bori se protiv drugih robota. WAN party.

    Starcraft i ostale ratne strategije postaju stvarnost. Robocop još ne.

    No evo vam i demonstracije uz razdragane napomene SWORDSovih očeva.

    Objavljeno: subota, 04.08.2007. u 02:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

    O Megapixelu i BlogRadaru

    17.07.2007., utorak - 11:14 - (komentara: 6)
    Pretpostavljam da je na bloghaeru ostalo malo ljudi koje zanima jesam li još živ i jesam li online. Mislim na one iz prve postave. Pregazila nas mladost. U svim smislovima.

    Pa evo, kažem, živ sam. Puno posla odvojilo me od bloga iako sam prije par mjeseci imao mali kreativni uzlet. No, nije se održalo. Ali ima vremena. Ne žalim se, doći će opet neko moje vrijeme.

    Možda bih rado komentirao kako se to blog promijenio, o strukturi blogera, o vlasništvima, o blogerima novinarima i novinarima blogerima, ali to bi bila samo topla voda. Sve su rasprave o tome završene

    Novi blog u mene

    Kad sam netom osjetio potrebu izraziti se na blogu, bloga radi, pisanje mi nije išlo. Pa sam pojednostavnio stvari otvorivši podružnicu, Halov foto blog. Dobra alternativa kad ti se bloga a ne piše ti se.

    Drugom prilikom sam osjetio potrebu za bloganjem ali mi se opet nije pisalo. Rekoh, idem pročitati pokoji od starih blogova. Sjetio sam se nekih starih davno objavljenih tekstova koje bih rado ponovo pročitao, ali da se ubijem ne mogu se sjetiti kod koga. Ne znam ni naslov.

    Ali znam o čemu se radilo! Kad bi postojala tražilica...

    BlogRadar

    Znam da Darius i ekipa rade na blog tražilici koja će navodno biti super, uskoro. A u međuvremenu sam ponovo otvorio vrata laboratorija, prčkao po Googleu i napravio jedan mali zamjenski servis za svoju dušu – BlogRadar. Malo me zanijelo pa sam dodao još neke blog servise u kombinaciju jer su neki blogeri s bloghaera raselili na druge servise, a svi su oni nekako naši, ili barem moji. Blog radar je selektivan i neće gurati nos u komentare, liste i slične stvari. Snima samo po tekstovima i za sada mu dobro ide. Ne trebam napominjati da sam lako pronašao tekstove za koje sam zaboravio gdje su i kako se zovu.

    Pa eto, da ne budem sebičan, link na BlogRadar je s desne strane, a ispod možete uzeti i gumbić za svoj blog ako ga želite imati pri ruci.

    Objavljeno: utorak, 17.07.2007. u 11:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

    Kuda ideš, robot?

    01.03.2007., četvrtak - 20:02 - (komentara: 8)
    Kad sam prošli put pisao o mogućim Googleovim potencijalima, netko je u komentarima napisao: scary! Da, malo je zastrašujuće, ali to je tek vrh ledenog brijega.

    Moji vrijedni prsti su ovih dana natipkavali upravo taj Google i uz njega YouTube, u potrazi za još malo zastrašujuće budućnosti. Tako će ovaj post biti o – robotima. Ako jednog dana Google postane um svakako će mu trebati i tijelo.

    Pa, krenimo redom.

    Robot

    Riječ robot se proširila svijetom od češkog pisca Karela Čapeka i njegove predstave R.U.R (Rozumovi univerzální roboti) gdje ju je on prvi upotrijebio stvorivši je od riječi robota – rad. Doduše knjige i enciklopedije pišu da je već 450 godine p.n.e. grčki matematičar Archytas Tarentumski uz brojne druge izume predstavio nekakvu mehaničku pticu koja se micala pokretana parom. Teško da je ta mehanička naprava bila više od zanimljive igračke i eksponata ali je svakako zametak onoga o čemu mislim dalje pisati.

    Definicija robota ima mnogo. Evo ih nekoliko.

    ISO 8737 definira robota kao: automatski kontrolirani, reprogamabilni, višenamjenski manipulator, koji se može programirati u 3 ili više osi, statičan ili mobilan u automatskim proizvodnim procesima.
    Cambridge online dictionary: stroj za automatizirano obavljanje poslova, kontroliran računalom.
    Joseph Engelberger, pionir industrijske robotike: ne mogu definirati robota, ali ga znam prepoznati kad ga vidim.

    Roboti dakle prema svojim definicijama imaju opise i definicije tehničke prirode, uglavnom neljudske. Kad bismo robote htjeli svrstati u nekakve grupe to bi svakako bili industrijski, radni roboti, i kućni ili roboti za zabavu.
    O industrijskim robotima ne bih raspredao jer je svaka automatizirana traka za punjenje piva u tom smislu robot. Od njih ne možete očekivati manje do infarkta kad bi vas netko na iznenađenje postavio u japansku tvornicu automobila, sekcija 4, odjel domaćeg tržišta, zavarivanje karoserija. Ono što bi moglo biti scary su oni drugi, domaći, pitomi, kućni pa čak i humanoidni roboti, koji bi trebali živjeti s nama. Iz priča znanstvene fantastike robote uglavnom znamo kao razbijače, ubojice, mučitelje, osvajače i slično. Tako ih uglavnom i doživljavamo i vjerojatno ni s jednim od njih ne bismo htjeli dijeliti svoj stan.

    Ovdje moram spomenuti i veleštovanog gospodina Isaca Asimova čija je priča Ja, robot postavila temelje razumijevanju pravilnog odnosa čovjeka prema mašineriji koju je sam stvorio. Asimov je poznat po svojim zakonima robotike koji bi trebali biti osnova svakog robotskog operativnog sustava, neuralne mreže, pozitronskog mozga, Recycle bina ili što god će im davati kakvu takvu autonomnost u djelovanju. Isakovi zakoni kažu ovako:

    1. Robot ne smije povrijediti ljudsko biće ili kroz neaktivnost dozvoliti da ljudsko biće bude povrijeđeno.
    2. Robot mora poštivati naredbe čovjeka osim ako su te naredbe u suprotnosti s Prvim zakonom
    3. Robot mora štititi vlastito postojanje osim ako to nije u suprotnosti s Prvim ili Drugim zakonom


    Asimov je dakle robotima namijenio jednu prilično robovsku sudbinu, a čovjeka kao njima nadređeno biće. U filmovima su prilično uprskali stvar ali to je vjerojatno posljedica novotarije prema kojoj su roboti također inteligentni, imaju svijest i dušu i toliko su slični ljudima da zapravo mogu imati dobar ali i vrlo nezgodan karakter. Kad se to jednom probilo, svaka kanta s pogonom upregnuta na iPod mogla je postati kreatura iz noćne more. No pustimo filmove i priče. Pogledajmo malo u sadašnjost.

    Kućni roboti, roboti pomagači

    Jedan od prvih komercijalnih robotića bio je mali pas Aibo kojeg su napravili, naravno Japanci. Prvi Aibo je bio tako pametan da je znao sjesti, lajati, hodati i bljeskati žaruljicama. Igračka je bila skupa i s daljnjim napretkom je mahala glavom, znala napraviti salto i slične nepodopštine. Kako se u današnje vrijeme informatička tehnologija razvija do besvijesti, programi su kompliciraniji, procesori su brži, memorije su veće, senzori su osjetljiviji, tako svaka šuša u Tajvanu može nabaviti elektronički sklop koji će gomilu pokretnih dijelova tjerati da rade određene stvari. Igračke su evoluirale pa danas možete za svoj akvarij kupiti i robotsku ribu, ovakvu. Onda su na komercijalnu robotsku scenu stupili tko drugi nego Šveđani. Electrolux je napravio Trilobita, jednog od prvih pravih kućnih pomagača. Mala okrugla samohodna naprava opremljena senzorima, procesorom, displejem, s nekoliko gumbića, kotača, motorom, četkom i vrećicom za prašinu.

    Trilobite ZA1 je zapravo usisavač za prašinu. Trilobite se guzicom zabije na svoj punjač negdje u kutu i ponašanjem podsjeća (iako ne i oblikom) na Seven-of-Nine dok se regenerira u svojoj... čemu već, ostavnici? Onda mu proradi program (koji ste naštelali ranije prije odlaska na posao), pa se odšteka i počne zujati po kući udišući s poda smeće i prašinu. Trilobite ima sposobnost pamtiti kuda je prošao, odrediti veličinu sobe, izbjegavati prepreke, uvući se ispod kreveta, otjerati mačku, prepoznati stepenice, uvući se u kut iza fikusa, odande ponovo otjerati mačku, a jednako čisti i po tepihu kao i po parketu. Ako mu baterije oslabe vratit će se na svoje mjesto, zaštekati se na punjač i kad je spreman krenuti dalje gdje je stao. Naravno da sam vam pripremio i malu demonstraciju, evo ovdje. Čim završite s gledanjem vratite se natrag ima toga još. Danas postoji desetak kopija Trilobita jer su i drugi sklopili neke veze u Tajvanu pa se matične ploče mogu kupiti tek tako.

    Humanoidni roboti

    E, ovo je već klasa za sebe. Ima nečeg izazovnog u tome da čovjek napravi nešto slično sebi. Tako se svaki desetcentimetarski robotić, ako ima glavu, ruke i noge, smatra zbog toga humanoidnim. Od samog početka su kao prioritet bile poluge za manipulaciju, nešto kao ruke s kliještima na kraju koje su mogle prihvaćati stvari. Programirani pokreti su postavljali stvari na pravo mjesto i sve je izgledalo genijalno. Ako ste mu pomakli ono što je trebao uhvatiti došlo je do frke, stvar više nije funkcionirala. Onda je i glava glava dobila na vrijednosti jer se u nju mogla smjestiti kamera koja je povezana s računalom omogućila manipulatoru da sam vidi gdje se nalazi traženi objekt, pa veselo koordinira ono što vidi s onim što drži. I to je prošlo super.

    U početku su se roboti kretali na kotačima ili gusjenicama što ih nije činilo baš humanoidnima. Japance (ili uglavnom Japance) je to toliko iznerviralo da su krenuli u smjeru osmišljavanja kretanja na nogama. Tako su nastajali razni pauci i kukci od pola metra sa po šest ili osam nogu. Čak i jedna robotska mula na četiri noge. Kao što vidite na videu, mula hoda po brijegu, blatu, drvlju i kamenju i jednostavno se ne želi prevrnuti. Čak i ako je ritneš ona lovi ravnotežu. Točno je da liči na kreaturu iz laboratorija Dr Frankensteina, ali koncept je u redu. E onda su japanci počeli smanjivati broj nogu. Dok nisu ostali na dvije. U čast ranije spomenutog gospodina, njihov uradak se danas zove Asimo.

    Asimovo rodilište je u Hondi, koja ima i novaca i vremena. Hodanje po dvije noge nije baš trivijalna stvar. A još je manje trivijalno osmisliti djelotvorno održavanje ravnoteže, gdje trebate napraviti žiroskop za srednje uho, procesor za mozak, i motore za mišiće. Asimo je robot koji je zaista predstavnik svoje klase. Iako je tek malo viši od metra i stopala su mu prilično plosnata, radi dodatne stabilnosti, Asimo je sasvim osebujna kreatura. Na leđima u svom malom ruksaku nosi svoju pamet, sasvim solidno gestikulira, ima sve prste na rukama, prepoznaje face, hoda po stepenicama, trči 6 kilometara na sat, gura kolica, prenosi predmete, trči u slalom, nije ovisan o Windowsima... i sve to radi toliko uvjerljivo da bi ga najrađe ponijeli doma. No od samog početka nije bilo sve tako jednostavno. Kako je tekao dvonožni razvoj do današnje verzije Asimova pogledajte 'vamo. Pa se zatim vratite za nastavak.

    Naravno, u Japanu ne samo da ima najviše ljudi na svijetu već ima i najviše humanoidnih robota. Asimov kompić dolazi iz Sonyja i zove se Qrio. I on je naravno pravo čudo od robo-djeteta. On zna i skočiti (malo, ali zna), zna se podići kad padne, a bejzbol lopticu baca kao pravi profesionalac, sa stilom. Evo i Qriove demonstracije. Vratite se nakon reklame, pa pogledajte kako Qrio sa nekoliko svojih iz plemena pleše jednu koreografiju za narod. Predstavljamo plesnu skupinu Qrio SDR-4x! Zadnja informacija je da su oba ova hodajuća PC-a naučila hodati i po neravnim i promjenjivim površinama i nagibima.

    Androidi

    Asimo i Qrio nisu jedini robotići te vrste, ima ih u Japanu mali milijun. No, neki su Japanci ponovo iznervirani jer njihovi humanoidni robotići i dalje izgledaju samo kao kao simpatične igračke. Da bi izgledali više kao ljudi treba im dati nekakvu kožu, obući ih u nekakvu odjeću, i naravno postaviti ih na nekakvo javno mjesto nek razgovaraju s ljudima. I tako dolazimo do serije visokih japanki zamamnih oblina, iako im koža djeluje malo photoshopirano a pokreti su im lagano pijani. One su androidi. ne skroz, ali malo jesu. Android je zapravo robot koji svojim ponašanjem oponaša čovjeka u pojavi i ponašanju. Tvorenica android dolazi od grčkog andr- (čovjek, muškarac) i nastavka -eides (sličan, jedan od vrste, eidos je vrsta) No, u svakom slučaju, da popijem pet piva pojačanih s dva konjaka, prevarili bi me. Ona se zove EveR-2. EveR-2 je kćer od EveR-1 čije je ime nastalo po biblijskoj Evi (eng. Eve) i slova R za robota. Prilično ambiciozno, zar ne? A evo još jedne koja pokušava uspostaviti komunikaciju, actroid žena (ACTor + andROID), mislim da se zove DER-1 ali nemojte me držati za riječ.

    Iako dobro izgledaju, na žalost ukopane su na mjestu jer prioritet njihovih tvoraca nije mobilnost. Mislite li da je tu kraj priče? Ne, budućnost je već stigla, i to u većoj količini nego vam se čini. Naravno da i sami uviđate ideju da bi najnovija dostignuća u mobilnosti i izgledu trebalo spojiti u jednu mašinu i tako nas približiti pravim androidima. Pronašao sam da se radi i na tome. Na tijelo robota poznatog kao Hobo (mislim da je to Asimov i Qriov bratić) namontirali su glavu nikog drugog nego Einsteina. Njegova glava ima kosu, bore, oči i milijun malih motorića za razne izraze lica. Dok odgledate ovaj filmpomislite kako će to izgledati kad mu i tijelo repariraju s tim novim materijalima. Nisam siguran koja firma to radi ali pronašao sam i jedan clip: Jules Face expression. Slučajni pokreti oka, okretanje glave, izrazi smijeha, bijesa, začuđenosti. Još se vidi da je robot jer malo slabo miče usnama kad govori a i fali mu zadnji dio glave pa mu vire žice. U svakom slučaju zanimljivo.

    Još malo pa gotovo. Nije li sve ovo scary? Tehnologija radi i napreduje, moraliste tek čeka veliki posao. Vanjski izgled se može dorađivati s vremenom. A onda se roboti mogu spojiti na Google da bi nekog vraga naučili. Zašto to govorim pročitajte u prethodnom postu. AI, umjetna inteligencija. Vjerujem da čim se mobilnost robota do kraja usavrši, da će se naći netko tko će prvo napraviti androide vojnike kako bi nas oni zaštitili od vanzemaljaca, actroid žena, Elektroluxovih usisavača, Einsteina i svih ostalih namijenjenih da nam ponešto pomognu. Pametno oružje, koje samo košta para ali njihov gubitak je moralno neupitan a učinkovitost velika. E, to je scary. Unište li nas androidni vojnici svejedno ćemo biti samo krivi. Trebat će nam pod hitno jedan commander Data.

    Hoće li postulati Isaka Asimova ostati u ljudskoj svijesti, ili će umjetna inteligencija razmišljati sama za sebe. Možemo im dati znanje i mobilnost, učinit ćemo ih neprepoznatljivima dok će se kretati među nama. Uspije li im da počnu stvarati i sami sebe, pitanje je kad će se pojaviti prvi robo-terorist ili robo-diktator. A onda nam možda preotmu Mars.

    Za sam kraj današnje dizertacije jedna reklama za Johny Walker, prilično inspirativna. Ako i na trenutak pomislite na dan kad će androidi ovako razmišljati, odmah po bocu Walkera. Možda zaboravite, dok se zaista ne dogodi.

    Objavljeno: četvrtak, 01.03.2007. u 20:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

    Google u raljama života

    21.02.2007., srijeda - 01:01 - (komentara: 9)
    T-Zombix je na svom blogu spomenuo nedavni govor Larryja Pagea, jednog od osnivača Googlea, i link na interesantni članak o Googleu kao vladaru svijeta, koji impliciraju da Google razvija umjetnu inteligenciju. Tragom te informacije otvorio sam nekih tridesetak stranica vezanih uz Google AI (artificial inteligence) i zaključio da tu svakako nešto smrdi. Page ima teoriju po kojoj se ljudski genom može komprimirati i svega 600 Mb i smatra da bi znanost također trebala prihvatiti neke marketinške principe. Između ostalog. Iako bi ponekad svog silikonskog ljubimca lupili jer ne radi ono što smo mi htjeli da radi i možda ne vjerujemo da jedna takva nakupina tranzistora može ikad dobiti božansku pamet, malo sam se zamislio nad čitavom pričom. Hoće li Google napraviti prvi upotrebljivi AI? Potrudio sam se i što bolje 'polinkati' neke stvari da ipak ne ispadne da sve pričam totalno u bunilu.

    Google ima jednu od najvećih baza podataka o svemu i svačemu. Ta baza je doduše samo skupina podataka bez duše i pameti. Iako je prvobitno zamišljen kao tražilica, pokazalo se dobrim da ono što Google pronađe uvijek spremi na neko mjesto. Možda tada nisu razmišljali o praktičnoj primjeni tih podataka već su se podaci indeksirali isključivo kako bi se ubrzala učinkovitost samog sustava pretraživanja. Rastom broja podataka prikupljenim po internetskim bespućima, Google je prisiljen stalno unaprijeđivati svoje sustave kako bi se nosili s tom bujicom i time ne samo spremati dobivene rezultate već ih nadalje i analizirati.

    Naizgled banalna stvar je kad upišete neku krivu riječ u Google (npr. bananna), on će vas ljubazno zapitati 'Did you mean : banana'. Ne tvrdim da je to umjetna inteligencija i svatko tko makar površno zna ponešto o programiranju shvaća da tražilica prije nego potraži rezultate konzultira svoj rječnik u potrazi za tom riječi pa ako ona ne postoji ponudi vam ispravnu alternativu. Čista programerska logika, daleko od misli, ako ovo, onda ono.... Ali recimo da je to začetak. Tek mali dodatak da se na tražilici osjećamo bolje.

    AdSense i AdWords programi za reklamiranje su također u početku radili prema ključnim riječima ali se zna da je ovaj pogon ipak malo sofisticiraniji od jednostavne provjere rječnika. Google naime već duže vremena razvija svoju semantičku platformu i neprestano na njoj radi. Nije dakle više riječ samo o pojedinačnim riječima već i u smislu koji čine grupe riječi. To omogućava da oglašivači zaista uvale svoje reklame na pravo mjesto. Ako malo pogledamo Google reklame po raznim stranicama vidjet ćemo da time vlada nešto jača mašinerija (iako još uvijek nije savršena). Semantički sustavi imaju zadatak shvatiti (uvjetno rečeno) sadržaj vaše stranice na osnovu rečenica, međusobnih ovisnosti i odnosa među riječima (bolje rečeno - konteksta), jezika kojim pišete i naravno svekolikih indeksa i klastera u Googleovoj bazi podataka da bi shvatili jeste li prava meta za reklamu. Semantički sustav u sprezi sa svekolikom bazom znanja je zapravo i jedno od glavnih oružja koje Googleu osigurava prednost pred drugim potencijalnim pokušajima. Uz neke dodatne razloge, svakako. Ako ste programer i napravili ste neku aplikaciju koju ste nazvali Titanic, Google će nastojati da vam ne servira reklame za film Titanic, za povijesne studije o Titanicu i slično nego će pronaći one koje su relevantne za softver i razvoj aplikacija, programiranje i slično. Iako je možda riječ Titanic na vašoj stranici spomenuta najviše puta i sasvim sigurno jedna od vodećih u Googleovim indeksima koji tu riječ povezuju s vašom stranicom, njihov semantički engine nekako prepoznaje sa čime još je ta riječ povezana i zaključuje (opet uvjetno rečeno) čime se vi zapravo bavite. Iako se radi o programu, nikako o svijesti, ovo je već nešto bliže.

    Iako napredni sustav traženja još uvijek koristi razne dodatke na riječima kako bi tražilici rekli konkretnije na što mislimo i kako da filtrira rezultate (navodnici, plus, minus, site:, link: itd) pitanje je vremena kad će to u potpunosti biti izbačeno. Vjerojatno onog trenutka kad Googleova semantika bude u stanju prepoznati to iz vašeg konteksta. Ne bude li u stanju, ponudit će vam alternative obogaćene s malo predefinirane gramatike (koju je u engleskom jeziku lakše napraviti nego u hrvatskom). Ovo s alternativama bi mogla biti zasluga širokog opsega podataka i prepoznavanja pojmova koji nastaju grupiranjem riječi u klastere i analizom njihovih odnosa (što Google radi također već godinama).

    Što još Google radi kako bi poboljšao svoj semantički pogon? Skenira knjige. Jedan je njihov službenik izjavio: Ne skeniramo knjige da bih čitali korisnici, skeniramo ih da bi ih čitao AI.
    Vjerojatno to AI-u neće dati ni pamet ni dušu ali će svakako utažiti glad za riječima i pojmovima. Je li kompletan sadržaj interneta premali pa su navalili na druge izvore ljudskog izražavanja? Priča se da u Googleovim laboratorijima rade na zvučnom prepoznavanju uzoraka. Televizija i filmovi su već na internetu. Čim ih se Google dočepa kako treba moći će navodno na osnovu 5 sekundi zvučnog zapisa točno znati o kojem se filmu ili emisiji ili muzici radi. Čisti search kroz bitove. Jednom kad prepozna zvučni uzorak i poveže ga s naslovom moći će vam na osnovu naslova reći i gomilu drugih podataka koji su povezani s tim. Je li u tome najava ultimativne tražilice koja će biti u stanju s nama raditi mali chat kad se zaputimo tražiti nešto za što ne znamo kako se zove. Sve je dakle u semantici i utvrđivanju smisla.

    I sâm sam svojedobno isprogramirao mali programčić koji je pogađao koju ste životinju zamislili na osnovu pitanja ili odgovora. Vi ste odgovarali s da ili ne i on bi pogodio o kojoj se životinji radi. Ako ne bi znao odgovor, tražio bi vas da postavite neko pitanje u svezi te životinje i da kažete kako biste na to pitanje odgovorili. Tako bi učio. Jednostavno ali s vremenom sve glomaznije. Čista logika, nema semantike niti krativnosti. S kojih godinu dana povremene upotrebe mogao je pogoditi tristotinjak životinja. Kako su odgovori na pitanja vezani uz naše vlastito znanje i kako je nekome vrabac smeđe a nekome sive boje ipak s vremenom je program pogodio vrapca bez obzira na vaš izbor. Ali zbog primitivnog da/ne učenja to su u bazi bila zapravo samo dva različita vrapca , nikako pametni zaključak.

    Ali pogledate li 20Q (AI baziran na neuralnoj mreži) na ovom linku, vidjet ćete da stvar može raditi daleko bolje. Nakon kratkog uvoda ova mašinerija bi trebala pogoditi razne pojmove s manje od 20 pitanja. Koliko ja znam, ovaj AI uči već 19 godina. Iako se sve svodi na pitanja i odgovore, gdje uz da i ne imate još i nepoznato, nevažno, možda, vjerojatno i ponekad. Ako ne pogodi u 20 pitanja ponudit će vam odgovor gdje trebate reći je li odgovor točan, pogrešan ili je blizu. Ako nije točan, 20Q igra se nastavlja s dodatnih 10 pitanja. Na kraju će vam čak i ponuditi analizu odgovora, gdje misli da je pogriješio i gdje misli da ste vi pogriješili te koji su vam odgovori nekonzistentni jer većina populacija (koja je igrala) misli drugačije. Ne pogodi li zamolit će vas da objasnite na špto ste mislili. Tako uči. Ova igra je do sada odigrana skoro 50 milijuna puta. Neat i full zabavno!!!

    Google ima daleko jače izvore, gotovo svekolikog ljudskog znanja koje je objavljeno na internetu, dostupne su mu enciklopedije, dokumenti, blogovi, vijesti, publikacije a u zadnje vrijeme i knjige. Semantički pogon koji se 24/7 vrti u moćnim mašinama i dalje na osnovu nama neshvatljivih algoritama slaže riječi i pojmove u klastere kako bi im pridodao značenje i pripadnost. Google bi mogao postati jedna velika igra pogađanja koja bi začinjena finom gramatikom čak mogla djelovati i smisleno.

    Može li Google proći Turingov test? Gospodin Turing je još 50-ih postavio zadaću svakoj mašini koja bi se htjela predstaviti kao umjetno inteligentna. Test se sastoji u tome da stroj mora moći voditi konverzaciju s čovjekom na način da ovaj ne shvati razgovara li sa strojem ili s živom osobom (naravno razgovor ne mora biti u zvučnom obliku, dovoljan je samo običan chat). Možete isprobati neke od uradaka, nisu najbolji ali dočaravaju priču. Da bi Google to mogao trebati će mu dobro isprogramirati gramatiku kako bi baratao podacima i davao povratne informacije ili podpitanja na čovjeku smisleniji način nego da samo vraća obične liste rezultata na traženi pojam. Trebati će znati odrediti i vrijednost toga što je rečeno.

    Zametak toga je i u također vrlo složenom i misterioznom algoritmu Googleovog PageRanka. Neki smatraju da je PageRank zapravo jedan od zametaka budućeg AI-a. O PageRanku se malo zna, a ono što se zna je nama smrtnicima malo razumljivo (barem meni). Ako ne vjerujete pogledajte što je neki matematički freak prostudirao o PageRanku na Wikipediji. Viša matematika. Iako naizgled beznačajna brojka od 1 do 10 ovaj algoritam je više od pukog brojanja klikova. On obuhvaća i PageRankove stranica na kojima je pronašao link na vašu, broj takvih stranica, ali ono što je značajnije obuhvaća i sve ostale metode vezane uz rangiranje ključnih riječi i pojmova pronađenih po internetu, na vašoj stranici i na stranicama na kojima postoje veze. PageRank zapravo određuje i koliko je semantički važan sadržaj vaše stranice na određeni upit te vas shodno tome rangira i u rezultatima pretraživanja. U kakvim su oni točno relacijama teško ćemo znati ali vjerujem da je PageRank samo još jedan dodatni poligon za testiranje svekolike Googleove pametne mašine. Njegova je namjena da komadićima informacija da određenu vrijednost što će za budući AI svakako biti značajni detalj.

    Mnogo toga znamo, ili barem mislimo da znamo, ali Google iza plota ima daleko više tajni nego se to na prvi pogled čini. Na Googleovom labu već postoji čitav niz aplikacija koje se mogu koristiti, od rokovnika, kalendara, podsjetnika, programa za obradu teksta, tabličnih kalkulatora, elektronske pošte, pretraživanja proizvoda, prevodioca... da ne nabrajam, cijeli mali operativni sustav. Iako se o Googleovom operativnom sustavu svojedobno šuškalo izgleda da od toga ipak neće biti ništa i da je sve ostalo na nivou špekulacije. Pričalo se o zamisli da uz računalo imate samo mali rudimentarni pogon s vezom na Google preko interneta. Sve ostalo bi bilo tamo i radilo bi se online. No Google nije naprosto odustao od toga već izgleda da puca daleko dalje nego što nam se čini, dok mi i dalje možemo samo špekulirati. Svatko tko je ikad malo ozbiljnije ušao u Google svijet uvidio je da se Googleove funkcije i aplikacije integriraju, spajaju i preklapaju i siguran sam da su informacije u njima savršeno povezane. Jedan account, više funkcija i interakcija među podacima koji se tamo nalaze.

    Možda Google neće nikad pisati romane i poeziju i imati vlastiti um, možda neće nikad biti kreativan ali da bi mogao postati vraški napredni mehanizam koji zna sve. Neki kažu da će to biti za našeg života.

    Možda bi mogao odgovoriti na bilo koje pitanje postavljeno normalnim ljudskim jezikom.
    Možda bi mogao analizirati sve tekstove vezane uz neki pojam i pomoći u rješavanju misterija, nedosljednosti, kriminala, istine i laži. Jer Google će biti u stanju znati sve što se pisalo, snimilo, pjevalo a možda čak i govorilo nekom događaju, bilo gdje bilo kad. Jer Google već odavno ne pretražuje internet samo za nas. On ga pretražuje i za sebe. Hoće li nam čitava priča donijeti problema, narušenu privatnost ili nešto drugo? Moguće, ali samo ako mu to dozvolimo. Mnogi pišu i pisat će još o dvojbama moralnosti i humanosti umjetne inteligencije. Trebamo biti svjesni da budemo li ikad 'razgovarali' s Googleom, on to nikad neće zaboraviti, i svaka konverzacija bit će novi temelj za nova saznanja o nama o našim navikama i samim time, pod krinkom svesrdne pomoći korisnicima, predmet nekih novih rasprava. A mi bismo mogli postati otvoreni kao knjiga. Google će znati kako se zovemo, što smo tražili prošle godine u isto vrijeme, kakvu muziku volimo slušati, kako organiziramo svoje vrijeme, koje stranice obilazimo, s kim se družimo, tko je kad i gdje pričao ili pisao o nama, pokazat će nam našu kuću na satelitskoj snimci...

    Da malo karikiram.

    Jednog dana možda mi osvane poruka na Googlu: Previše surfaš! Posveti se djeci jer ti imaju loše ocjene u školi, a žena ti NE ostaje duže na poslu kao što misliš jer uredno isključuje računalo na kraju radnog vremena, GPS u autu uključuje odmah nakon toga, a garažna vrata otvara u prosjeku četiri sata kasnije. GPS podaci su nedostupni zbog zaštite privatnosti. U frižideru je ponestalo jaja. Da naručim novo pakovanje?

    Objavljeno: srijeda, 21.02.2007. u 01:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

    Tele(re)vizija

    19.02.2007., ponedjeljak - 12:56 - (komentara: 6)
    Jučer je održan taj 'spektakularni' događaj dodjele Večernjakovog ekrana. Skupile se televizije u Boćarski dom. Pomislio bi netko da njima nije baš tako jako važno što su se neke dnevne novine dosjetile napraviti akciju ocjenjivanja sadržaja, likova i njihovih vještina na televiziji. Ali ako su svi tamo onda to postaje mala obaveza. Jer konkurencija ne spava.

    Večernjak je zamislio samo 16 mogućih bodova koje će televizije međusobno razdijeliti. I to je u redu, svaka čast ljudima i emisijama, a naravno i televizijama koje će na svoje police postaviti još jedan zlatni limeni televizor sa srcolikom sobnom antenom. Sigurno su to zaslužili i ja im čestitam od srca na primjenim hrvatskim televizijskim Oscarima.

    Ali, pažljivom promatraču nije promaklo da se u čitavoj priči događa i ono što nije predviđeno scenarijem. Među publikom, uzvanicima i nominiranima bila su dva mobilna snimatelja zadužena za dočaravanje atmosfere među stolovima. Lukavo su uvijek naciljali nominirane, a posebno one koji ovaj put nisu imali sreće. Tako smo i mi kraj malih ekrana mogli vidjeti kako oči mogu izražavati različite emocije. Bilo je ovdje ubijanja pogledom, bilo je razočaranja, tuge, prijezira ali povremeno i iskrene sreće. Nisam zapisivao baš sve što sam primijetio, ali pišem po prisjećanju.

    Sjećam se Valdecovog pogleda koji u Rorinoj zahvali za nagradu Istrazi očekivao možda čuti i svoje ime, ali izgubio se u pojmu ekipa, da ne nabrajam sve iako je i sam bio jedan od nominiranih za mušku TV osobu. Ispred njega su se u zahvali ipak našli Svilan i obitelj koji su svakako najzaslužniji za uspjeh Istrage. Lijepo rečeno ali nedorečeno i meni osobno nije po volji. Ekipa koja zapravo istražuje zove se samo 'ekipa', oni su samo šljakeri nekoga tko je dobio priliku ...raditi nešto što zna, za razliku od drugih....

    Vidio se i neodređeni pogled u daljinu legendarnog 'Đuke Begovića' koji se ovdje našao među samim mladim glumcima. Činilo se po njegovom pogledu da mu nije baš jasno što se ovdje ocjenjuje, i može li Šemso koji zna par štoseva parirati jednoj glumačkoj legendi. Ali tako je to danas, ljudi gledaju ono što im se sviđa, možda ne glasuju za glumca nego za lik koji glumi. Je li Ekran dobio Enis Bešlagić ili Šemso? Teško je to reći. U svakom slučaju, Enis mi je komičan, dok Gregurevića cijenim prije kao karakternog glumca. Ali kategorija se zvala samo 'glumac'.

    Činilo se da su i RTL vizuali pretrpjeli mali debakl. Suvremena računalna tehnologija, 3D efekti, matrix efekti i prelijevanja od kojih vas potjera, sve made in München, izgubili su od Zuhre, namontiranog na nekoliko povijesnih snimaka merlinke, Kenedyja i čovjeka na mjesecu. I ovdje je izgleda pravagnulo čiji su jinglovi a ne kako su napravljeni. Ali, netko mora pobijediti. A video montaža također nije nešto što se može napraviti baš u pola sata. Najveća prednost je zapravo ideja.

    Mladen Stubljar, legendarni reporter, nije razumio da se njegov dugogodišnji predani i uporni rad ne cijeni. U njegovom pogledu mi se učinilo da je vjerovao u pobjedu. Ali avaj. Možda su Ilinčićeve reportaže malo svježije, modernije, možda mu kamera više luta, možda je malo manje klasike. Šteta, meni su svi ok.

    Onaj koji suvereno vlada svojim poslom, Goran Milić, svojom je ležernošću odmah dao do znanja konkurenciji da on ovo odrađuje u leru. I naravno na sebi svojstven način duhovito dodao malo razmišljanje o 'neuzvraćenoj ljubavi' između njega i HTV-a. Šteta da su mobilni snimatelji baš bili negdje drugdje pa nismo vidjeli lica odgovornih iz HTV-a. Možda bismo shvatili na što je točno Milić mislio iako možemo pogoditi od prve.

    Zatim, spomenimo nastupe i parade raznih prezentera. E, to je priča za sebe. Premalo je ovakvih događaja u nas, pa se tako vidi očita razlika između Uvodića i onih koji su prvi put došli nešto prezentirati. Uvodić je tu doma dok su drugi doduše davali sve od sebe ali upravo u tom trudu prestali su biti ono što jesu. Imali smo par zanimljivih kombinacija, što je već samo po sebi bilo svojevrsni show. Večernjak je napravio dobar izbor prezentera u uklopio ih i tijek ceremonije tako da se čak i tematski uglavnom poklapaju s kategorijom i pratećim video spotovima Gitak TV-a, ali to je trebalo malo uvježbati... ili ne vježbati uopće, pa biti prirodan. Neki su bili preusiljeni u međusobnim razgovorima koji nisu baš imali puno veze sa temom, ali su imali s modom, izgledom i slično. U večini slučajeva nezanimljivo. Hamdija ' BB milijunaš' je zamalo napravio salto mortale pri silasku niz one dvije stepenice.

    Krešo i Iva, kao glavni voditelji su se par puta spetljali na početku, poslije su polovili konce. Bili bi još bolji da je ceremonija potrajala još koji sat. Krešo je fakat bio ležeran, i Milić bi mu pozavidio.
    Svaka čast kreatoru tekstova kojima je nevidljivi voditelj (ja, naravno nisam skontao tko je to, ali manje bitno...) najavljivao nominirane finaliste. Povremena uporaba anglizama u tim tekstovima zabila bi se u uši, ali oni su se ipak uspješno utopili u kratkim, jezgrovitim, ponekad i navijačkim i na mah duhovitim crticama kojima su se opisivale osobe i emisije.

    Pobjedom TV Dnevnika HTV-a nije izostala i mala reklamica “najgledanije javne televizije u Europi, i najgledanijeg Dnevnika uopće", a i Svilan nije propustio u svom stilu zauzvrat baciti par parola... “Plaćajte HTV, gledajte Novu TV” i “Hloverka je super, Hloverka je naj, a ona je sada naša...” što je zasmetalo čak u Uvodića koji je u prenesenom smislu pojasnio da zasluga za Hloverkin Ekran ipak ide Otvorenom a ne Kontaktu. Znimljivo da u tom mlinu Hloverke nije bilo.

    Ima toga još ali bi se oduljilo. Siguran sam da ću se sutra prisjetiti još ponečeg ali tada to više neće biti 'in'. Zanimljivo postavljen koncept Večernjakovog ekrana unosi malo nemira među televizijske djelatnike i vjerujem da mu predstoji svijetla budućnost. S vremenom će se stvari ispeglati pa će i sudionici popraviti svoje nastupe, od prezentiranja do onog malog ali tako teškog govora kojim se treba nekome zahvaliti. Neki jesu (ili nisu) shvatili kako Ekran može pomoći u marketinškom smislu, iako je prvenstveno zamišljen kao marketinška kampanja Večernjaka. RTL i HTV danas, dan poslije (a prošlo je podne) na svojim stranicama nemaju čak ni jednu rečenicu o nagradama koje su primili, dok je Nova TV napravila opsežan prilog na svom portalu, popraćen video clipovima opisujući svoj trijumf. Od 16 kategorija osvojili su čak 7 televizora. Znači li to da je kod HTV-a i RTL-a na snazi taština, ili ne priznaju Večernjakov Ekran kao mjerilo bilo čega u poslu u koji se jedino oni razumiju. U redu , prihvatimo da su oni zapravo samo skromni i ne žele se hvaliti.

    Na kraju, glasali su gledatelji, možda i 'tipkačke ekipe' ako je netko u njih uložio ali rezultati su takvi kakvi jesu. Večernjak zadovoljno trlja ruke, a njihov veliki 'šef' je u odjavi zadovoljno skakutao naokolo (doslovno) i mahao rukama poručivši: I dalje gledajte televiziJE! Vidimo se dogodine!

    Objavljeno: ponedjeljak, 19.02.2007. u 12:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se