Posudiš mi lozinku?



četvrtak , 30.08.2007.

Hakeraj!
Jedna tema koju nikad nije dovoljno ponavljati. Nakon svakog ponavljanja treba je ponoviti opet. Naučno je dokazano da kad nekome nešto ponoviš sto puta da mu to nekako sjedne u glavu. A nekima je dovoljno reći samo jednom.

Ako ste nekome dali svoju lozinku onda niste hakirani. Samo ste dali lopovu ključ svog stana te ga ne možete optužiti za provalu. Ali, ako ste mu ključ dali na prijevaru jer je rekao da mu treba za mazanje pekmeza na kruh onda je to smiješno. Odmah je potrebno shvatiti da je lozinka zapravo ključ vašeg bloga ili bilo čega drugog virtualnog i elektronskog. Treba razmisliti o tom ključu. Ne se igrati s tim. Kome biste dali svoj ključ? Točan odgovor je : nikome! A posebno ne administratoru bloga, jednako kao što ga ne biste dali ni vlasniku zgrade u kojoj imate stan. Postoje izuzeci. Ponekad damo ključ rodbini kako bi nam provjetrili stan ili zalijali cvijeće dok plutamo po moru. No to su izuzeci.

U prvim danima bloghaera često sam bio zamoljen da nekome počačkam po dizajnu jer je u to vrijeme bilo hit imati cool dizajn. Isto tako često je jedino rješenje bilo ući u taj bog i napraviti što treba. Uvijek sam zamolio vlasnike da u postavkama promijene svoju lozinku u nešto drugo, npr. “hal” pa kad ja završim posao da je vrate u prvobitno stanje. Razlog je jednostavan. Ne želim znati vašu lozinku jer bih u slučaju nečije budalaštine mogao postati prvi osumnjičeni.

Možda nekome blog nije toliko važan pa si misli “ah, lozinka, ko ga šiša, nek' ga obriše”. Ok, meni svejedno, ali kako god vam je blog marginalna stvar čuvanje njegove lozinke je dobra praksa posebno ako vam “čuvanje lozinke” općenito postane navika.

Jednog dana vam se možda jave iz uprave banke i zamole vas za vašu lozinku kako bi napravili upgrade vašeg računa novim funkcijama. I onda vam ne obrišu račun nego samo njegov financijski sadržaj. To je već opasno.

Jednom ćete dati nekome lozinku svog e-maila radi “testiranja servera”, a onda će s vašeg maila predsjednik Amerike dobiti prijeteće pismo. Glup primjer ali mail koji niste napisali a poslan je u vaše ime izazvat će prilično panike prije nego dokažete da ste nekome dali lozinku.

Dobro, ako netko misli “pa nisam glup, naravno da neću dati lozinku svog bankovnog računa”, zašto raditi razliku između banke i bloga. Znači li to da ne biste dali ključ od stana, ali od vikendice, garaže ili šupe bi mogli? Lozinka je lozinka, i to ne može biti “ja”, “mama” ili “keks”

Da malo ponovimo:

1. NITKO na ovom svijetu vas nema pravo tražiti lozinku. Čak i ako vam ju je on sam dodijelio. Ne nasjedajte autoritetima i nekome tko se predstavlja kao administrator, šef odjela, čovjek na održavanju servera, vaš voditelj IT-a u firmi, predsjednik republike ili Bill Gates osobno.
Tko je nasjeo, nasjeo je. Ja ne zamjeram nikome, jer i to je jedan od načina za brzo učenje i stjecanje iskustva. Pogriješiš pa ti postane jasno.

2. Napravite jaku lozinku. Jaka ne znači da treba upisati cijelu prvu rečenicu Da Vincijeva koda, ali bilo bi dobro da ima barem 8-9 znakova i da to budu velika i mala slova te brojevi. To bi trebalo spriječiti upad “grubom silom” odnosno “pogađanjem” vaše lozinke. Pogledajte koji film pa ćete vidjeti o čemu govorim. Riječ “mojmaliblog” je loše ali “m0Jm4L18Lo6” je već bolje. Ne razumijem se u matematiku ali kod prve riječi kombinacija se sastoji od tridesetak mogućih znakova (sva mala slova) dok je u drugom slučaju skup puno veći (preko sedamdeset). Blog.hr sada u postavkama ima i funkciju provjere “snage” vaše lozinke na probijanje “grubom silom”. Provjerite.

3. Pravi hakeraj je upravo ovo: vi ste se zaštitili, ali netko je provalio, na silu. Čak i legendarni Mitnick nije provaljivao u servere grubom silom već je telefonom nazivao sistemske administratore i slične tipove, predstavljao se različitim imenima i izmolio od njih lozinke na povjerenje. Nije baš pravi hakeraj već više prijevara.

Ja doduše nikad neću razumijeti koji je point provaljivanja na tuđe račune, stranice ili servere u cilju brisanja i uništavanja istih. To mi je jednako grebanju auta čavlom, trovanju nečijeg psa. Napraviti štetu, a ne se moći na sva usta hvaliti, osim svojim par prijatelja za koje ne znaš hoće li te cinkati jednog dana...

I ovaj mladac koji je švrljao po blogu... ne treba ga zbog toga smatrati kriminalcem. Tražio je način za dokazivanje, smislio prijevaru i iskoristio naivne koji su povjerovali. Sreća da to nisu bankovni računi i da šteta nije nepopravljiva.

Jedino što mi je žao da je brisao sadržaje i radio štetu. Bilo bi bolje da je svima objavio novi post:

Ja sam taj i taj.

Na prijevaru sam ušao u ovaj blog. Nisam ništa dirao, samo objavljujem ovaj post. Molim vas poradite na informiranju o sigurnosti i zaštitite svoje intelektualno vlasništvo. To je moj cilj.


E, da je to napravio... cijenio bih taj iskorak. Bilo bi bezazleno ukazivanje na pogrešku i otkrivanje načina na koji možete izgubiti, bilo bi to upozorenje svima da ne nasjednu nekome tko bi isto napravio s destruktivnim namjerama.

Ovako je sve ostala avantura s pojačanom medijskom pažnjom.

I opet roboti na naslovnicama



subota , 04.08.2007.

Pazi ovo. Prošlo je prilično vremena otkako sam se ovdje raspisao o robotima. Vidim robote kao zaljevače cvijeća, dostavljače pizze, prenositelje poruka ili stražare... možda sam tek u tragovima pisao malo o negativnim konotacijama robotike.

I danas čitam novosti po online novinama. Koliko znam još ni jedan od robota pomagača nije uveden u neku službenu funkciju. No zato je tu vojska.

Zašto bi se roboti vucarali okolo po terenima kad mogu bez problema nekog ukokati. Za probu, moglo bi to biti u Iraku a roboti bi mogli biti u službi američke vojske. Demonstracija sile u uspostavljanju demokracije. Kodno ime naprave je SWORDS (Special Weapons Observation Reconnaissance Detecting System). U nazivu ni riječi o robotu. To je kao "system". Nakeljen je na Talon IIIB robota koji je namijenjen uništavanju bombi.

Iako je ova platforma isprve bila predviđena za ispitivanje nepristupačnih terena, prolaske kroz cijevi i ruševine, uništavanje mina i ostalih neeksplodiranih paklenih naprava, bilo je pitanje vremena kad će se netko od pametnjakovića dosjetiti da gusjeničara odjenu po posljednjoj vojnoj modi: automatska puška velikog kalibra, bacač raketa, lanser i slično. Pretpostavljam da nije nikakav problem namontirati i kakav sprej za raspršivanje otrova ili kakvu sličnu praktičnu šalu koja s one strane cijevi neće biti nimalo smiješna.

Ameri šalju tri komada online za početak. Nije neki uzorak ali njihovi će matematičari bez problema izračunati učinak prije nego ih neki iračan pretvori u prah i pepeo.

Ključne komponente na koju računaju tvorci borbenog robota su teror i strah te izrazita preciznost u "gađanju iz ruke". Na demonstracijama, vojnik snajperist se sakrio, a tri kompleta gusjenica su ga krenula tražiti, pronašli su ga brzo uperili u njega cijev od kojih 20-ak milimetara promjera i on se naravno predao. Upitan za osjećaj koji je pri tome imao rekao je da ga je pogodila lagana mentalna kriza zbog izostanka ogranske nakupine koja bi trebala stajati iza cijevi, na koju možeš pucati i vikati, koja se može spotaknuti ili poskliznuti, koju možeš nagovoriti da odete na pivo. Nema toga. Samo tačke na gusjenicama s debelom cijevi koje bezdušno idu prema tebi.

E sad, u borbenom smislu ovaj stroj, iako je brz, malo zaostaje u vještini promjene položaja pravovremenog uzmicanja. Taj nedostatak je nadoknađen s nekoliko kamera, termovizijom, zoomom jačim od Canona.

Jedino što SWORDS nema je vlastita pamet. Negdje daleko u pozadini (oko 1.5 km) njime upravlja neki tip i to direktno iz upravljačkog kofera kojeg nosi okolo sa sobom. Postoji priča da povremeno, kao kod svih drugih radio upravljanih uređaja ova naprava zapleše Labuđe jezero i nekontrolirano se vrti. Problem sigurnosti. Zanimljivi efekti nastaju ako pri tome pili iz svog M249 machine guna s 350 metaka. E, onda su ih nakrcali elektronikom iz sigurnosnih razloga. Sad ne može pucati prije nego stane. S druge strane, stajanje ga čini ranjivim. A usput su mu ugradili i šalter kojim će ga njegova vlastita reprezentacija raznijeti u dijelove ne bude li htio pucati isključivo na neprijateljsku stranu ili bude radio kakve druge samovoljne nepodopštine. Ako mu ne pukne veza... jer onda ni šalter ne radi.

Naručili su tipovi 80 komada odmah, ali projekt nije isfinanciran. Sad su prva tri prototipa spremna za borbene operacije u Iraku. Pretpostavljam da im je zadaća tamo koknuti par novostvorenih demokrata ili koga već pogode kako bi se opravdao projekt i iznudila sredstva.

U svemu tome najviše brine da mnogi tamo stručnjaci imaju vizije. Sljedeći upgrade bi trebao donijeti sposobnost pucanja iz kretanja, mogućnost nošenja veće količine municije i različitog naoružanja, pojačavanje oklopa za zaštitu vitalnih dijelova, brze reakcije na napad i uzvraćanje vatre... očito da je ovo samo vrh ledenog brijega.
S prvom pojavom autonomije, sve će doći u opasnost. Roboti koji će povremeno patiti od depresije mogli bi tumarati bojištima i eto nas opet u novom poglavlju znanstvene fantastike. Ima tamo nekih tipova koji se toliko vesele što će uskoro razviti napravu koja će na bojište donijeti Serious Sama, Unreal, ili Quake III. Sjediš pred monitorom, imaš joystick i kokaš druge tipove okolo po mapi Iraka.

Sjećate se War Gamesa? Mali je igrao igru nuklearnog rata protiv Autonomnog obrambenog računala pomućene svijesti koje je zbog svoje zaluđenosti video igricama u boj slalo prave rakete. I kud baš na Rusiju?

Jeste li čitali Enderovu igru? Klinac je trenirao za nekakvog vojskovođu i vježbao na simulatoru napucavati neprijateljske kukce. Napucavao ih je i napucavao, dobro mu je išlo. I onda je došao na zadnji nivo a taj je bio opako težak. No kao u priči, pomlatio je sve kukce i završio misiju uništivši njihovu planetu. Onda su mu rekli za je zadnji nivo bio za stvarno, da su u njegovim eskadrilama sjedili njegovi prijatelji koje je on preko joysticka slao direktno u smrt.

I tako mi danas imamo robote preko kojih će neke stvari postati realnost.

Kako ćete znati da vaš klinac koji igra neke ratne igre preko interneta i vodi na ljestvici rezultata, možda kroz svoju igru vozika prave robote po nečijoj tuđoj zemlji i tako svoje vještine stavlja u službu izgradnje demokracije. Svakom pobjedom dobiva bolja oružja i specijalne sposobnosti i bori se protiv drugih robota. WAN party.

Starcraft i ostale ratne strategije postaju stvarnost. Robocop još ne.

No evo vam i demonstracije uz razdragane napomene SWORDSovih očeva.

Kuda ideš, robot?



četvrtak , 01.03.2007.

Kad sam prošli put pisao o mogućim Googleovim potencijalima, netko je u komentarima napisao: scary! Da, malo je zastrašujuće, ali to je tek vrh ledenog brijega.

Moji vrijedni prsti su ovih dana natipkavali upravo taj Google i uz njega YouTube, u potrazi za još malo zastrašujuće budućnosti. Tako će ovaj post biti o – robotima. Ako jednog dana Google postane um svakako će mu trebati i tijelo.

Pa, krenimo redom.

Robot

Riječ robot se proširila svijetom od češkog pisca Karela Čapeka i njegove predstave R.U.R (Rozumovi univerzální roboti) gdje ju je on prvi upotrijebio stvorivši je od riječi robota – rad. Doduše knjige i enciklopedije pišu da je već 450 godine p.n.e. grčki matematičar Archytas Tarentumski uz brojne druge izume predstavio nekakvu mehaničku pticu koja se micala pokretana parom. Teško da je ta mehanička naprava bila više od zanimljive igračke i eksponata ali je svakako zametak onoga o čemu mislim dalje pisati.

Definicija robota ima mnogo. Evo ih nekoliko.

ISO 8737 definira robota kao: automatski kontrolirani, reprogamabilni, višenamjenski manipulator, koji se može programirati u 3 ili više osi, statičan ili mobilan u automatskim proizvodnim procesima.
Cambridge online dictionary: stroj za automatizirano obavljanje poslova, kontroliran računalom.
Joseph Engelberger, pionir industrijske robotike: ne mogu definirati robota, ali ga znam prepoznati kad ga vidim.

Roboti dakle prema svojim definicijama imaju opise i definicije tehničke prirode, uglavnom neljudske. Kad bismo robote htjeli svrstati u nekakve grupe to bi svakako bili industrijski, radni roboti, i kućni ili roboti za zabavu.
O industrijskim robotima ne bih raspredao jer je svaka automatizirana traka za punjenje piva u tom smislu robot. Od njih ne možete očekivati manje do infarkta kad bi vas netko na iznenađenje postavio u japansku tvornicu automobila, sekcija 4, odjel domaćeg tržišta, zavarivanje karoserija. Ono što bi moglo biti scary su oni drugi, domaći, pitomi, kućni pa čak i humanoidni roboti, koji bi trebali živjeti s nama. Iz priča znanstvene fantastike robote uglavnom znamo kao razbijače, ubojice, mučitelje, osvajače i slično. Tako ih uglavnom i doživljavamo i vjerojatno ni s jednim od njih ne bismo htjeli dijeliti svoj stan.

Ovdje moram spomenuti i veleštovanog gospodina Isaca Asimova čija je priča Ja, robot postavila temelje razumijevanju pravilnog odnosa čovjeka prema mašineriji koju je sam stvorio. Asimov je poznat po svojim zakonima robotike koji bi trebali biti osnova svakog robotskog operativnog sustava, neuralne mreže, pozitronskog mozga, Recycle bina ili što god će im davati kakvu takvu autonomnost u djelovanju. Isakovi zakoni kažu ovako:

1. Robot ne smije povrijediti ljudsko biće ili kroz neaktivnost dozvoliti da ljudsko biće bude povrijeđeno.
2. Robot mora poštivati naredbe čovjeka osim ako su te naredbe u suprotnosti s Prvim zakonom
3. Robot mora štititi vlastito postojanje osim ako to nije u suprotnosti s Prvim ili Drugim zakonom


Asimov je dakle robotima namijenio jednu prilično robovsku sudbinu, a čovjeka kao njima nadređeno biće. U filmovima su prilično uprskali stvar ali to je vjerojatno posljedica novotarije prema kojoj su roboti također inteligentni, imaju svijest i dušu i toliko su slični ljudima da zapravo mogu imati dobar ali i vrlo nezgodan karakter. Kad se to jednom probilo, svaka kanta s pogonom upregnuta na iPod mogla je postati kreatura iz noćne more. No pustimo filmove i priče. Pogledajmo malo u sadašnjost.

Kućni roboti, roboti pomagači

Jedan od prvih komercijalnih robotića bio je mali pas Aibo kojeg su napravili, naravno Japanci. Prvi Aibo je bio tako pametan da je znao sjesti, lajati, hodati i bljeskati žaruljicama. Igračka je bila skupa i s daljnjim napretkom je mahala glavom, znala napraviti salto i slične nepodopštine. Kako se u današnje vrijeme informatička tehnologija razvija do besvijesti, programi su kompliciraniji, procesori su brži, memorije su veće, senzori su osjetljiviji, tako svaka šuša u Tajvanu može nabaviti elektronički sklop koji će gomilu pokretnih dijelova tjerati da rade određene stvari. Igračke su evoluirale pa danas možete za svoj akvarij kupiti i robotsku ribu, ovakvu. Onda su na komercijalnu robotsku scenu stupili tko drugi nego Šveđani. Electrolux je napravio Trilobita, jednog od prvih pravih kućnih pomagača. Mala okrugla samohodna naprava opremljena senzorima, procesorom, displejem, s nekoliko gumbića, kotača, motorom, četkom i vrećicom za prašinu.

Trilobite ZA1 je zapravo usisavač za prašinu. Trilobite se guzicom zabije na svoj punjač negdje u kutu i ponašanjem podsjeća (iako ne i oblikom) na Seven-of-Nine dok se regenerira u svojoj... čemu već, ostavnici? Onda mu proradi program (koji ste naštelali ranije prije odlaska na posao), pa se odšteka i počne zujati po kući udišući s poda smeće i prašinu. Trilobite ima sposobnost pamtiti kuda je prošao, odrediti veličinu sobe, izbjegavati prepreke, uvući se ispod kreveta, otjerati mačku, prepoznati stepenice, uvući se u kut iza fikusa, odande ponovo otjerati mačku, a jednako čisti i po tepihu kao i po parketu. Ako mu baterije oslabe vratit će se na svoje mjesto, zaštekati se na punjač i kad je spreman krenuti dalje gdje je stao. Naravno da sam vam pripremio i malu demonstraciju, evo ovdje. Čim završite s gledanjem vratite se natrag ima toga još. Danas postoji desetak kopija Trilobita jer su i drugi sklopili neke veze u Tajvanu pa se matične ploče mogu kupiti tek tako.

Humanoidni roboti

E, ovo je već klasa za sebe. Ima nečeg izazovnog u tome da čovjek napravi nešto slično sebi. Tako se svaki desetcentimetarski robotić, ako ima glavu, ruke i noge, smatra zbog toga humanoidnim. Od samog početka su kao prioritet bile poluge za manipulaciju, nešto kao ruke s kliještima na kraju koje su mogle prihvaćati stvari. Programirani pokreti su postavljali stvari na pravo mjesto i sve je izgledalo genijalno. Ako ste mu pomakli ono što je trebao uhvatiti došlo je do frke, stvar više nije funkcionirala. Onda je i glava glava dobila na vrijednosti jer se u nju mogla smjestiti kamera koja je povezana s računalom omogućila manipulatoru da sam vidi gdje se nalazi traženi objekt, pa veselo koordinira ono što vidi s onim što drži. I to je prošlo super.

U početku su se roboti kretali na kotačima ili gusjenicama što ih nije činilo baš humanoidnima. Japance (ili uglavnom Japance) je to toliko iznerviralo da su krenuli u smjeru osmišljavanja kretanja na nogama. Tako su nastajali razni pauci i kukci od pola metra sa po šest ili osam nogu. Čak i jedna robotska mula na četiri noge. Kao što vidite na videu, mula hoda po brijegu, blatu, drvlju i kamenju i jednostavno se ne želi prevrnuti. Čak i ako je ritneš ona lovi ravnotežu. Točno je da liči na kreaturu iz laboratorija Dr Frankensteina, ali koncept je u redu. E onda su japanci počeli smanjivati broj nogu. Dok nisu ostali na dvije. U čast ranije spomenutog gospodina, njihov uradak se danas zove Asimo.

Asimovo rodilište je u Hondi, koja ima i novaca i vremena. Hodanje po dvije noge nije baš trivijalna stvar. A još je manje trivijalno osmisliti djelotvorno održavanje ravnoteže, gdje trebate napraviti žiroskop za srednje uho, procesor za mozak, i motore za mišiće. Asimo je robot koji je zaista predstavnik svoje klase. Iako je tek malo viši od metra i stopala su mu prilično plosnata, radi dodatne stabilnosti, Asimo je sasvim osebujna kreatura. Na leđima u svom malom ruksaku nosi svoju pamet, sasvim solidno gestikulira, ima sve prste na rukama, prepoznaje face, hoda po stepenicama, trči 6 kilometara na sat, gura kolica, prenosi predmete, trči u slalom, nije ovisan o Windowsima... i sve to radi toliko uvjerljivo da bi ga najrađe ponijeli doma. No od samog početka nije bilo sve tako jednostavno. Kako je tekao dvonožni razvoj do današnje verzije Asimova pogledajte 'vamo. Pa se zatim vratite za nastavak.

Naravno, u Japanu ne samo da ima najviše ljudi na svijetu već ima i najviše humanoidnih robota. Asimov kompić dolazi iz Sonyja i zove se Qrio. I on je naravno pravo čudo od robo-djeteta. On zna i skočiti (malo, ali zna), zna se podići kad padne, a bejzbol lopticu baca kao pravi profesionalac, sa stilom. Evo i Qriove demonstracije. Vratite se nakon reklame, pa pogledajte kako Qrio sa nekoliko svojih iz plemena pleše jednu koreografiju za narod. Predstavljamo plesnu skupinu Qrio SDR-4x! Zadnja informacija je da su oba ova hodajuća PC-a naučila hodati i po neravnim i promjenjivim površinama i nagibima.

Androidi

Asimo i Qrio nisu jedini robotići te vrste, ima ih u Japanu mali milijun. No, neki su Japanci ponovo iznervirani jer njihovi humanoidni robotići i dalje izgledaju samo kao kao simpatične igračke. Da bi izgledali više kao ljudi treba im dati nekakvu kožu, obući ih u nekakvu odjeću, i naravno postaviti ih na nekakvo javno mjesto nek razgovaraju s ljudima. I tako dolazimo do serije visokih japanki zamamnih oblina, iako im koža djeluje malo photoshopirano a pokreti su im lagano pijani. One su androidi. ne skroz, ali malo jesu. Android je zapravo robot koji svojim ponašanjem oponaša čovjeka u pojavi i ponašanju. Tvorenica android dolazi od grčkog andr- (čovjek, muškarac) i nastavka -eides (sličan, jedan od vrste, eidos je vrsta) No, u svakom slučaju, da popijem pet piva pojačanih s dva konjaka, prevarili bi me. Ona se zove EveR-2. EveR-2 je kćer od EveR-1 čije je ime nastalo po biblijskoj Evi (eng. Eve) i slova R za robota. Prilično ambiciozno, zar ne? A evo još jedne koja pokušava uspostaviti komunikaciju, actroid žena (ACTor + andROID), mislim da se zove DER-1 ali nemojte me držati za riječ.

Iako dobro izgledaju, na žalost ukopane su na mjestu jer prioritet njihovih tvoraca nije mobilnost. Mislite li da je tu kraj priče? Ne, budućnost je već stigla, i to u većoj količini nego vam se čini. Naravno da i sami uviđate ideju da bi najnovija dostignuća u mobilnosti i izgledu trebalo spojiti u jednu mašinu i tako nas približiti pravim androidima. Pronašao sam da se radi i na tome. Na tijelo robota poznatog kao Hobo (mislim da je to Asimov i Qriov bratić) namontirali su glavu nikog drugog nego Einsteina. Njegova glava ima kosu, bore, oči i milijun malih motorića za razne izraze lica. Dok odgledate ovaj filmpomislite kako će to izgledati kad mu i tijelo repariraju s tim novim materijalima. Nisam siguran koja firma to radi ali pronašao sam i jedan clip: Jules Face expression. Slučajni pokreti oka, okretanje glave, izrazi smijeha, bijesa, začuđenosti. Još se vidi da je robot jer malo slabo miče usnama kad govori a i fali mu zadnji dio glave pa mu vire žice. U svakom slučaju zanimljivo.

Još malo pa gotovo. Nije li sve ovo scary? Tehnologija radi i napreduje, moraliste tek čeka veliki posao. Vanjski izgled se može dorađivati s vremenom. A onda se roboti mogu spojiti na Google da bi nekog vraga naučili. Zašto to govorim pročitajte u prethodnom postu. AI, umjetna inteligencija. Vjerujem da čim se mobilnost robota do kraja usavrši, da će se naći netko tko će prvo napraviti androide vojnike kako bi nas oni zaštitili od vanzemaljaca, actroid žena, Elektroluxovih usisavača, Einsteina i svih ostalih namijenjenih da nam ponešto pomognu. Pametno oružje, koje samo košta para ali njihov gubitak je moralno neupitan a učinkovitost velika. E, to je scary. Unište li nas androidni vojnici svejedno ćemo biti samo krivi. Trebat će nam pod hitno jedan commander Data.

Hoće li postulati Isaka Asimova ostati u ljudskoj svijesti, ili će umjetna inteligencija razmišljati sama za sebe. Možemo im dati znanje i mobilnost, učinit ćemo ih neprepoznatljivima dok će se kretati među nama. Uspije li im da počnu stvarati i sami sebe, pitanje je kad će se pojaviti prvi robo-terorist ili robo-diktator. A onda nam možda preotmu Mars.

Za sam kraj današnje dizertacije jedna reklama za Johny Walker, prilično inspirativna. Ako i na trenutak pomislite na dan kad će androidi ovako razmišljati, odmah po bocu Walkera. Možda zaboravite, dok se zaista ne dogodi.

Google u raljama života



srijeda , 21.02.2007.

T-Zombix je na svom blogu spomenuo nedavni govor Larryja Pagea, jednog od osnivača Googlea, i link na interesantni članak o Googleu kao vladaru svijeta, koji impliciraju da Google razvija umjetnu inteligenciju. Tragom te informacije otvorio sam nekih tridesetak stranica vezanih uz Google AI (artificial inteligence) i zaključio da tu svakako nešto smrdi. Page ima teoriju po kojoj se ljudski genom može komprimirati i svega 600 Mb i smatra da bi znanost također trebala prihvatiti neke marketinške principe. Između ostalog. Iako bi ponekad svog silikonskog ljubimca lupili jer ne radi ono što smo mi htjeli da radi i možda ne vjerujemo da jedna takva nakupina tranzistora može ikad dobiti božansku pamet, malo sam se zamislio nad čitavom pričom. Hoće li Google napraviti prvi upotrebljivi AI? Potrudio sam se i što bolje 'polinkati' neke stvari da ipak ne ispadne da sve pričam totalno u bunilu.

Google ima jednu od najvećih baza podataka o svemu i svačemu. Ta baza je doduše samo skupina podataka bez duše i pameti. Iako je prvobitno zamišljen kao tražilica, pokazalo se dobrim da ono što Google pronađe uvijek spremi na neko mjesto. Možda tada nisu razmišljali o praktičnoj primjeni tih podataka već su se podaci indeksirali isključivo kako bi se ubrzala učinkovitost samog sustava pretraživanja. Rastom broja podataka prikupljenim po internetskim bespućima, Google je prisiljen stalno unaprijeđivati svoje sustave kako bi se nosili s tom bujicom i time ne samo spremati dobivene rezultate već ih nadalje i analizirati.

Naizgled banalna stvar je kad upišete neku krivu riječ u Google (npr. bananna), on će vas ljubazno zapitati 'Did you mean : banana'. Ne tvrdim da je to umjetna inteligencija i svatko tko makar površno zna ponešto o programiranju shvaća da tražilica prije nego potraži rezultate konzultira svoj rječnik u potrazi za tom riječi pa ako ona ne postoji ponudi vam ispravnu alternativu. Čista programerska logika, daleko od misli, ako ovo, onda ono.... Ali recimo da je to začetak. Tek mali dodatak da se na tražilici osjećamo bolje.

AdSense i AdWords programi za reklamiranje su također u početku radili prema ključnim riječima ali se zna da je ovaj pogon ipak malo sofisticiraniji od jednostavne provjere rječnika. Google naime već duže vremena razvija svoju semantičku platformu i neprestano na njoj radi. Nije dakle više riječ samo o pojedinačnim riječima već i u smislu koji čine grupe riječi. To omogućava da oglašivači zaista uvale svoje reklame na pravo mjesto. Ako malo pogledamo Google reklame po raznim stranicama vidjet ćemo da time vlada nešto jača mašinerija (iako još uvijek nije savršena). Semantički sustavi imaju zadatak shvatiti (uvjetno rečeno) sadržaj vaše stranice na osnovu rečenica, međusobnih ovisnosti i odnosa među riječima (bolje rečeno - konteksta), jezika kojim pišete i naravno svekolikih indeksa i klastera u Googleovoj bazi podataka da bi shvatili jeste li prava meta za reklamu. Semantički sustav u sprezi sa svekolikom bazom znanja je zapravo i jedno od glavnih oružja koje Googleu osigurava prednost pred drugim potencijalnim pokušajima. Uz neke dodatne razloge, svakako. Ako ste programer i napravili ste neku aplikaciju koju ste nazvali Titanic, Google će nastojati da vam ne servira reklame za film Titanic, za povijesne studije o Titanicu i slično nego će pronaći one koje su relevantne za softver i razvoj aplikacija, programiranje i slično. Iako je možda riječ Titanic na vašoj stranici spomenuta najviše puta i sasvim sigurno jedna od vodećih u Googleovim indeksima koji tu riječ povezuju s vašom stranicom, njihov semantički engine nekako prepoznaje sa čime još je ta riječ povezana i zaključuje (opet uvjetno rečeno) čime se vi zapravo bavite. Iako se radi o programu, nikako o svijesti, ovo je već nešto bliže.

Iako napredni sustav traženja još uvijek koristi razne dodatke na riječima kako bi tražilici rekli konkretnije na što mislimo i kako da filtrira rezultate (navodnici, plus, minus, site:, link: itd) pitanje je vremena kad će to u potpunosti biti izbačeno. Vjerojatno onog trenutka kad Googleova semantika bude u stanju prepoznati to iz vašeg konteksta. Ne bude li u stanju, ponudit će vam alternative obogaćene s malo predefinirane gramatike (koju je u engleskom jeziku lakše napraviti nego u hrvatskom). Ovo s alternativama bi mogla biti zasluga širokog opsega podataka i prepoznavanja pojmova koji nastaju grupiranjem riječi u klastere i analizom njihovih odnosa (što Google radi također već godinama).

Što još Google radi kako bi poboljšao svoj semantički pogon? Skenira knjige. Jedan je njihov službenik izjavio: Ne skeniramo knjige da bih čitali korisnici, skeniramo ih da bi ih čitao AI.
Vjerojatno to AI-u neće dati ni pamet ni dušu ali će svakako utažiti glad za riječima i pojmovima. Je li kompletan sadržaj interneta premali pa su navalili na druge izvore ljudskog izražavanja? Priča se da u Googleovim laboratorijima rade na zvučnom prepoznavanju uzoraka. Televizija i filmovi su već na internetu. Čim ih se Google dočepa kako treba moći će navodno na osnovu 5 sekundi zvučnog zapisa točno znati o kojem se filmu ili emisiji ili muzici radi. Čisti search kroz bitove. Jednom kad prepozna zvučni uzorak i poveže ga s naslovom moći će vam na osnovu naslova reći i gomilu drugih podataka koji su povezani s tim. Je li u tome najava ultimativne tražilice koja će biti u stanju s nama raditi mali chat kad se zaputimo tražiti nešto za što ne znamo kako se zove. Sve je dakle u semantici i utvrđivanju smisla.

I sâm sam svojedobno isprogramirao mali programčić koji je pogađao koju ste životinju zamislili na osnovu pitanja ili odgovora. Vi ste odgovarali s da ili ne i on bi pogodio o kojoj se životinji radi. Ako ne bi znao odgovor, tražio bi vas da postavite neko pitanje u svezi te životinje i da kažete kako biste na to pitanje odgovorili. Tako bi učio. Jednostavno ali s vremenom sve glomaznije. Čista logika, nema semantike niti krativnosti. S kojih godinu dana povremene upotrebe mogao je pogoditi tristotinjak životinja. Kako su odgovori na pitanja vezani uz naše vlastito znanje i kako je nekome vrabac smeđe a nekome sive boje ipak s vremenom je program pogodio vrapca bez obzira na vaš izbor. Ali zbog primitivnog da/ne učenja to su u bazi bila zapravo samo dva različita vrapca , nikako pametni zaključak.

Ali pogledate li 20Q (AI baziran na neuralnoj mreži) na ovom linku, vidjet ćete da stvar može raditi daleko bolje. Nakon kratkog uvoda ova mašinerija bi trebala pogoditi razne pojmove s manje od 20 pitanja. Koliko ja znam, ovaj AI uči već 19 godina. Iako se sve svodi na pitanja i odgovore, gdje uz da i ne imate još i nepoznato, nevažno, možda, vjerojatno i ponekad. Ako ne pogodi u 20 pitanja ponudit će vam odgovor gdje trebate reći je li odgovor točan, pogrešan ili je blizu. Ako nije točan, 20Q igra se nastavlja s dodatnih 10 pitanja. Na kraju će vam čak i ponuditi analizu odgovora, gdje misli da je pogriješio i gdje misli da ste vi pogriješili te koji su vam odgovori nekonzistentni jer većina populacija (koja je igrala) misli drugačije. Ne pogodi li zamolit će vas da objasnite na špto ste mislili. Tako uči. Ova igra je do sada odigrana skoro 50 milijuna puta. Neat i full zabavno!!!

Google ima daleko jače izvore, gotovo svekolikog ljudskog znanja koje je objavljeno na internetu, dostupne su mu enciklopedije, dokumenti, blogovi, vijesti, publikacije a u zadnje vrijeme i knjige. Semantički pogon koji se 24/7 vrti u moćnim mašinama i dalje na osnovu nama neshvatljivih algoritama slaže riječi i pojmove u klastere kako bi im pridodao značenje i pripadnost. Google bi mogao postati jedna velika igra pogađanja koja bi začinjena finom gramatikom čak mogla djelovati i smisleno.

Može li Google proći Turingov test? Gospodin Turing je još 50-ih postavio zadaću svakoj mašini koja bi se htjela predstaviti kao umjetno inteligentna. Test se sastoji u tome da stroj mora moći voditi konverzaciju s čovjekom na način da ovaj ne shvati razgovara li sa strojem ili s živom osobom (naravno razgovor ne mora biti u zvučnom obliku, dovoljan je samo običan chat). Možete isprobati neke od uradaka, nisu najbolji ali dočaravaju priču. Da bi Google to mogao trebati će mu dobro isprogramirati gramatiku kako bi baratao podacima i davao povratne informacije ili podpitanja na čovjeku smisleniji način nego da samo vraća obične liste rezultata na traženi pojam. Trebati će znati odrediti i vrijednost toga što je rečeno.

Zametak toga je i u također vrlo složenom i misterioznom algoritmu Googleovog PageRanka. Neki smatraju da je PageRank zapravo jedan od zametaka budućeg AI-a. O PageRanku se malo zna, a ono što se zna je nama smrtnicima malo razumljivo (barem meni). Ako ne vjerujete pogledajte što je neki matematički freak prostudirao o PageRanku na Wikipediji. Viša matematika. Iako naizgled beznačajna brojka od 1 do 10 ovaj algoritam je više od pukog brojanja klikova. On obuhvaća i PageRankove stranica na kojima je pronašao link na vašu, broj takvih stranica, ali ono što je značajnije obuhvaća i sve ostale metode vezane uz rangiranje ključnih riječi i pojmova pronađenih po internetu, na vašoj stranici i na stranicama na kojima postoje veze. PageRank zapravo određuje i koliko je semantički važan sadržaj vaše stranice na određeni upit te vas shodno tome rangira i u rezultatima pretraživanja. U kakvim su oni točno relacijama teško ćemo znati ali vjerujem da je PageRank samo još jedan dodatni poligon za testiranje svekolike Googleove pametne mašine. Njegova je namjena da komadićima informacija da određenu vrijednost što će za budući AI svakako biti značajni detalj.

Mnogo toga znamo, ili barem mislimo da znamo, ali Google iza plota ima daleko više tajni nego se to na prvi pogled čini. Na Googleovom labu već postoji čitav niz aplikacija koje se mogu koristiti, od rokovnika, kalendara, podsjetnika, programa za obradu teksta, tabličnih kalkulatora, elektronske pošte, pretraživanja proizvoda, prevodioca... da ne nabrajam, cijeli mali operativni sustav. Iako se o Googleovom operativnom sustavu svojedobno šuškalo izgleda da od toga ipak neće biti ništa i da je sve ostalo na nivou špekulacije. Pričalo se o zamisli da uz računalo imate samo mali rudimentarni pogon s vezom na Google preko interneta. Sve ostalo bi bilo tamo i radilo bi se online. No Google nije naprosto odustao od toga već izgleda da puca daleko dalje nego što nam se čini, dok mi i dalje možemo samo špekulirati. Svatko tko je ikad malo ozbiljnije ušao u Google svijet uvidio je da se Googleove funkcije i aplikacije integriraju, spajaju i preklapaju i siguran sam da su informacije u njima savršeno povezane. Jedan account, više funkcija i interakcija među podacima koji se tamo nalaze.

Možda Google neće nikad pisati romane i poeziju i imati vlastiti um, možda neće nikad biti kreativan ali da bi mogao postati vraški napredni mehanizam koji zna sve. Neki kažu da će to biti za našeg života.

Možda bi mogao odgovoriti na bilo koje pitanje postavljeno normalnim ljudskim jezikom.
Možda bi mogao analizirati sve tekstove vezane uz neki pojam i pomoći u rješavanju misterija, nedosljednosti, kriminala, istine i laži. Jer Google će biti u stanju znati sve što se pisalo, snimilo, pjevalo a možda čak i govorilo nekom događaju, bilo gdje bilo kad. Jer Google već odavno ne pretražuje internet samo za nas. On ga pretražuje i za sebe. Hoće li nam čitava priča donijeti problema, narušenu privatnost ili nešto drugo? Moguće, ali samo ako mu to dozvolimo. Mnogi pišu i pisat će još o dvojbama moralnosti i humanosti umjetne inteligencije. Trebamo biti svjesni da budemo li ikad 'razgovarali' s Googleom, on to nikad neće zaboraviti, i svaka konverzacija bit će novi temelj za nova saznanja o nama o našim navikama i samim time, pod krinkom svesrdne pomoći korisnicima, predmet nekih novih rasprava. A mi bismo mogli postati otvoreni kao knjiga. Google će znati kako se zovemo, što smo tražili prošle godine u isto vrijeme, kakvu muziku volimo slušati, kako organiziramo svoje vrijeme, koje stranice obilazimo, s kim se družimo, tko je kad i gdje pričao ili pisao o nama, pokazat će nam našu kuću na satelitskoj snimci...

Da malo karikiram.

Jednog dana možda mi osvane poruka na Googlu: Previše surfaš! Posveti se djeci jer ti imaju loše ocjene u školi, a žena ti NE ostaje duže na poslu kao što misliš jer uredno isključuje računalo na kraju radnog vremena, GPS u autu uključuje odmah nakon toga, a garažna vrata otvara u prosjeku četiri sata kasnije. GPS podaci su nedostupni zbog zaštite privatnosti. U frižideru je ponestalo jaja. Da naručim novo pakovanje?

Tele(re)vizija



ponedjeljak , 19.02.2007.

Jučer je održan taj 'spektakularni' događaj dodjele Večernjakovog ekrana. Skupile se televizije u Boćarski dom. Pomislio bi netko da njima nije baš tako jako važno što su se neke dnevne novine dosjetile napraviti akciju ocjenjivanja sadržaja, likova i njihovih vještina na televiziji. Ali ako su svi tamo onda to postaje mala obaveza. Jer konkurencija ne spava.

Večernjak je zamislio samo 16 mogućih bodova koje će televizije međusobno razdijeliti. I to je u redu, svaka čast ljudima i emisijama, a naravno i televizijama koje će na svoje police postaviti još jedan zlatni limeni televizor sa srcolikom sobnom antenom. Sigurno su to zaslužili i ja im čestitam od srca na primjenim hrvatskim televizijskim Oscarima.

Ali, pažljivom promatraču nije promaklo da se u čitavoj priči događa i ono što nije predviđeno scenarijem. Među publikom, uzvanicima i nominiranima bila su dva mobilna snimatelja zadužena za dočaravanje atmosfere među stolovima. Lukavo su uvijek naciljali nominirane, a posebno one koji ovaj put nisu imali sreće. Tako smo i mi kraj malih ekrana mogli vidjeti kako oči mogu izražavati različite emocije. Bilo je ovdje ubijanja pogledom, bilo je razočaranja, tuge, prijezira ali povremeno i iskrene sreće. Nisam zapisivao baš sve što sam primijetio, ali pišem po prisjećanju.

Sjećam se Valdecovog pogleda koji u Rorinoj zahvali za nagradu Istrazi očekivao možda čuti i svoje ime, ali izgubio se u pojmu ekipa, da ne nabrajam sve iako je i sam bio jedan od nominiranih za mušku TV osobu. Ispred njega su se u zahvali ipak našli Svilan i obitelj koji su svakako najzaslužniji za uspjeh Istrage. Lijepo rečeno ali nedorečeno i meni osobno nije po volji. Ekipa koja zapravo istražuje zove se samo 'ekipa', oni su samo šljakeri nekoga tko je dobio priliku ...raditi nešto što zna, za razliku od drugih....

Vidio se i neodređeni pogled u daljinu legendarnog 'Đuke Begovića' koji se ovdje našao među samim mladim glumcima. Činilo se po njegovom pogledu da mu nije baš jasno što se ovdje ocjenjuje, i može li Šemso koji zna par štoseva parirati jednoj glumačkoj legendi. Ali tako je to danas, ljudi gledaju ono što im se sviđa, možda ne glasuju za glumca nego za lik koji glumi. Je li Ekran dobio Enis Bešlagić ili Šemso? Teško je to reći. U svakom slučaju, Enis mi je komičan, dok Gregurevića cijenim prije kao karakternog glumca. Ali kategorija se zvala samo 'glumac'.

Činilo se da su i RTL vizuali pretrpjeli mali debakl. Suvremena računalna tehnologija, 3D efekti, matrix efekti i prelijevanja od kojih vas potjera, sve made in München, izgubili su od Zuhre, namontiranog na nekoliko povijesnih snimaka merlinke, Kenedyja i čovjeka na mjesecu. I ovdje je izgleda pravagnulo čiji su jinglovi a ne kako su napravljeni. Ali, netko mora pobijediti. A video montaža također nije nešto što se može napraviti baš u pola sata. Najveća prednost je zapravo ideja.

Mladen Stubljar, legendarni reporter, nije razumio da se njegov dugogodišnji predani i uporni rad ne cijeni. U njegovom pogledu mi se učinilo da je vjerovao u pobjedu. Ali avaj. Možda su Ilinčićeve reportaže malo svježije, modernije, možda mu kamera više luta, možda je malo manje klasike. Šteta, meni su svi ok.

Onaj koji suvereno vlada svojim poslom, Goran Milić, svojom je ležernošću odmah dao do znanja konkurenciji da on ovo odrađuje u leru. I naravno na sebi svojstven način duhovito dodao malo razmišljanje o 'neuzvraćenoj ljubavi' između njega i HTV-a. Šteta da su mobilni snimatelji baš bili negdje drugdje pa nismo vidjeli lica odgovornih iz HTV-a. Možda bismo shvatili na što je točno Milić mislio iako možemo pogoditi od prve.

Zatim, spomenimo nastupe i parade raznih prezentera. E, to je priča za sebe. Premalo je ovakvih događaja u nas, pa se tako vidi očita razlika između Uvodića i onih koji su prvi put došli nešto prezentirati. Uvodić je tu doma dok su drugi doduše davali sve od sebe ali upravo u tom trudu prestali su biti ono što jesu. Imali smo par zanimljivih kombinacija, što je već samo po sebi bilo svojevrsni show. Večernjak je napravio dobar izbor prezentera u uklopio ih i tijek ceremonije tako da se čak i tematski uglavnom poklapaju s kategorijom i pratećim video spotovima Gitak TV-a, ali to je trebalo malo uvježbati... ili ne vježbati uopće, pa biti prirodan. Neki su bili preusiljeni u međusobnim razgovorima koji nisu baš imali puno veze sa temom, ali su imali s modom, izgledom i slično. U večini slučajeva nezanimljivo. Hamdija ' BB milijunaš' je zamalo napravio salto mortale pri silasku niz one dvije stepenice.

Krešo i Iva, kao glavni voditelji su se par puta spetljali na početku, poslije su polovili konce. Bili bi još bolji da je ceremonija potrajala još koji sat. Krešo je fakat bio ležeran, i Milić bi mu pozavidio.
Svaka čast kreatoru tekstova kojima je nevidljivi voditelj (ja, naravno nisam skontao tko je to, ali manje bitno...) najavljivao nominirane finaliste. Povremena uporaba anglizama u tim tekstovima zabila bi se u uši, ali oni su se ipak uspješno utopili u kratkim, jezgrovitim, ponekad i navijačkim i na mah duhovitim crticama kojima su se opisivale osobe i emisije.

Pobjedom TV Dnevnika HTV-a nije izostala i mala reklamica “najgledanije javne televizije u Europi, i najgledanijeg Dnevnika uopće", a i Svilan nije propustio u svom stilu zauzvrat baciti par parola... “Plaćajte HTV, gledajte Novu TV” i “Hloverka je super, Hloverka je naj, a ona je sada naša...” što je zasmetalo čak u Uvodića koji je u prenesenom smislu pojasnio da zasluga za Hloverkin Ekran ipak ide Otvorenom a ne Kontaktu. Znimljivo da u tom mlinu Hloverke nije bilo.

Ima toga još ali bi se oduljilo. Siguran sam da ću se sutra prisjetiti još ponečeg ali tada to više neće biti 'in'. Zanimljivo postavljen koncept Večernjakovog ekrana unosi malo nemira među televizijske djelatnike i vjerujem da mu predstoji svijetla budućnost. S vremenom će se stvari ispeglati pa će i sudionici popraviti svoje nastupe, od prezentiranja do onog malog ali tako teškog govora kojim se treba nekome zahvaliti. Neki jesu (ili nisu) shvatili kako Ekran može pomoći u marketinškom smislu, iako je prvenstveno zamišljen kao marketinška kampanja Večernjaka. RTL i HTV danas, dan poslije (a prošlo je podne) na svojim stranicama nemaju čak ni jednu rečenicu o nagradama koje su primili, dok je Nova TV napravila opsežan prilog na svom portalu, popraćen video clipovima opisujući svoj trijumf. Od 16 kategorija osvojili su čak 7 televizora. Znači li to da je kod HTV-a i RTL-a na snazi taština, ili ne priznaju Večernjakov Ekran kao mjerilo bilo čega u poslu u koji se jedino oni razumiju. U redu , prihvatimo da su oni zapravo samo skromni i ne žele se hvaliti.

Na kraju, glasali su gledatelji, možda i 'tipkačke ekipe' ako je netko u njih uložio ali rezultati su takvi kakvi jesu. Večernjak zadovoljno trlja ruke, a njihov veliki 'šef' je u odjavi zadovoljno skakutao naokolo (doslovno) i mahao rukama poručivši: I dalje gledajte televiziJE! Vidimo se dogodine!

Još o prašini



petak , 16.02.2007.

Prašina, sitne čestice nečistoće koje se najčešće u oblacima uzdižu i kovitlaju u zrak pokraj puta. Šoferima je to prva asocijacija. Domaćicama pak je to ona grozna siva naslaga koja ima sposobnost da se pojavljuje na namještaju kao njegov sastavni dio. Ima u njoj čestica zemlje, tkanina, tepiha, obične ulične prašine, pa čak i mikroorganizama. Prašina je materijalna i prema zakonu o očuvanju materije je neuništiva.

Prašina je i metafora. Svaka riječ, akcija ili događaj koji uzdrma užu ili širu okolinu a komentari se množe u oblacima mogla bi se nazvati “dizanjem prašine”. Problem je u tome što je nitko ne čisti.

Ljudi po prirodi rođeni za dizanje prašine, u tom metaforičnom smislu.. Neki je dižu svjesno a neki nesvjesno. Nešto bih opet komentirao ali bez ikakve namjere da proširujem oblake. Dizanje prašine je već postala umjetnost. Dizanje prašine je postala profesija. Za profesionalno dizanje prašine trebate biti spretni. I kao i u svakoj profesiji možete svoj proizvod napraviti sami a možete iskoristiti i neći tuđi rad. Što je veći oblak prašine bolje za vas jer vas se od dalje vidi. I kvaliteta prašine je također važna. Od kakvih se čestica sastoji, u kojem smjeru ćete je otpuhnuti, odakle će se podići njen famozni oblak i u čije će nosnice zapeti.

Politika praši sve u šesnaest. Oni već imaju oblake koje neprestano dotjeruju. Na neke zaborave pa im druga strana dobro puhne i vrati ih natrag na ishodište. Onda oni kažu to nije naša prašina, a ako je, onda ste je modificirali. Ili je to ona koja je ranije bila vaša. Mi uglavnom mašemo rukama jer oblak prašine je prilično amorfna stvar pa je zato pogodan za ono čemu služi bez da mu se pokoji put otkrije izvor.

Iza politike tu su mediji, da malo suzimo priču. Njima je to profesija. Oni proizvode, popravljaju i otkrivaju u zametku ogromne količine prašine. I oni to rade savršeno. Ne treba to gledati samo s negativnog aspekta. Ta prašina je medij za prijenos podataka i može se iskorisiti u pozitivne svrhe, kao što znamo iz dnevnih medija.

Kao i obično, ja se prvo nalaprdam koječega pa tek na polovici posta krenem na bit. Mali zavidni čovjek također praši. Svi mi prašimo više ili manje, namjerno ili nenamjerno. Bez reda. A što se događa s tim našim oblačićima koji se vide jedva s desetak metara? Netko ih gleda. Profesionalci.

Suzimo još priču. Ovdje na blogu već već skoro 4 godine lebdi lagana izmaglica. Svako malo netko nešto pokrene. To se primijetilo već odavno. Onda su neki oblaci kao Vibi, pa ukori blogerima, pa dnevnik jedne Ane i slični izazvali profesionalce i uskoro se sve prašilo da je milina. I to se pokazalo kao dobro. Nekima. A nekima ne. Kako god bilo, danas se to može korisno upotrijebiti. Ako znate na pravom mjestu u pravo vrijeme podići mali oblačić prašine sve su šanse da ćete uskoro nakratko prekriti nebo. Ako tako želite.

Pogledajmo par primjera. Nedugo je Večernji izazvao omanji atmosferski poremećaj angažirajući dvoje poznatih ljudi da pišu blog. Bio je to lijepi i šareni oblak koji su svi zapazili. Onda su na tim blogovima zaredali komentari i digla se tolika prašina, ona sivo crna, da se moglo vidjeti do Luxemburga. Ali ovaj put su je podigli oni manji ljudi, ne naširoko poznati, već anonimni i poluanonimni, koji su samo imali nešto reći o lijepom i šarenom Večernjakovom oblaku. I tako je jedan mali oblak uletio i u urede Jutarnjeg. Jutarnji je svojedobno digao popriličnu prašinu recenziranjem hrvatskih blogova. Kako nisu svi bili zadovoljni mišljenjem recenzenta prašilo se naširoko i nadugačko. Onda kad se više nije moglo disati. Pa je prestalo. Sad je Jutarnji uvidio da konkurencija prekriva veći dio blogerskog neba pa su ubacili par anonimaca u komentare ne bi li oni još malo zaprašili i time učinili nešto za opću bolju vidljivost. Pokazalo se to kao neučinkovito jer je oblak prašine bio sve veći i veći, a oba oblaka, i onaj šareni i onaj sivo-crni radili su svoj posao kako treba. Onda je došlo do preokreta. Jutarnji je proučio malo detaljnije što se događa sa onim malim oblačićima prašine. Pa su utvrdili postojanje čestice koja se zove “novinari koji pišu blog, za pare, fuj!”. Odabrali su zatim smjer “fućkaš novinare” i angažirali nekoliko blogera da pišu novine. Taj se oblak sad sasvim drugačije razvija. Čak je i stanoviti recenzent (oko kojeg se prašina uglavnom slegla) odlučio ponovo progovoriti pa je nahvalio spomenute blogere možda po prvi put u životu podigavši oblak u svim bojama. I još malo dalje, uzeli su si za pravo malo proanalizirati kakav je to oblačić prašine podigao njihov novi bloger a u svezi Večernjakovih blogera. Tako su dobili kredibilitet. Njihova se čestica zove “blogeri koji piše novine, za novac, yes!”. Je li tu nešto sporno?

Nema što, profesionalno i s jedne i druge strane. Rekao sam prije da su to profesionalci, to je njihov posao. Ne postoji univerzalna istina. Postoje samo oblaci prašine u kojem je svakome na volju pronaći istinu koja mu odgovara. Nitko nema pravo reći “moj oblak je jedini dobar i lijep”.

Čitam i Malenicu i Mišaka, čitam i T-Zombixa i novac, na primjer. Meni su svi dobri, svaki u svom području. I u čemu je kvaka?
Večernji i Jutarnji rade svoj posao, neminovno je da su napravili to što su napravili. Takva su vremena, takvi su trendovi, takva je tehnologija, takve su mogućnosti. Bilo bi čudno da to nisu napravili. Zašto mali ljudi praše oko toga?
Malenica piše onako kako zna i želi, ne treba se slagati s njom. Ali ne treba je vrijeđati i prašiti tek toliko da se praši.
Mišak je prošao malo bolje ali i njemu su nekoliko puta zaprašili, tek toliko da ne misli da je sve pet. Zašto?
T-Zombix je legenda bloga, moguće najčitaniji, sve što zna dijeli nesebično i nitko mu to ne može osporiti. Neki su mu sprašili da je izdajnik. Bože sačuvaj.
Novac zna toliko o financijama da bih mu najrađe platio pet kuna svaki put kad otvorim blog da bih nešto naučio. Dvornikove neću ni spominjati, oni su i glumci i blogeri i novinari. I već postoje mudrijaši koji praše li praše. Čemu to?

Zavist je jedna od najdestruktivnijih emocija. Ona uništava zavidnoga i čini štetu njegovoj okolini. Zavidni ljudi dižu uvijek prašinu, dajte im bilo kakvog materijala. Oni su takvi i gotovo. Svijet je protiv njih i oni su se dužni braniti. Takav je njihov stav. Neki čak idu tako daleko da brane i nas ostale. Od silnih prašina veće se odavno ne zna koji je čiji oblak.

Zavist funkcionira na jednom nepisanom pravilu. Ako si bolji od mene, ako imaš ono što ja nemam, ako me u bilo čemu natkriljuješ, ja ću te spustiti malo niže, ocrniti te, sve tvoje poteze ću prikazati kao loše, tako da će izvana u tom silnom oblaku prašine izgledati da sam ipak ja bolji. A ostat ću i dalje to što jesam.

Zašto ne umjesto toga učiniti sebe boljim, dati si truda, zaslužiti biti bolji i istovremeno priznati da u ovom trenutku to nisi.

Moja počast Večernjem koji se dosjetio pokrenuti svoju blog kampanju, počast i Jutarnjem koji je našao svoj način sa odgovor. Pokazali su da vladaju poslom koji rade i da su spremni dok postoje tražiti nove načine i nova rješenja. Pa mi i očekujemo od njih da prate stoljeće u kojem se nalaze, zar ne? Počast i blogu koji se eto nalazi u sredini i služi kao spona. To su ljudi koji rade cijele dane i ne treba vjerovati da je drugačije. I nije im lako. Kad bi bilo, onda bi svatko mogao imati svoj portal. A nema ga.
Svaka čast Malenici koja u silnim oblacima prašine i dalje šiba po svome. Iako je uglavnom kritiziraju vidim je boljom od sebe jer to može izdržati. Ja ne bih. Čast Mišaku koji je u kratko vrijeme skupio mnogo čitatelja. Koliko samo vremena taj čovjek troši da bi napisao ono što piše i da bi pripremio emisije koje priprema. I on je bolji od mene jer ja o njegovim temama nemam dovoljno argumenata. To su ljudi koji suprotno mišljenjima, ne sijede po cijeli dan u fotelji i čekaju da im nešto padne s neba. Ako je koji dan ležerniji to ne treba nikome uzeti za zlo. Jeste li pokušali kad napisati post o nekoj temi, ali ne onoj koja vam padne na pamet nego po narudžbi. Da biste to napisali a ako ne potrošite min 5-6 sati na kvalitetno istraživanje napisat ćete obični šund ili prepisati od nekog drugog. Jer treba nešto znati da bi se napisalo. I ovo što sad pišem nije apsolutna istina. Ovo je samo moje mišljenje i ne treba nikoga uzrujavati.
Počast T-Zombixu koji nije novinar ali je iskoristio priliku koja mu se ponudila kao blogeru pa piše kolumnu. I svaka mu čast na tome što ga baš briga što mi mislimo, on ulaže svoje vrijeme u traženje svojih tema. Mi ne plaćamo njegove račune. I on je bolji od mene jer piše blog redovito, zanimljiv je i zna što govori. Zaslužio je da ga netko angažira. Jednako vrijedi i za novac. Da ne znaju to što znaju, da nisu uložili (i još ulažu) vrijeme da bi to znali, nikad ih nitko ne bi trebao niti tražio. I što njima svima treba reći? Pa nije valjda vi ste bezveze, trebali su uzeti mene, ali ja ne bih htio jer bi mi to bilo ispod časti.... Aha, sigurno.

Dakle, zavist na stranu. Prestati dizati prašinu i žaliti se na one koji su iskoristili priliku. To nikog neće dovesti niti s bloga u novine niti iz novina u blog. Tko i ne želi dospjeti drugdje nego je sad nek samo kaže “super, svaka čast” i pusti druge da žive kako im paše. Ako o datoj temi netko zna više, uvijek je uputno argumentirano diskutirati. Ali ako ne zna, prašina neće pomoći. Jer svaki oblak najbolje i najviše govori o onome tko ga diže, bez obzira kojim ga likovima nakitili.

Ako bude među vama onih koji bi ovu moju laičku dizertaciju komentirali, molim ponovo, ne dižite prašinu oko toga što sam napisao, nije vrijedno. Uz to, baš sam neki dan glancao po blogu.

Mrežni talenti



srijeda , 14.02.2007.

Evo još jedne studije nekog tko nije mjerodavan komentirati. A taj sam ja.
No, kako se svatko tko je ikad napisao jednu javnu riječ smatra pozvanim za pametovanje o temama u koje se ne razumije kako treba, ja neću biti iznimka.

Nekad davno postojali su ljudi koji su gusku skratili za jedno pero, ušiljili ga, umočili u tintu i škrabali po papiru. Nešto su pisali. I zanimljivo, napravili su knjigu. Da bi knjigu imalo više ljudi bilo je potrebno prepisati je u cijelosti. Malo je ljudi mogli posjedovati pravu knjigu. I sporo je teklo pisano znanje među ljudima.

Onda je u neko drugo doba stanoviti Gutenberg napravio slagarski stroj gdje se tekst knjige prvo posložio od malih izlivenih slova. Tim strojem se moglo tiskati stotine i tisuće knjiga i one su polako ali sigurno ulazile u domove.

Danas većinu poslova rade pametni i precizni strojevi i knjiga ima više nego ljudi na zemlji. Neću komentirati aktualnu tehnologiju.

Vratio bih se na esenciju. Sadržaj. Tko je pisac? Mislim ovdje na pisce romana, priča i sličnih stvari koji riječima uspješno opisuju slike, osjećaje, radnje, i drže nas u napetosti dok gutamo red za redom, oni koji imaju ono 'nešto' zbog čega ih zapravo čitamo. Kako je nekad došlo do toga da nekakav Dostojevski postane pisac? Je li on bio samouk? Je li završio ikakve književne ili jezične škole? Što je sa svim drugim piscima? Ja o tome nemam pojma. Neke književnike učimo u školi. Učimo njihova djela, gramatiku, književne stilove i forme. Učimo njihove jezične i stilske bravure. Od njihovog je pisanja napravljena umjetnost. Književnost. Neki su ljudi postali pojam i postavili standarde 'dobrog' pisanja.

Danas kad pokušate napisati priču, oni koji se u književnost razumiju čitati će vašu priču i raspravljati o vašem zapletu, fabuli, komentirati vašu naraciju, čitljivost, razvučenost, brzinu radnje, nedorečenost, plitke ili duboke opise, faš fond riječi, uglavnom sve ono za što niste ni pomislili da vaša priča sadrži (ili ne sadrži, a trebala bi). Jer niste pisac i nitko vas nije učio kako se piše.

Kad su pisci hodali zemljom, trebali su napraviti stanovit broj kilometara da bi došli do nakladnika kome se njihova umotvorina mogla svidjeti ili ne. Ako nisu dobro pisali, ništa od njihove književnosti. Siguran sam da je bilo i onih koji su možda dobro pisali ali se nikad nisu gnjavili idejom da napišu knjigu. Ima i onih koji nikad nisu ni pokušali. Tko zna za koliko smo briljantnih romana i priča zakinuti zato što je neki tip u nekom selu bio prirodno darovit za pisanje ali je bio daleko izvan radijusa zbivanja. Mnogi su umrli neotkriveni. A da nisu ni pokušali. Nisu imali šansu.

I tako smo stigli do danas. Već sama pojava računala je dala mogućnosti za pisanje na lakši način, za lakšu manipulaciju tekstom, prekrajanja i zamjene odlomaka, brisanje itd. Pisaće mašine su izašle iz mode. A onda su se pojavio internet. Skoro ni papira više ne treba. Tekst se piše digitalno, šalje digitalno, čita digitalno. Sve što ja ovog trenutka napišem, moguće je pročitati iz bilo kojeg dijela svijeta dokle dopire čarobna internet žica. Priznajte, odakle čitate ovaj tekst? Elektroničke knjige također postaju popularne, sve su popularnije iako dobri stari papir ne posustaje. Ima nečeg čarobnog u čitanju 'prave papirnate knjige', barem za naše generacije ljudi. Knjiga osim dobrog sadržaja lijepo i izgleda. Zamislite silne tomove poredane u kolekcije i uredno smještene na vidljivom dijelu dnevne sobe. Često i nažalost nepročitane.

No vratimo se na esenciju. Sadržaj. Pravila o fabulama, naraciji i radnji dalje vrijede. Oduvijek su vrijedila i zauvijek će vrijediti. Ali više pisci ne hodaju samo zemljom. Pisci su prešli u virtualni svijet i iz njega se počeli rađati novi od ljudi koji su se tamo našli. Danas možete kao totalni anonimus otvoriti blog i napisati nešto. Onda ćete vi ili netko drugi shvatiti da vam je odlična naracija, da vam je konstrukcija rečenica neviđena, da vas ljudi vole čitati i da vaše priče imaju ono nešto. Niste to napisali da biste postali pisac ali netko vas je vidio i predložio vam da to postanete. Prilika se pojavila u virtualoj mreži gdje zajedno hodaju pisci, wanabe pisci, nakladnici i wanabe nakladnici. Pronađe se tu i onih koji nisu ni razmišljali o tome, a i oni koji su se odlučili organizirati, hajdemo objaviti nešto zajedno. 'Ukoričeni blogeri' su postali forma. I pišu odlično. Čitam neke od njih, kako koga ulovim, i zaista, stil im je takav da bih sigurno mogao progutati njihov roman kad bi ga netko na taj način napisao. Bravo blogeri, za koje se pitam jesu li učili biti pisci ili su to postali zato jer su dobili priliku.

Jednog dana u budućnosti, nakon 15 objavljenih djela jedna osoba XY održat će promociju svog 16. romana u 79. godini života.

XY rođen je u prosječnoj radničkoj obitelji i pohađao školu za automehaničara. Kao i većina njegovih vršnjaka uštedio je nešto novca i kupio svoje prvo računalo. Uglavnom za računalne igre i hackiranje. Iako mu škola nije išla najbolje, provlačio se s prosječnim ocjenama. Već u srednjoj školi prigrabio je informatičku tehnologiju i kao i svaki njegov vršnjak ušao u sve sfere komunikacije. Pojavom prvih blog servisa u Hrvatskoj 2004. godine bio je među prvima koji su otvorili svoj blog. Pisao je u početku o gnjavaži u školi, o lošim sendvičima i kritizirao političare i društvo. Ipak njegov je blog bio posjećen jer je bio dostupan širom svijeta a njegov način pisanja bio je dopadljiv, jezgrovit i imao je ono 'nešto'. Nakon što su ga nekoliko puta neki online portali spomenuli kao blogera shvatio je da u tome ima nešto. Pratio je kako se blogeri organiziraju u nekakve književne grupe, organiziraju tiskano objavljivanje priča . Zašto ne? Uložio je sav svoj trud i napisao nekoliko priča. Prve tri su mu razni samoosnovani žiriji odbili zbog loše naracije, dvije zbog prerazvučene radnje a jednu zbog plagijata. Upamtio je i mali, gotovo beznačajan komentar. Na blogu si odličan ali ove priče su ti koma. To nisi ti! Onda je XY počeo čitati objavljene priče drugih i shvatio da ne može pisati na silu po narudžbi. Možeš puno čitati, graditi svoj osebujni stil, popraviti ga nekim općeprihvaćenim normama, ponovo čitati, i imati možda malo sreće i svakako talenta. Sljedeću priču je napisao baš u svom prepoznatljivom stilu, niti ne pokušavajući izmisliti novu formu i pretvarati sebe u nešto drugo. I bila je postala hit. S vremenom je pisao veće i duže priče i one su se pojavljivale u svim tiskanim izdanjima blogera. Objektivno, njegov je rad postajao sve bolji i bolji. Dvije godine nakon toga završio je i objavio svoj prvi roman. Danas u 79. godini, objavio je svoj 16 roman, vjerojatno posljednji. Automehaničarsku radionu je zatvorio u šezdesetoj a njegove knjige se i danas prodaju, ne kao nekad, ali ipak...


I sjedi XY u svom naslonjaču, gleda korice svoje posljednje knjige, misli su mu negdje... Iza sebe čuje klikanje po tipkovnici. To njegov 11-godišnji unuk uživa u čarima interneta. Dok je XY odlagao knjigu na rukohvat naslonjača tipkanje prestane, opruga na stolici kratko zaškripi i unuk mu priđe i ugura mu se ispod ruke.

- Deda, Karlo od tete Štefice si je otvoril bloga. Ti znaš gdje je na internetu taj blog?

Još pomalo zamišljen i ne više tako dobrog sluha, XY mu nježno odgovori:

- Ne samo na internetu, Bog je svugdje, sinko, svugdje...

Prašina blogovskih arhiva



utorak , 13.02.2007.

Eh, kako rijetko pišem, mogao bih upotrijebiti najčešće izgovorenu Big Brother Frazu: “Ne mogu vjerovat'!!”

Čujem se povremeno sa starim znancima s bloga, mislim na one s kojima smo nekad zajedno počeli čeprkati po blog predlošcima pokušavajući napraviti nešto smisleno. Već tada je bilo jasno da su neki izvanredni pisci, drugima je sve bilo u dizajnu, jedni su bili anonimci i u strahu da ih se ne otkrije a drugi su otvoreno istupali koristeći medij do maksimuma. Neki su otkrivanjem identiteta odustali. Neki su se posvađali pa prestali pisati. Jedna ekipa je otvorila svoju domenu, neki su se odštampali...

Vremena su se promijenila ali su neke stvari eto, ostale iste. Kažu ti moji stari znanci, stigla je neka nova generacija blogera, nas ionako nitko više ne čita. Ispucali smo svoj blog-terapijski maksimum, ispucali što smo imali i sad se nadamo da smo se izliječili. Neki od tih starih znanaca i dalje pišu. Pronašli su sebe u blogu i sve su bolji i bolji. A generacije prolaze.

Recimo nešto o konstantama. I dalje postoji more blogova kategorije “sinoč sam jeo sendvić”, i jezero komentara kategorije “dođi na moj blog i komentiraj nešto”. I dalje se vode polemike oko stvaranja cool i ostalih listi. Toga je bilo i u prvoj i u drugoj i u trećoj godini, a bit će bogami i u svakoj sljedećoj. Stvar je rješiva samo na nivou pojedinca. Svatko ima svoju poštenu zamisao, tako da se zbog toga nikad nisam posebno sekirao. Konstanta je da stara generacija više ne prčka po kodovima i ne mijenja dizajn svakih mjesec dana. Umorilo nas. Dolazimo samo provjeriti je li itko od nas išta napisao (ponekad dođem provjeriti sam sebe, za svaki slučaj) i uglavnom pročitati one koji su s vremenom počeli briljirati na ovom mediju ili su netom postali nove zvijezde. Svaka im čast.

A varijable? Blog je od onih vremena drastično evoluirao. Da, mislim na blog generalno ali i na blog.hr kao jedan od servisa. Imali smo nekad svega par dobrih funkcija i to ti je to. Sad ih ima more jedno. Počele su Google reklame, a i neke druge i to će ponovo na blogu otvoriti novu stranicu. Netko će to shvatiti ozbiljno. Povećao se broj celebrityja koji su problogali, a povećao se i broj blogera koji su postali celebrity. Uglavnom u ovoj blog-juhi isplivalo je dosta poštenih komada mesa.

Rekao bih da sve ide svojim tijekom. Počev od dječjih bolesti, na početku, pa sve do povremenih epileptičnih napada sada, u zrelijoj dobi.

A ja i dalje povremeno svratim da vidim jesam li što napisao :) Povremeno gledam statistike pa mi je drago da ima još onih koji kopaju po mojoj arhivi i tamo pronalaze ponešto za sebe. Pronašao sam na jednom mjestu komentar (nek mi oprosti autor ali zaboravio sam gdje) koji kaže nešto u smislu: “E svi mi koristimo tu Njušilicu, a pitam se čitamo li mi uopće tog tipa? Pa sam se ja otputio da vidim malo o čemu se radi”. Hehe, na čas sam se osjetio kao kost od dinosaura koju je netko ponovo iskopao.

Kad rekoh Njušilica, mnogi ne znaju da iako sam ostao kod onog “stručnog naziva” Mini Favs, naziv Njušilica zapravo nije moja izmišljotina već veleštovanog kolege blogera Jesusa Quintane koji je, prije no što je stvorio Bestseler, žario i palio ovim prostorima. Za one koji vole kopati po arhivama bloghaera svratite i do njega i načitajte se. Ima još dinosaura. Bigmamma, naprimjer. Priča ko u priči, bez dlake na jeziku, ali s ljubavlju. Nekad smo čitali i Trapulu čije se pero osušilo već prije dugo vremena. Posegnete li duboko u arhivu pronaći ćete pregršt sjajnih postova. Prašna arhiva bloghaera još čuva sve. Ili Moje virtualno ogledalo. Otklikajete skroz na sami početak kad je bloghaer nastao u velikom prasku i počnite odatle. Sjajne kratke pričice, pregršt inspiracije i emocija. Zatim, Trash, bio je to blog izvanredne i originalne ideje. Svaki post inspiriran je različitim otpacima koji su tog dana završili u kanti za smeće. Jedinstveno. Ima toga još, pregršt inspiracije i mudrosti na Georgu (koji također piše rijetko) i Krossu. A naravno, neću zaboraviti i na Piskarije lijepe i talentirane Ane.

Samo ovih nekoliko blogova koje sam popamtio (a koji više ne pišu ili pišu vrlo rijetko) sadrže arhiviranog materijala za nekoliko knjiga. To su oni kojima su se brojači vrtjeli i vrtjeli. Eto sada zaslužene penzije za većinu od njih. Sreća što ta djela i dalje sjede negdje na tvrdom disku bloghaerovog servera i čekaju da ih prijeđe ona crta koja će is smjestiti u povijest.

...a nije ponedjeljak



četvrtak , 12.10.2006.

No dakle. I to sam doživio. Možda neki od vas nisu, ali ja baš jesam, full!
Iako mi je nogomet najmanje važna sporedna stvar na svijetu, ponekad pogledam poneku utakmicu. Onako po inerciji. Izgledalo je kao da je važna.

A ona je ovaj put bila drukčija od ostalih.
Hrvatska – Engleska 2:0

Što reći o igri, ukratko, iz mog kornera?

Izbornik nije riječi izgovarao kao na sprovodu, ni prije ni poslije utakmice, za razliku od mnogih prije njega.
Osjeća se napokon dobra atmosfera u ekipi, slična kao u "vatrenih".
Pobijedili smo, zasluženo, i nismo zasrali na kraju, što smo inače radili tradicionalno.
Svi su igrači igrali, nisu simulirali i nisu se nakon deset odigranih minuta vukli po terenu, kao što to često biva.
Nismo nasjeli na slavu nakon prvog zabijenog gola, konstanta igre je ostala do kraja.
Nitko nije previše pljuvao po sucu jer je ipak bio ujednačen i greške je kompenzirao, čak ga je i uvaženi Oko Sokolovo odbio komentirati i time neznatno promijenio programsku shemu.


Igra je to sa okruglom loptom. Ali bila mi je dopadljiva iako ne pratim nogomet.
No ono što je najvažnije i pozitivno, dogodilo se izvan igre.

Huligani su se "pokefali" na vrijeme i završili gdje im je mjesto, još prije utakmice.
Preostali navijači su navijali, ali stvarno navijali i nisu bacali baklje na teren. 12 igrač ovaj put nije zaradio čak ni žuti karton.
Na forumima je preko 90% pozitivnih kritika. Namjerne provokacije se ne računaju. Ipak osjeti se više veselja, ponosa i divljenja nego potrebe za pljuvanjem. Za izuzetke pročitajte prethodni post.
Ponovo Hrvatska diše kao jedan, čak ne marimo što se danas ponovo neki avion zabio u zgradu u New Yorku, niti što je Sjevernoj Koreji pala nuklearka s police, niti što se možda iz tih razloga EP možda neće ni održati.


Želim reći da kad bi ovako bilo svaki put zaista bih se osjećao bez brige i ne bi me bilo stid. Na stranu rezultat. Možda pokoji put i izgubimo ali svi su odradili svoj dio posla kako treba, od huligana, pa preko policije, navijača, igrača i izbornika do komentatora.

Čini mi se pošteno da oni koji su za svađu to učine na jednom mjestu da riješe to među sobom pa da svi ostali nemaju s tim brige. Huligani na jednoj i drugoj strani zaslužuju jedni druge. Stvarno mi nije žao ni jedne masnice ili čvoruge koje su si razmijenili u zanosu. Mogli bismo im svaki put dati neki trg ili čak stadion za njihovu stvar. Dok oni riješe svoj ultimate fight ostali mogu na miru gledati nogomet. Ti se sportovi razlikuju. U fightu nema lopte. Poslije policija riješi ostatke i to je to.

Znam da vam nogomet nija najvažnija sporedna stvar na svijetu kao što nije ni meni. Ali svejedno mi je drago ako svi zajedno (oko stvari bilo koje važnosti) pokažemo kulturu, strast, želju, motivaciju i odradimo sve kako treba. Ipak je ovo hrvatska reprezentacija. Reprezentacija svih nas koji se kužimo ili ne kužimo u nogomet.

***

A ujutro sam gledao Sabor. Hrvatski Sabor. Sabor svih nas koji se kužimo ili ne kužimo u politiku.

Utakmica – Sabor 5:0

Uvjerljiva pobjeda. Sabor neću ni komentirati. Ni kulture, ni želje, ni strasti, ni motivacije ni dobro odrađenog posla. Nula golova. Tko zna je li greška u navijačima, igračima ili izborniku.
Političari su uživali gledajući utakmicu. Pitam se uživaju li ovi s utakmice kad gledaju politiku?

The Good, The Bad And The Ugly



subota , 07.10.2006.

Tko misli za nas?

Nekada davno, prije koju godinu, ovdje sam pisao seriju Mind Twister. Poigravanje vijugama uma. Činjenica je jedna, a svatko bi je mogao reći za sebe: moj mozak je moj mozak, moja pamet je moja pamet, moje misli su moje misli i one čine moje JA.
No, je li baš tako?

Jel' vam se učinilo ponekad da vaše (kao i moje) JA nema veze s mozgom, pameti i mislima? Kao da ponekad čine nešto što nikad ne bismo učinili da smo se natjerali kontrolirati što to gospodin u našoj glavi kuha.

A nije on kriv. Masovna psihoza ili psihologija mase, frustracije i ostale negativne pojave čine da mi pustimo mozak na pašu i da naše JA zapravo sačinjavaju nečiji tuđi mozgovi i razmišljanja. O čemu mi to zapravi imamo stav? I kakav?

Pa tako gledam zanimljive pojave ONLINE.
Večernji ONLINE, T-portal, 24 sata i ostali objavljuju članke i onda masa ispod toga komentira. A komentari su upravo dokaz onoga što sam do sada pisao.

Postoje među nama (a možda smo i mi neki od njih) ljudi koji su za svoju životnu misiju pustili mozak na pašu na napravili se coll do kraja. Nema te pozitivne vijesti koju oni neće preurediti. Ok razumijem, objavi se politički skandal i onda nastaje opća pljuvačnica na sljedećem principu: ako je skandal napravila vlast onda zagovornici oporbe pljuju po vlasti a ovi drugi za to krive bivšu vlast (i naravno njihove zagovornike), onda se u raspravu uključe neki iz ostalih bivših republika da malo doliju ulje na vatru u smislu “vi Hrvati ovo, vi Hrvati ono” i tada nastane totalni kaos. Na kraju rasprava više nema veze s temom članka i nitko to ne primjećuje.

Ali ok, recimo da je to standardno za neku lošu vijest. No ponekad se pojavi i ne tako loša vijest, ili ako je već sama po sebi loša, barem ima pozitivan i sretan završetak. To mnogima napravi pomutnju u glavi. Umjesto “u svakom zlu ima neko dobro” promišljanja su upravo obrnuta - “u svakom dobru ima neko zlo”.
Na primjer.

Šofer zagrebačkog gradskog prijevoza spasio 150 ljudi, autobus se naime zapalio. Jedna od rijetkih vijesti gdje je bilo opasno a nitko nije poginuo ili bio povrijeđen. Čovjek (šofer) je bio pribran, na vrijeme je uočio opasnost, procijenio situaciju, uskladio svoje reakcije, pustio ljude van, pogasio zapaljeni motor spriječivši još veću štetu, učinio je sve što treba i kako treba i sve se na kraju završilo dobro. Jer, moglo je i gore. Mnogi su ljudi komentirali sa 'bravo', 'svaka čast', 'hrabar čovjek' itd.
Ali naši dežurni istraživači krivaca su lutali kroz tekst tražeći nekakvu kvaku. I pronašli su svašta. Pronašli su temu ali ne između redova.
Kao prvo tko šiša vozača, to mu je posao.
Kakvo je to poduzeće kojem se zapali autobus. Nekoga treba strpati u zatvor.
Kriv je Milan Bandić.
Kako u autobus može stati 150 ljudi?
Ova je linija uvijek pretrpana.
Komunjare za bivše vlasti nisu osigurale remont autobusa gradskog poduzeća.
To je moguće samo u Hrvatskoj, u americi nije. Niti u Austriji.
Klika na vlasti uopće ne brine o svojim građanima.
Ne zaboravimo da je Mesić predsjednik ove države. Sigurno ovo mora imati i nekakve veze s tim.

Tada dolazi još malo ulja na vatru is susjednih nam zemalja i onda se sve vraća na klasičnu završnicu.

Kakvi su vam to autobusi?
Vi takve ni nemate. Vaše vuku konji.
A ti si glup.
Što komentiraš ako ne znaš razmišljati?
Bla...bla...

Preskočio sam 'stručne' izraze namijenjene vrijeđanju nečijeg mentalnog sklopa (da ne blatim ovdje po postu). Uh, kak' se ti ljudi silno zabavljaju. Ili bar misle da je tako. Gomila Zoro osvetnika koja traži pravdu za nekoga. Svatko tko pronađe vezu između mačke koja je zaglavila na drvetu i aktualne vlasti koja ima prste u tome sam sebi daje bodove za inteligenciju. Jer drugi nisu bili u stanju vidjeti tako očiglednu činjenicu. Ti ljudi pročitaju članak i tada se bave onime što je bilo prije te vijesti i naravno što je sve moglo biti nakon događaja.

Što smo sve u stanju napraviti? (mala satira javnog mnjenja)

Mačka je zaglavila na drvetu, došli su vatrogasci s ljestvama i skinuli je na veselje četverogodišnje djevojčice. Kad bi to bila vijest konstrukcija bi mogla biti slijedeća.

Porezni obveznici plaćaju da vatrogasci skidaju mačke s drveta dok naša obala gori. Smijeniti sve šefove vatrogasaca, zatvoriti vatrogasce koji su sudjelovali, naplatiti roditeljima djevojčice izlazak vatrogasaca na teren, svakako srušiti aktualnu gradsku i državnu vlast. Nadalje, drvo na koje se mačka popela je sigurno već trulo, s obzirom da je tako visoko znači da je i staro, tko god uređuje gradske parkove treba biti odgovoran. Isto i oni koji su odgovorne postavili po političkoj podobnosti umjesto po sposobnosti. I naravno srušiti vladu. Vlasnike mačke treba također kazniti jer su pustili da mačka bez ogrlice luta gradom i da se popne na drvo, mačka bi mogla biti bolesna ili zaražena, mogao je netko nastradati. Osim toga sigurno su je vodili da uneredi travnjak kako to čine neodgovorni vlasnici kućnih ljubimaca. Ili im je jednostavno pobjegla što znači da se ne brinu o njoj. A mačka se vjerojatno popela na drvo jer se uplašila opasnog psa, vjerojatno rotvajlera ili pitbulla, pa i njihove vlasnike treba kazniti, a o tome treba povesti istragu društvo za zaštitu životinja jer je mačka pretrpjela veliki strah. Nedaj bože da je mačka neke rijetke pasmine, jer je sigurno uvezena bez papira, a otac djevojčice je lovu za tu životinju namaknuo pronevjerom u jednom velikom državnom poduzeću. U kojem je direktor podoban. Krivica vlasti se ovdje podrazumijeva (napomena: ako je slučajno navedena osoba nije u stranci na vlasti onda je kriva ona prethodna vlast, pa ih treba protjerati). Intervencija vatrogasaca na 20 minuta je zaustavila promet u predmetnoj ulici pa je javni prijevoz kasnio na odredišta i izračunato je da je pretrpio gubitke od cca 400.000 kuna. Bez PDV-a. Da ne zaboravimo spomenuti novinare, oni su glupi, članak je loše napisan i bave se mačkama dok nam država grca u problemima i kradu nas na sve strane. Krive su novine, njihov vlasnik koji nije iz Hrvatske i naravno oni koji su im novine prodali. A tu, pogađate, prste ima i jedna od kronološki poredanih vlasti. Ako se u komentar ubaci netko iz naše sjeverne susjedne republike s primjedbom o glupom trošenju novaca u Hrvatskoj, njima se odgovara da je njima lakše jer vatrogasni kamion s ljestvama iz Ljubljane može dosegnuti svako drvo do granice bez ikakvog utroška goriva. Ako se ubaci netko iz istočne republike s bilo kojom primjedbom, njih se samo podsjeća da su poveli rat i sad su zavidni što unatoč tome mi brinemo o svojim građanima pa makar i spašavanjem mačke koju nedužna djevojčica silno voli. Ako se javi dijaspora, oni obično rade usporedbu o načinu rješavanja istog problema tamo gdje su oni, njima se obično kaže da šute jer oni ne plaćaju porez ovdje i da nemaju pojma. Na kraju između ostalog dodaje se i začin od raznih prijedloga. Osim standardnog prijedloga da se sruši aktualna vlast, predlaže se i zabrana držanja mačaka, porez na mačke, osnivanje specijalne jedinice za spašavanje mačaka, rušenje sveg visokog drveća...

Konstrukcija gotova. Mačka je dobila veliku medijsku pažnju i svi su zadovoljili svoje frustracije, strahove, entuzijazam i sproveli svoju šank-političku aktivnost s tendencijom stvaranja karijere.

Ljudi moje, nezgode i nesreće se događaju. Svi se veselimo sretnom ishodu. Neka tako i ostane. Ne treba natjeravati mak na konac. Izraz da u svakom zlu ima nešto dobro je upravo namijenjena tome, izvucimo iz zla ono što se može, naučimo nešto iz toga i krenimo dalje. Traženje zla u dobrom je upravo besmisleno. Ako je nešto dobro onda je dobro. Ako ima u tome malih negativnosti, naučimo i iz njih nešto i opet krenimo dalje.

Optimus i pessimus

Ako je optimist samo neobaviješteni pesimist, kako se neki vole šaliti, onda prihvatimo to samo kao zanimljivu i zabavnu igru riječi, ne i kao stil života ili svjetonazor. Latinski pessimus znači najgore. Optimus znači najbolje. Čemu mi težimo? Optimizam i pesimizam ne označavaju nikad pravo stanje stvari veće samo naš stav prema njima, oni ne dokazuju ništa već izražavaju naše težnje i ciljeve te samim tim usmjeravaju i naše djelovanje. I osobno i javno.
Optimisti nešto rade jer žele nešto napraviti i pri tome griješe i uče. Pesimisti samo sjede i gunđaju, makako bili dobro obaviješteni. Od silnih obavijesti i informacija oni ni ne započinju ništa jer već znaju da neće ispasti dobro, a ako nisu sigurni potrudit će se da to spoznaju. I zamjeraju onima koji se pokrenu. Ponekad i optimisti vide uzaludnost svojih nastojanja pa ipak pokušaju, vjerujući da će putem nešto naići, da će se dosjetiti nečeg dobrog, da će ipak riješiti nešto drugačije i bolje nego što to izgleda na početku. Pesimisti pak ponekad uvide da bi nekakva situacija mogla završiti i dobro ali to se kosi s njihovim pravilima života pa ulože mnogo vremena na gunđanje i skupljanje 'informacija' kojhe će kraju pokazati da to ipak neće moći. Optimist će u dva dana napraviti nešto s nikakvnim, polovičnim ili dobrim rezultatom. Bez obzira na rezultat stiče dodatno iskustvo i drugi put može biti bolji. Pesimist će pak potrošiti tjedan dana kako bi uvjerio sebe da se uopće ne isplati započinjati. Optimist gleda problem i traži rješenje, pesimist gleda u rješenje i traži probleme? Ako govorimo o budućnosti.

No, ova dva stava se protežu i u ostala vremena. Dok optimisti u lošim događajima traže tragove svjetla koji ukazuju na pravi put, pesimisti u svakom pozitivnom događaju traže mrlje koje će baciti sjenu na blještavilo. Generalno, ne vidim u tome korist, osim vlastite udobnosti u naslonjaču i totalnu neaktivnost jer je svaki napor 'osuđen na propast'.

Najzanimljivije je da u svakoj pesimističko-optimističkoj raspravi i traženju pravde i prave istine zapravo nema pobjednika. Jer svaka je situacija ista, razlikuje se samo kut i način gledanja.
Je li čaša do polovice napunjena vodom napola puna ili napola prazna?
Je li dan sunčan s povremenom naoblakom ili je oblačan s povremenim sunčanim periodima?
Živimo li da bi radili ili radimo li da bi živjeli?
Hoće li idući mjesec biti bolji ili gori?
Kvare li ljudi novac ili novac kvari ljude?
Ne volim te jer ti ne voliš mene ili ti ne voliš mene jer ja ne volim tebe?
Određuje li naš um naše postupke ili naši postupci određuju naš um?
Jeli ulaz u EU napredak ili nazadovanje?

Na sva oba pitanja mogu se dati dva odgovora. I oba su točna! Jer je istina jedna. U svemu ima i dobrog i lošeg samo je naš kut gledanja drugačiji, pa jedni dobrim osvjetljavaju mrak dok drugi mrljama zastiru svjetlost.

U odnosu na sunce usred dana plamen svijeće je, na primjer, toliko beznačajan da ga ne treba ni spominjati. Ali pomislite da se nalazite u tamnoj sobi usred mrkle noći. Tada i jedna mala svijeća postaje sunce. Svaku tamu njome možete osvijetliti i krenuti putem prema rješenju.

Vidi li itko smisao u pokušaju da zatamni dnevno svjetlo nečim veličine svijeće. U redu, nek bude i veličine mjeseca. Pa čak i za pomrčine sunca ne vlada totalni mrak. I nije kraj svijeta.

Ugodan vam vikend. Znam da će biti naporan i pun problema ali potrudimo se da u ponedjeljak upamtimo sve ono što je bilo dobro, čak i kad je bilo blizu katastrofe.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se