Mind Twister (17): Living in the box



nedjelja , 30.05.2004.

Zamislimo jednu veliku kartonsku kutiju. To je kutija u kojoj živimo. U njoj je sve što imamo.
Tu je naš namještaj, naš auto, naš novac, naša obitelj, naš rasklimani regal, loše postavljena antena, zimnica od prošle godine, kutija s računima i opomenama, pokvareno zvono na vratima i prozor kroz koji zimi propuhuje ledeni sjeverac.
U kutiji je naš odlazak na posao, naše druženje s prijateljima (i oni su tu), naše bolesti, strahovi, sreća i veselje, ugodne noći u ljubavnom zagrljaju, sex na brzaka, kartaške i trač partije, prolomi oblaka, prolomi bijesa, mrak oblačnih jutra...
U kutiji je sve što smo mi, u kutiji su naše navike. Naša dosada, naša udobna fotelja, kutija cigareta, jutarnja kava, skromni ručak, blog alat, neopran veš, ponoćna večera, nedostatak novca, gorčina svakidašnjice, TV Dnevnik, lažna opravdanja, neispunjena očekivanja... Navikama je naša kutija preplavljena. Razvijali smo ih cijeli život, sad one razvijaju nas..

U toj kartonskoj kutiji sve ima svoje mjesto, sve nam je poznato, tu je sve što imamo i tu je sve što smo stekli, sve što smo zaradili i sve što smo zaslužili. U kutiji je naš život. Tu smo doma. Tu smo sigurni. Bar se tako osjećamo.

U kutiji nedostaje mnogo stvari. Mnogo onih koje želimo. Rado bismo pobacali one stare, ružne, nepraktične ili iz drugog razloga nepodobne stvari i zamijenili ih cvijećem, srećom, zadovoljstvom, dobrom odnosom, novcem, blagostanjem, iskrenim prijateljima, obiteljskom ljubavlju, zdravljem...
Sve ono što želimo, a nemamo, nalazi se izvan naše kutije. Tamo je pregršt neotkrivenih stvari. Ali tamo je i mrak, tamo je neugodno.

Svi mi živimo u našoj kutiji, u našoj zoni komfora. I to što imamo - imamo. Bojimo se izaći van. Žalimo se da nije dobro - ali bojimo se izaći van. Bojimo se promijeniti sebe. Bojimo se ostaviti svoje navike, bojimo se ostaviti svoje stare prijatelje, bojimo se mijenjati svoje staro mišljenje. Bojimo se izbaciti ih van iz kutije, van iz našeg života.

U našoj kutiji je najbolje, najsigurnije. Čim smo je dobili, s njom smo dobili i upute od ostalih vlasnika kutije. Budi unutra, bolje imati nešto nego ništa, budi zadovoljan, možda ti nešto krasno upadne u kutiju. Vani je džungla, nemoj izlaziti jer nema garancije. Ostani unutra.

Pravila smo naučili napamet, ona su dio nas, naš kodeks ponašanja u kutiji. Ne znamo za drugo. A trebali bi istražiti.

Kao naš davni predak koji je sebi osigurao pećinu i vatru, smjestio tamo svoju mnogobrojnu obitelj. Znao je da će umrijeti ne bude li brinuo o njima. Iza ulaza u pećinu nije više bilo sigurnosti. Ali morao je izaći da bi nabavio drva, morao je izaći da bi nabavio hranu, a bilo ga je strah, bilo ga je prokleto strah...

U moderna vremena pećina je zamijenjena kartonskom kutijom. Ali mi se ponašamo nešto drugačije. Nama je dobro, što imamo - imamo. Navikli smo da je to sve. Navikli smo se žaliti. Super je kad se požalimo. To donosi u kutiju mir. Navikli smo na patnju. To nas čini jednako vrijednima. Navikli smo da je mnogima isto kao i nama, čak i gore... pa ne moramo izlaziti van. Ne moramo ništa poduzimati. Neki u kutijama imaju sjajne stvari. Ali tješimo se da su oni imali sreće. Ne znamo da su oni hodali po vani, da im je bilo teško, neugodno i da ih je bilo strah. Ne znamo jer nismo nikad bili tamo, vani. Nismo imali sreće, nismo je ni tražili.

"Zanimljive stvari, navike. Ljudi i ne znaju da ih imaju."
Agatha Christie

"Ljudska priroda je slična, njihove navike ih razlikuju."
Confucius

"Misli stvaraju ciljeve; ciljevi vode k djelovanju; djelovanje formira navike; navike određuju karakter; karakter nam popravlja sudbinu."
Tyron Edwards

U neko vrijeme odbacio sam lošu naviku sjedenja u kutiji, zanemario sam uvriježena pravila da IMAM ono što imam u kutiji, da JESAM ono što imam u kutiji, da ŽIVIM ono što imam u kutiji. Odlučio sam izaći van, promijeniti nešto i napraviti nešto za sebe. Nije uvijek ugodno ali isplati se. U mojoj kutiji je sve ljepše nego što je ikad bilo.

Mind Twister (16): Let života



subota , 29.05.2004.

Otkud je doletio taj prekrasni leptir, nikad nisam saznao. Primjetio sam ga dok sam jednog sunčanog jutra spremao stvari koje su s vremenom ostale razbacane u garaži. Napravio je nekoliko lepršavih krugova i konačno "shvatio" da u garaži nema baš ničega što bi pogodovalo njegovom kratkom životu. U potrazi za ljepotom prirode, za šarenim i mirisnim cvijećem koje bi mu život učinilo potpunim krenuo je nastaviti svoj put. Sunčeva svjetlost sa stražnje strane garaže bila je njegov putokaz. Nekoliko sekundi kasnije njegova oduševljenost i bezbrižnost pretvorila se u noćnu moru. Udario je u staklo.

Visoki prozor na stražnjoj strani garaže je bio ugrađen i nije se mogao otvoriti. Strahovitom upornošću udarao je u staklo u nastojanju da dosegne cvijeće koje je bilo samo nekoliko metara od njega. Gledao sam ga i promišljao kako mu pomoći. U jednom trenutku se odvojio od stakla i izgledalo je da će pokušati nešto drugo. Otvorio sam velika garažna vrata. Tako veliki prolaz ga je više uplašio nego da u njemu vidi izlaz. Bio je u sjeni uličnog drvoreda a vani je bio samo asfalt nogostupa. Sunce je pobjedilo i na moje čuđenje ponovo je posvetio svu pozornost prozoru. Krila su mu bila sve tromija i već je sve teže održavao visinu. Kad bi ga gravitacija počela vući prema podu očajnički je iz svog malog organizma izvlačio zadnje ostatke enegije da bi se vratio toliko željenom svjetlu, da bi dosegao do rajskog vrta koji svi leptiri zaslužuju...

U jednom takvom naporu, u toj borbi za slobodom, srećom i bezbrižnošću, poletio je prejako i uletio u paukovu mrežu. Paukovi svoje zamke uvijek postavljaju oko prozora. Bespomoćno je još na trenutke mahnuo krilima ali to ga je još više zapetljalo u stupicu. U suosjećanju, popeo sam se na ljestve, i svom mogućom nježnošću ga oslobodio stupice. Nije više imao snage. Sad kad sam imao priliku ponio sam ga nježno na dlanu kroz ulazna vrata na nogostup ispred garaže. U jednom trenutku dotakla ga je sunčeva zraka kroz prozor garaže i... Ne!

Proletjevši kroz garažu ponovo je krenuo prema prozoru, i udarao, udarao, udarao. Nevidljivi zid njegovog zatvora bio je njegova jedina nada, jedino u što je vjerovao. Nisam ga mogao uloviti a da ga ne povrijedim. Nisam mogao ništa protiv njegove instinktivne želje za životom. Ostavivši garažna vrata širom otvorena, ostavio sam ga u njegovom nastojanju. Možda ipak odluči promijeniti smjer.

Vratio sam se kasnije. Bilo je kasno popodne i sunce je sada ulazilo u garažu kroz otvorena vrata. Nije više letio. Nije više imao snage zaputiti se prema suncu. Samo je sjedio na okviru ugrađenog visokog prozora i gledao u vrt ne razumijući što je to što ga sputava. Lako sam ga stavio na dlan, u njemu nije više bilo energije za borbu. Odnio sam ga kroz ulaz u stražnji dio dvorišta, pa u vrt. Nije reagirao. Stavio sam ga na cvijet. Čvrsto se uhvatio za njega kako ga vjetrić ne bi prevrnuo i - to je bilo sve. Njegov život se bližio kraju.

Nije shvaćao kakva je to nevidljiva barijera na njegovom ispravnom putu na koju je potrošio cijeli svoj kratki život. Zaveden slikom vrta i blagostanja vjerovao je da je to jedini put. Da je samo malo promijenio svoj fokus, da je platio cijenu duljeg leta kroz sjenu, iznad vrelog asfalta, pored jata razvikanih vrabaca u krošnji, okolnim putem ili visoko iznad krova kuće vjerojatno bi ostatak života proveo u vrtu kao pravi leptir. Da je pokušao samo malo drugačije. Ovako, njegov je život bio samo jedna te ista borba, bez smisla. Izabrao je put koji je izgledao ljepši, lakši, manje ga je plašio, ali nije vodio nikamo. Ostao je zarobljen u sljepilu vlastite želje da sebi učini dobro.

"Velika stvar u životu nije gdje smo nego u kojem se smjeru krećemo"
Oliver Wendell Holmes

Ljudi, kao i čavli, gube svoju učinkovitost kad izgube smjer i počnu se savijati."
Walter Savage Landor

"Smjer razmišljanja je mnogo važniji od njegovog napretka."
Joseph Joubert

Što je naš obećani vrt, kako on izgleda? Koje su to nevidljive prepreke koje nas zadržavaju u tmurnoj i razbacanoj garaži tuđih života? Imamo li alternative? Možemo li ih spoznati, možemo li pronaći drugi put, drugi smjer i tada svom snagom krenuti njime? Ili ćemo i dalje udarati, udarati, udarati...?

Mind Twister (15): Poklon



petak , 28.05.2004.

U sirotištu je odrastao mali dječak. Bio je opsjednut željom da poleti kao ptica. Bilo mu je teško razumjeti zašto ne može poletjeti. Neke ptice u zoološkom vrtu bile su veće od njega pa su ipak mogle letjeti.

- Zašto ja ne mogu? - pitao se, - Zar sa mnom nešto nije uredu?

Jedan drugi dječak bio je obogaljen, bez nogu. Uvijek je želio da može hodati i trčati kao druga djeca.

- Zašto ja ne mogu biti kao oni? - razmišljao je.

Jednog dana dječak iz sirotišta je odlučio pobjeći. Izvukao se iz sirotišta i našao se u parku. Tamo je opazio dječaka što nije mogao hodati kako se igra u pješčeniku. Otrčao je do njega i upitao:

- Jesi li ikad poželio da možeš letjeti kao ptica?
- Ne - reče dječak, - ali uvijek sam maštao kako bi to bilo hodati i trčati kao druga djeca.
- To je vrlo tužno - reće nesuđeni letač, - misliš li da bismo mogli postati prijatelji?
- Naravno! - reče dječak bez nogu

Igrali su se satima. Radili su kule od pijeska, izvodili su ustima smiješne zvukove. Zvukove od kojih su se jako smijali.
Tada je došao otac dječaka bez nogu, s invalidskim kolicima kako bi ga odveo kući. Dječak koji je želio letjeti otrčao je do oca drugog dječaka i šapnuo mu nešto.

- Mislim da bi to bilo u redu - reče otac, nasmješivši se.

Dječak koji je želio letjeti došao je do pješčenika k svom novom prijatelju i rekao:

- Ti si moj jedini prijatelj i volio bih da postoji nešto što bih mogao učiniti da bi ti mogao ponovo hodati i trčati. Ali, ne mogu. No ima nešto drugo što mogu učiniti za tebe!

Okrenuo se i zamolio svog novog prijatelja da mu se popne na leđa. Kad je bio siguran da ga je dobro prihvatio, počeo je trčati po travi. Trčao je sve brže i brže, noseći dječaka bez nogu na leđima. Trčao je jače i žešće kroz park. Njegove noge su išle sve brže i brže. Uskoro vjetar je zviždao preko dva mala dječačka lica.

Otac je počeo plakati gledajući svog obogaljenog sina, kako maše rukama gore dolje kroz vjetar, cijelo vrijeme vičući iz sveg glasa:

- JA LETIM, TATA, JA LETIM!

"To je ono što smatram velikodušnošću. Dati sve od sebe, a osjećati se kao da te ne košta ništa."
Simone de Beauvoir

"Ponekad, kad smo velikodušni na male, jedva primjetne načine, to može promijeniti nečiji život zauvijek."
Margaret Cho

"Svatko bi trebao pažljivo promotriti kuda ga vodi srce, a onda krenuti tim putem punom snagom."
Hasidic Saying

Ponekad nešto što ne možemo imati možemo makar prividno pružiti drugima, i u tom se trenutku osjećati sjajno. Nesebičnost nije razbacivanje, osim za one koji je nemaju.

Mind Twister (14): Slabost ili prednost?



četvrtak , 27.05.2004.

Desetogodišnji dječak odlučio je učiti judo bez obzira na činjenicu da je izgubio lijevu ruku u strašnoj prometnoj nesreći. Započeo je trenirati s japanskim judo majstorom. Dobro je napredovao te nije razumio zašto mu je majstor u tri mjeseca pokazao tek jedan zahvat.

Skupio je hrabrosti i upitao;

- Sensei, hoću li ja učiti i drugih zahvata?
- Ovo je jedini zahvat koji znaš, i jedini koji će ti ikad trebati.

Ne razumijući, ali vjerujući treneru dječak je nastavio trenirati.

Nekoliko mjeseci kasnije majstor je poveo dječaka na njegov prvi turnir. Dječak je i sam bio iznenađen kako je lako pobjedio u prva dva meča. Treći meč je bio nešto teži, ali je protivnik postao nestrpljiv i i silio se; dječak je upotrijebio svoj jedini zahvat koji je znao i pobjedio je. Još uvijek oduševljen svojim uspjehom, sada je bio u finalu.

Ovaj put protivnik je bio veći, snažniji i iskusniji. Nakon nekog vremena naš junak je djelovao nadigrano. U brizi da bi dječak mogao biti povrijeđen sudac je pozvao time out. Namjeravao je prekinuti meč. Sensei je intervenirao:

- Ne! -rekao je - dozvolite mu da nastavi.

Kako se meč nastavio, dječakov protivnik je napravio kritičnu grešku: spustio je gard. Isti čas dječak je upotrijebio svoj zahvat i pobjedio. Dobio je meč, dobio je turnir, bio je šampion.

Na putu kući, dječak i njegov trener pretresli kroz razgovor svaki zahvat i svaki potez u svakom meču. Tada je dječak odlučio ipak postaviti pitanje koje mu se vrzmalo po glavi.

- Sensei, kako je to moguće da sam ja pobjedio na turniru samo s jednim jedinim zahvatom?
- Pobjedio si iz dva razloga - odgovori Sensei - Prvo, postao si gotovo velemasjtor u jednom od najtežih bacanja u judu. I drugo, jedini poznati način obrane od ovog zahvata je da te protivnik dohvati za lijevu ruku. Vjerovao sam u tebe jer si bo spreman.

Dječakova najveća slabost postala je njegova prednost.

"Pravi prijatelj zna vaše slabosti ali vam ukazuje na prednosti; osjeća vaš strah ali ohrabruje vašu vjeru; vidi vašu nervozu ali podgrijava vaš duh; priznaje vašu ograničenost ali naglašava vašu sposobnost."
William Arthur Ward

Koliko naših osobina nezrelo nazivamo slabostima a da nikad nismo promislili može li se koja od njih upotrijebiti i kao prednost? Nikad sebe ne smijemo uzimati zdravo za gotovo - previše smo složeni da bi to bila istina.

Mind Twister (13): (Ne)savršenstvo



srijeda , 26.05.2004.

Jednog dana u mesnicu je ušao pas. Sasvim osrednji miroljubivi pas. Bez obzira na njegov molećiv i pametan pogled, mesar ga je istoga časa otjerao. No pas se vratio. I tako nekoliko puta. Bližilo se vrijeme zatvaranja pa je mesar uzeo metlu odlučivši da će se ove napasti riješiti zauvijek. Tek tada je opazio da pas u zubima drži papirić. Znatiželjno ga je uzeo dok je pas sjeo i nezainteresiran čekao ishod.

"Molim vas kilogram sušene šunke i 3 para kobasica. Novac je psu u ustima. Hvala." - pisalo je na poruci. I zaista, u ustima je pas imao novčanicu dovoljnu za sve naručeno. Mesar je odvagao šunku i kobasice, sve zajedno stavio u vrećicu i stavio ručke natrag psu u usta. Pas je par puta zatreptao očima, pomahnuo repom i izašao. Mesar je požurio zatvoriti trgovinu i odlučio slijediti psa.

Hodao je za njim niz ulicu sve dok nisu došli do križanja. Crveno! Na mesarevo veliko iznenađenje pas je odložio vrećicu podigao prednje šape na stup semafora i pritisnuo dugme, zatim je ponovo uzeo vrećicu sjeo i čekao. Čim se upalilo zeleno svjetlo ustao je i krenuo dalje. Sad je već počelo biti zanimljivo.

Slijedeće iznenađenje došlo je pristizanjem do autobusnog stajališta. Pas je stao pred vozni red i pažljivo ga proučio, zatim je sjeo i čekao. Uto se pojavio autobos. Pas je krenuo prema prednjoj strani autobusa, promotrio broj na prednjoj strani pa se vratio do kućice na stajalištu i ponovo sjeo. Sljedeći autobus mu je bio više po volji. U njega je ušao smjestio se na zadnje sjedalo i zainteresirano promatrao okolinu za vrijeme vožnje. Nakon pola sata polako je krenuo prema sredini autobusa i šapom pritisnuo dugme za upozorenje vozaču da na slijedećoj stanici netko izlazi. Mesar je bio zapanjen. Čvrsto je odlučio vidjeti kuda će pas na kraju stići

Nakon izlaska iz autobusa pas je krenuo malim puteljkom i ubrzo stigao do kuće ograđene niskom drvenom ogradom. Otvorivši vrata dvorišta došao je na trijem i pokušao otvoriti ulazna vrata ali bezuspješno. Odložio je vrećicu sa svojim teretom pokraj vrata, zatim se vratio nekoliko metara unatrag i svom silom se zaletio u vrata. Ništa! Pokušao je ponovo! Opet ništa. Nakon nekoliko trenutaka promatranja, otišao je u stražnji dio dvorišta popeo se uz tamo prislonjene ljestve, na krov, preko krova na balkon. Tu se podigao na stražnje šape i glavom nekoliko puta snažno udario glavom po prozoru. Zatim se brzo vratio istim putem do ulaza.

Vrata su se otvorila. Na ulazu se pojavila debela neobrijana prilika i isti čas stala grditi psa na što se ovaj sklupčao ispod stolice za ljuljanje i potiho cvilio. Za mesara je to bilo previše:
- Čovječe, pa vi niste zdravi! Pa ovaj pas vrijedi više od sveg blaga na svijetu! On vam je u stanju spasiti život ako zatreba. Kako ga možete grditi? Ovako pametnog psa još nikad u životu nisam vidio!
Isprva malo iznenađen jer nije očekivao da je još netko ovdje, debeli se gospodin sagnuo, uzeo vrećicu, podrignuo se i odbrusio:
- Što vi znate o pameti? Ovaj prokleti glupi džukac je već drugi put ovaj mjesec zaboravo ponjeti ključ od ulaza! - na to je ušao u kuću i tresnuo vrata za sobom.

Neki ljudi ničim nisu zadovoljni! Njihovi kriteriji zarobili su ih u neuspjehu. Njihova postignuća zaostaju! Ništa im nije dovoljno dobro. Otuda sva njihova nevolja!
Anonymous

"Iskoristite pravo da napravite nekoliko pogrešaka. Ako ljudi ne prihvate vašu nesavršenost to je njihova stvar."
Dr. David M. Burns

"Oni koji traže savršenstvo u svemu obično je ne postignu ni u čemu."
Eugene Delacroix

Slike u mislima (1): Mjesto za dvoje


Vidim da neki ljudi pronalaze inspiraciju za pisanje u muzici. Razmišljajući o tome otkrio sam - da sam zapravo vizualni tip.

Baš sam nekako zapazio ovu lijepu jesensku idilu. Klupa. Na njoj ima mjesta za dvoje. Ali njih nema. Gdje su? Tko su? Postoje li? Čija su to prazna mjesta? Koga očekujemo vidjeti?

Možda je to par koji je ovdje danas sjedio posljedni put. Odlučili su prepustiti klupu nekome drugome, nečijim tuđim maštanjima ili usamljenosti. Loš osjećaj koji im je ostao u srcu, gorak okus na jezicima i na usnama slankastim od suza pomoći će im da ovu klupu zamrze i zaborave je. Ona više nije njihovo sveto mjesto. Ovoj je grob u kojem su umrli i koljevka ponovnog rađanja u nekom drugom životu. Samo klupa pamti, po zarezima nožićem na naslonu, da su nekad dolazili ovamo i donosili svoju strast, godinama.

Možda klupa čeka jedan novi par koji još nije sastavljen. One dvije srodne duše koje se tek trebaju upoznati u nekoj slučajnoj prilici. Tada će, prolazeći prekobrojne metre ulica u čekanju pravog trenutka da odagnaju strah i uhvate se za ruku, spaziti usamljenu klupu. Ona će im dati mir, i prvi zagrljaj, prvi iskreni pogled u oči. Možda će se baš ovdje mladi umovi prvi put otvoriti u poniznosti i priznati si odanost.

Oko klupe će plesati lišće, prolaznici će se smiješiti i porumenjelih obraza okretati glavu u stranu od strasnog poljupca, a vjetar će se zabavljati u pokušaju da zamrsi svijetle uvojke djevojačke kose. Na kraju će jedna ruka će posegnuti za džepnim nožićem da u bezvremenskom drvetu obilježi još jedan sretan jesenski dan.

To će golubovima biti znak da se okupe jer klupa će uskoro ponovo biti prazna. Kao i svakog dana, niz stazu u parku sasvim polako i spokojno, držeći se za ruke, prilaze dvoje staraca. Zaljubljeno se gledaju, a u džepovima donose zrnje.

Mind Twister (12): Relativno, odnosno...



utorak , 25.05.2004.

Hej, hej. Ovo je kad bolje pogledam postao malo preozbiljan blog. Nasanjkavši se na nekoliko komentara počeo sam se ponašati malo preozbiljno. Pa kome sam ja mentor? U-la-la! Nisam, vjerujte, i odmah zaboravite ako ste stekli takav dojam. Ja sam prosta duša koji voli čitati knjige onih koji nisu sjedili doma i čekali blagostanje. Rado bih bio malo veseliji, pa ću probati. Inače, Anderlon je predskazao smjene na cool listi ("...a gazimo i opako kritiziramo čim se blog okošta i izgubi svježinu, kad postane "uvaženi cool blog", establishment. ..." - opširnije). He, he. Valjda zato jer mnogi čitaju samo s cool liste i još ponešto, jedino on otvara sve :) Anderlon, pravi si. Cijenim tvoj trud.
Dakle, odnosi, relacije... hmm
Kad sam bio mali kad mama je rekla: - Odnesi smeće! To je bio odnos. Odnos smeća. Pa je! Zar nije? Kasnije, s djevojkom, stvari su se malo promijenile, pojavili su se i drugi odnosi ali još uvijek ukalupljeni u nekakvim granicama u kojima je čitav moj svijet tada funkcionirao. Neslano se šalim. Danas znam da svaki čovjek mora u sebi imati odnos prema svemu. Prema ljudima, poslu, svojoj imovini, svome mišljenju, obitelji, obavezama... Treba znati kada reći DA , kada reći ljubazno NE.
Ja to nemam. A trebao bih imati. Trudim se izgraditi to. Im uspjet ću!

"Ne znam ključ uspjeha, ali ključ za neuspjeh je pokušati ugoditi svima."
Bill Cosby

"Neki su rođeni veliki, neki to postignu kroz život a neki unajmljuju službenike za odnose s javnošću."
Daniel J. Boorstin

"Sumnje su termiti relacija."
Henry Winkler

Vjerujem ljudima koji govore da se odnosi izgrađuju, ne možete ih kupiti. Ionako ne bi imali novaca za njih.
A iskreno, i ta riječ... 'odnosi'... nekako mi je staromodna. Više volim 'relacije'. Nekako me više podsjeća na usporedbu, na razliku između dvije stvari koje nisu iste, na primjer ljudi. Jedan par, prijateljski, ljubavnički, bračni, poslovni, bilo kakav. Različiti su do amena (već smo apsolvirali da bi inače bilo dosadno). I sada se među njima stvara nekakva nevidljiva veza, relacija koja ih povezuje unatoč njihovim različitostima. Među njima postoji određeni stupanj tolerancije na različitost, svijest da različito ne znači pogrešno nego zaista samo različito. Uvažavanje, poštivanje, zajedništvo. Baš sjajno, ha? Za razliku od situacije kad svega toga nema, a koju vjerujem mnogi poznajete puno bolje.
Uvijek sam se pitao zašto je to tako. Čak do biblijskog pitanja, zašto je dobri Bog dozvolio da se neke stvari događaju naopako. Ali on nije odgovorio. Na godišnjem je. Ili u penziji. Dao nam je sve, dao nam je mogućnost da budemo dobri ili zli, dao nam je sposobnost da biramo i onda nas je ostavio. I eto, mi izabrali.

Neuspješna relacija je uvijek krivica onog drugog. Bar se tako nekao tješimo. Ali već su naši stari znali govoriti da jedna žlica sama ne ruži. Dobili smo srce i dobili smo malo sive tvari da nam kiša ne pada u želudac. Odnose, nažalost gradimo glavom, umjesto srcem. A glava uvijek iskomplicira. Uvijek. Jer postavlja pitanja: - A zašto da nekog volim kad on ne voli mene? Postavlja uvjete: - Voljeću ga ako bude on volio mene! Tipičan primjer.
I onda idemo protiv svog srca. I onda smo tužni. I onda nam je relacija sranje. Prastara paradigma 'što je prije: kokoš ili jaje?' vrlo je primjerena i u ovom slučaju. Što je prije u ljubavi? Voljeti ili biti voljen? Što je prije u poštenju? Biti pošten ili očekivati poštenje? Što je prije u poslu? Raditi ili očekivati plaću? Znam, dok ovo čitate vjerojatno vam je kroz sivu tvar (a kud drugdje?) prošlo: Naravno da je u ljubavi prvo voljeti, u poštenju biti pošten, u poslu prvo raditi ALI... I tu je kraj priče! Zbog tog sivog ALI...
Relacije su ono što PRVO izvire iz nas. Jer ako mi čekamo pravilan odnos prema nama da bismo se samo počeli pravilno odnositi možda netko drugi upravo čeka na nas. Ili Godota. I dok čekamo relacije se raspadaju. I tako čitav život čamimo čekajući, u svakoj sinapsi sive tvari smo svjesni da smo zapravo sjajni ljudi, samo... nikako da se svijet oko nas promijeni pa da i mi pokažemo svoje kapacitete.

Hej, MI smo prvi! NAŠ ispravan nesebičan i bezuvjetan odnos do svega pokrenut će da se i drugi odnose prema nama jednako. Da, nekad ima nepravde, pa budemo iskorišteni, povrijeđeni i prevareni. Čak nekoliko puta za redom. Ne brinite, to je samo test :) To nije naš pogrešan odnos nego nečiji drugi. NAŠ odnos je nešto što želimo za stalno, odnos prema voljenima, odnos prema automobilu, odnos prema pranju nogu, odnos prema vlastitom tijelu, odnos prema tuđoj imovini, odnos prema nečijem lošem danu, odnos prema drugačijem razmišljanju... Sve je to zapravo samo odnos prema samom SEBI. Razmišljate? Koliko se cijeniš, toliko te cijene i drugi.
E, a ja to još nemam. A trebao bih imati. Trudim se izgraditi to. I uspjet ću!

Mind Twister (11): Ljestvica vrijednosti



ponedjeljak , 24.05.2004.

Vrlo je diskutabilno odrediti se po pitanju vrijednosti u životu. Zato jer smo različiti. Svakom od nas je nešto drugo važno. Jeste li se kad zapitali koje su vaše vrijednosti u životu? Što je ono što cijenite? Općenito. Da li je to hrabrost? Poštenje? Sloboda? Biti voljen? Uspješan? Pomagati drugima? Iskrenost? Tolerancija? Mogao bih nabrajati do besvijesti. Obzirom da smo svi toliko različiti a izbor vrijednosti je beskrajan ljestvicu vrijednosti zapravo i treba gledati individualno.
Možda ćete pitati: - Pa kome to treba? Hmm... A kome ne treba? Ako mene pitate, treba svakome. U jednom trenutku života odlučimo povući crtu, umorni od depresije i stresa. Čvrsto odlučimo da želimo nešto u životu promijeniti, nabolje. Tu nam ljestvica vrijednosti može biti od pomoći da bismo stekli uvid u vlastite težnje i stremljenja i da bismo se učinkovito posvetili izgradnji i njegovanju onih vrijednosti koje su za nas najznačajnije. Kad sam pročitao o značaju ljestvice vrijednosti, vrlo mi je malo vremena trebalo da odlučim pokušati.

"Vaša stvarna vrijednost ovisi o tome s čime se uspoređujete."
Bob Wells

"Sreća je stanje svijesti koje nastaje kad dostignemo svoje vrijednosti."
Ayn Rand

"Tajna dobrog života je imati ispravne odgovornosti i čuvati ih u ispravnoj ljestvici vrijednosti."
Norman Thomas

"Nemojte pokušavati postati uspješan čovjek, rađe postanite čovjek od vrijednosti."
Albert Einstein

Prvo sam napisao vrijednosti koje su meni značajne. To možete početi kad god poželite, ne trebate raditi to u jednom dahu, možete i dodavati kasnije kad vam još nešto padne na pamet. Kako uvidjeti što zaslužuje da stavite na listu? Jednostavno razmišljajte o sebi i o svojim prijateljima, okolini, pronađite stvari koje cijenite kod nekoga, pronađite što volite raditi u odnosu na druge ljude a što vas na neki način ispunjava dobrim osjećajem, pronađite čak i ono što vam ne odgovara ili mrzite, jer je suprotnost toga vjerojatno ono što tražite pa to i zapišite. Na listi naka budu samo pozitivne stvari. Ako se potrudite, sigurno ćete napraviti listu od 30-40 vrijednosti. Kad ste sigurni da više ništa nemate za dodati uzmite svoju listu i pažljivo je ponovo "skenirajte" razmislivši pri tome o svakoj stavki još jednom. Sada ste spremni svoju listu uobličiti. Iz svega što ste napisali odlučite se za samo deset stvari. Jednostavno izdvojite onih deset koje su najvažnije. Nije važno koliko vam promišljanja treba za to, samo budute sigurni da ste izabrali dobro a ostalo jednostavno odbacite, ne žaleći za tim. I konačno, sad imate svoju listu od deset najvažnijih vrijednosti za vas osobno, za vaš život. Preostao je još samo jedan, najvažniji zadatak. Svoju listu sada sortirajte po važnosti unutar tih vaših deset vrijednosti. Najvažnija je prva, pa druga i tako dalje.
To što ćete dobiti možete ako želite spremiti u ladicu, možete zalijepiti na ogledalo u kupaoni, možete pokazati svom partneru, ili prijateljima, što god želite... To je dio vašeg programa i vjerovatno će vas fascinirati i iznenaditi. Kad sam prvi put napravio svoju ljestvicu vrijednosti, ne da sam bio iznenađen, bio sam umalo šokiran tim tako jednostavnim a djelotvornim otkrićem. Čovjek, sam sa sobom, zbraja pluseve i minuse svog razmišljanja i dolazi do otkrića sebe samog. Shvatio sam odjednom neke svoje pogreške, neke reakcije koje su djelovale prirodno a nisam ih razumio, stvarno sam na neki način nanovo otkrio sebe. I uspio sam neke stvari promijeniti, nekima drugima posvetiti više pažnje.
Što vam još mogu sugerirati. Ljestvicu vrijednosti možete uvijek raditi ponovo, jer vašim djelovanjem u pozitivnom smjeru možete otkriti neke sasvim nove koje će brzo zauzeti visoki prioritet. Pazite na neizvedivost. Vaša vrijednost ne može biti "da me ljudi vole". To je sjajno ali vodi u frustraciju jer to je neostvarivo, ovisi o drugim ljudima a nikad vas neće svi voljeti. Vaše vrijednosti su ono što se odnosi isključivo na vas i na ono na što možete svojim djelovanjem imati utjecaja. Također pazite na oprečnosti. Ne može vam jedna vrijednost biti 'sigurnost' a druga 'avanturizam' te dvije stvari se na neki način pobijaju i dovode do vječitih dilema i unutarnjih sukoba. Ljestvica vrijednosti nije ljestvica košmara, ona vam može otvoriti oči i put prema neko novom i boljem životu.
Jeste li spremni pokušati? Usudite se!

Mind Twister (10): Zloba



nedjelja , 23.05.2004.

Zašto su ljudi zlobni? Zašto jedni drugima rade male sitne pakosti? Slučajno? Namjerno? Osveta? Zavist? Neznanje? Ili samo osjećaj manje vrijednosti?
Ne pazite li, lako se možete uloviti u zamku čarobnog kruga netrpeljivosti gdje ćete na zlobu odgovoriti zlobom, naravno plus kamate. Koji je smisao toga? Nikakav. Besmisao...
Kad bih rekao da je zloba jedna nepoštena, niska i bezobrazna ljudska osobina vjerojatno bi se netko s tim složio ali netko i nebi. Govorim naravno o zlobi u smislu malih provokacija, prigovaranja, ogovaranja, pakosti, zloće... ne govorim o svjetskim ratovima, kriminalu i pronevjerama. Ali pogledamo li osobno, nikad ne volimo kad je netko zloban prema nama no kad smo sami zlobni obično to ne primjetimo. A zloba ipak proizlazi iz negativnih stavova i negativnih emocija. Zato mora biti još nešto u ljudma o čemu trebaju razmisliti. Ne znam da je netko zloban jer obožava i voli onoga kome je napakostio. Kad sam ranije spomenuo da je osjećaj manje vrijednosti najveći generator zlobe, sama mala pakost ili nepodopština zlobniku daje osjećaj vrijednosti. Ali doslovno osjećaj vrijednosti. No, osjećaj vrijednosti je zapravo samo jedna stavka na našoj ljestvici. Svatko ima svoju ljestvicu. I onda nedostatke s nje riješava na krivi način. Ima li netko osjećaj važnosti i zapaženosti visoko na svojoj ljestvici vrijednosti ućinit će sve da to zadovolji. Kao i malo dijete, kad nemamo vremana za njega, sklono je početi plakati, namjerno, razbiti nešto, napraviti bilo kakvu akciju da bi se svi ustrčali oko njega. I tako dobije pažnju. Nije ni svjesno da se nekome ne sviđa to što je napravilo. Problem nastaje kad to postane navika, kad stalno treba raditi nešto loše jer onda svi pričaju o nama. A uglavnom pričaju o našem egu.

"Otkrio sam da svo ljudsko zlo dolazi od ovoga: čovjek je nesposoban mirno sjediti u sobi."
Blaise Pascal

Ja ne želim biti važan ako moram nekoga povrijediti da bi bio važan. Ne želim biti važan ako je to povezano s oduzimanjem nečega nekome. Ne želim biti važan ako je rezultat toga da se netko drugi mora osjećati manje važan. Bezveze! Što bih imao od toga? Svoj vlastiti portabl osjećaj važnosti, prijenosni. Ostali ljudi za mene ne bi marili jer bi znali da sam tu važnost zaradio na nekome drugome.
E sad, zanimljivi su oni krugovi netrpeljivosti koji nastaju kad si dozvolite da mali provokativni miš postane velika slonovska istina. Svojim reakcijama samo možemo potvrditi je li istina ono što je zlobno rečeno o nama (ako se radi o ogovaranju). Kad nam netko napakosti u nama isprva proklija onaj prvi feeling, negativni, osvetoljubivi, emotivno neprihvatljiv. Izbačeni smo iz ravnoteže. A kad nismo u ravnoteži, naš ego jeste. I onda napravimo nešto za što se ne smatramo odgovornim ali poslije nam se ne čini ispravno. Treba pričekati dok ponovo ne vladamo sobom i tada napraviti ono što je u našoj prirodi. Kad biste dobili uvredljivo pismo, najbolje je odmah na njega odgovoriti, svom žestinom - i tada ga spremiti u ladicu. Pročitate li ga drugi dan vjerojatno ćete ga baciti u koš. Pa tko je to napisao? Ako ne vjerujete - probajte! Djeluje.
"Ne možemo utjecati na zle jezike, ali ispravan život nam omogućava da ih zanemarimo."
Cato the Elder

Prednost koju možete imati je da budete svjesni da ono što je prema vama napravljeno zlobno nije zbog vas nego zbog onoga tko je to napravio. Ljudi su zapravo zlobni ZA sebe a ne PROTIV vas. To je tako jednostavno.
Kaže li vam netko da ste budala, javno, ili na komentaru posta uvijek ga možete pitati: - Zašto si to rekao? Mnogi ne znaju odgovor. I ušutjet će. Nekome nije dovoljno pa će dati nekakav odgovor. Pitajte ga još nešto, potražite razlog. I svemu dođe kraj. Zloba se uvijek događa bez razloga. Zloba je samo vjetrenjača, a vi ne želite biti Don Quixhote. Osim ako želite, sretno vam bilo :). Nemojmo biti zlobni i zavidni, nikakve koristi od toga. Isto tako nemojmo na zlobu odgovarati na isti način, na uvredu uvredom, na ogovaranje ogovaranjem, na glupost glupošću. Time samo potvrđujemo da smo zaista na toj razini. I ostaje nam loš osjećaj jer smo i sami napravili ono što ne volimo kad nam drugi rade. I to je jednostavno.
Obično ne komentiram komentare na mojim postovima, ali evo male digresije na temu. Nekoliko ljudi je zaključilo da sam sigurno nekad bio u velikom bedu kad sada tako govorim, pa sam krenuo po literaturu ili mi je to profesija. Da, čitam knjige, ali ne morate biti u bedu da bi čitali knjige. Nisam sjajan i nisam propovjednik, stalno to ponavljam, imam probleme ali nisam odustao. Samo sam uspio steći određene uvide i trudim se koristiti ono o čemo govorim. Da li stalno uspijevam. NE! No nisam odustao. Nitko me ne mora slijediti. Želim samo potaknuti na razmišljanje. Jesam li uspio?
"Vjerujem da će gola istina i bezuvjetna ljubav imati zadnju riječ u realnom svijetu. Zbog toga su pravedni, privremeno pobjeđeni, uvijek jači od zlih pobjednika."
Martin Luther King Jr.

Nisam bio u problemima više nego sada i nisam imao nikakve posebne probleme koje ne bi imali i vi. S jednom razlikom. Nisam želio to prihvatiti i odabrao sam pozitivniji put jer sam shvatio da se može. Negativni put je sjajna ravna autocesta ali je zakrčena, većina je tamo i ne ide se nikamo. Stalni sudari, zastoji, nervoze. Ovaj moj putić je malo krivudav, pokrpan, s odronima ali je zato prohodan, ovdje se ne stoji. Samo se treba odlučiti. Ne želim ići za gomilom jer neću nikamo stići. Tamo je zastoj. Ali oni se tamo osjećaju cool. Tamo je puno suputnika (i supatnika) s kojima mogu razgovarati kako je cesta zakrčena i kako nemaju sreće. A kad padne kiša nemaju se kamo skloniti, jedno drvo na stotinu njih. Na pozitivnoj cesti je obrnuto. I da, želite li biti pozitivni morate biti spremni na to da negativci neće s vama razgovarati i neće vas voljeti... jer vi dokazujete da se nešto može a oni to nisu napravili. I zato rade pakosti, žele da odreagirate, žele da dođete i vi na njihov ravni put da bi vam mogli reći: - Vidiš kako je ovdje jadno? Tko zna dokle bismo već doputovali da nije ovakva gužva i ovakvi problemi. Pitanje je žele li oni uopće ikamo stići. Ako žele, pozovite ih na svoj krivudavi slobodni put, ako su spremni voziti i po blatu i o kiši samo da bi išli naprijed prema cilju. Ako žele tada morate biti tu da im pomognete. Ovdje se tako vozi.
I na kraju, "netko" je u komentaru napisao 'sranje kroz gusto granje'. Ha, ha, kakav sjajni arhaični izraz, već dugo ga nisam čuo. Danas ljudi imaju druge i modernije izraze za nešto što ne valja, tako da ovu sjajnu metaforu neću obrisati, hvala anonimnom donatoru!
Jedino što mi nije jasno je: Zašto je autor to napisao? Kako ne znam tko je vjerujem da je u najboljoj namjeri :) Thumbs up!

I spy! (3): I blog samo ide


Uz isprike moji čitateljima koji prate Mind Twister rubriku odlučio sam sada malo skupiti misli po pitanju 'blogalizacije'. Da dobro ste pročitali :) Naučio sam i neke nove stvari. O tome vam želim govoriti.
Situacija se, kako ja neuk to vidim, počela malo kristalizirati. Pratio sam postove, nekoliko puta sam i zalutao, nikad se nisam ljutio, popušio prilično cigareta, a o spavanju neću ni govoriti, možete provjeriti vrijeme mojih postova pa će i to biti kristalno :). Vidim da su se uspostavile već sasvim čvrste relacije na liniji pisac - čitatelj, bez obzira u kojoj se ulozi nalazite (u obje, zar ne). Naravno, govorim o postovima koje uglavnom pratim sâm i o onima koji nemaju rupe u kalendaru.Prema komantarima u blogovima se vidi tko koga čita. To je onaj kristalni dio. Malo manje bistri dio je gomila blogova koja se otvara svaki dan. Za njih će tek vrijeme pokazati gdje im je mjesto.
Redovito pratim Anderlona koji i dalje radi svoj sizifov posao skupljanja potencijalnih kandidata za "nešto". Svi očekujemo kakvim će to rezultatom uroditi jer već je vrijeme da se čovjeku olakša i da programeri naprave nekakvu glasačku kutiju na kojoj bi isplivalo ono što valja (rangovi po raznim kriterijima na primjer, po ukupnom broju posjeta, po dnevnom broju posjeta, po glasovima ostalih i šta-ja-znam, boji očiju, bilo što...). Nešto bi valjda i potonulo...
Dalibora također ne preskačem, jer ako netko kao ni ja ne razumije "o blogu i svemu oko njega" onda tamo možete dobiti pravu sliku. Dalibor rules!
I treći važan kotačić, Dario je očito ostao bez baterija, jer ga rijetko viđamo, pojavio se sa statistikama i to je to. Vjerujem da je to samo zatišje pred buru.
Blog nacija.... aaaaaaah. Od patoloških slučajeva do statističkih prikaza... Bom, bom, mi smo prikaze, bom, bom... Baš mi je to lijepo.
Naučio sam svašta, od konkretnih stvari, do nekih koje sam sâm morao promisliti. Naučio sam, a neki još nisu, da možeš pisati što hoćeš, ali isto vrijedi i za čitanje. Neki se u komentarima bune na sadržaje blogova, ne potpisuju se pod tu pobunu ali su uporni. Šta ćeš, valjda ih nitko nije obavijestio da ne moraju čitati ako neće. He, he, zgodne male bitke. Netko jednostavno ne može istrpjeti (vidi članak ispod ovoga) :)
Ali dobro, naučio sam još da se lako stvore relacije ako si date malo truda, pronađete zanimljive blogove, i ako vam se sviđaju, recite to. Ako je dobar, komentirajte da je dobar, ako je loš recite da nije najgori ali da može bolje. Pozitivna vibra! Zašto uvijek gledati kad će netko napraviti krivo? Potražimo što je napravio dobro jer kako god malo to bilo ipak daje podstreka za dalje. S takvim odnosom će i ta osoba napraviti link na vas pa ćete se malo proširiti.
No dobro, malo mi se vidi da sam krenuo u krive vode, ovo je post o blogu, ali me malo zanio jedan komentar koji sam pročitao. Morat ću napisati i jednog Mind Twistera noćas. Pa sutra je nedjelja! A zatim ponedjeljak, super! (to govorim za one kojima su se pobrkali dani).
A moj kukac, e njega moram spomenuti jer je sjajno ovo uredio, sviđa mi se kako vodi računa o blogu. Primjetio sam da se naučio skrivati ispod prozora linkova, he, he...
Onda dalje, bili smo (kukac i ja) neki dan na naslovnici Monitora. Bila je frka panika, veliko brzinsko spremanje, dolaze gosti. I bilo je dobro, uh, preko 2400 posjeta. Nadam se da su se neki zalijepili. Sad mi se čini da mi se pokvario brojač, nekako malo manje broji, zaglavio valjda :)
Imam i rating sistem koji ste vjerojatno primjetili. Ima dvostruku ulogu: može mi dati neki feedback da vidim kako mi ide, a drugo, netko se može ispuhati na ovom blogu tako da podijeli sve jedinice. Ha, ima i takvih, ali bolje da mi kliknu 1 nego da mi razbiju monitor. Ionako ne bi kliknuli na 1 kad bi morali dati svoju adresu :) Ako ne želite da vam ljudi pljuju svuda po blogu, napravite im pljuvačnicu. Uuuuuu, dobra rečenica :)

Mind Twister (9): Ego, moj (ne)prijatelj



subota , 22.05.2004.

Bez ega si mekušac. Nemaš zube. Nemaš mišljenje. I nemaš za kavu.
S prevelikim egom imaš problem. Imaš mišljenje o SVEMU. Ne možeš proći kroz vrata. Zaglaviš se. Onda se još više napuhuješ. Šupljina u tebi raste. I nemaš s kim na kavu :)
Ego je zanimljiva stvar. Promatramo ga iz različitih kuteva, na različite načine, s različitim predznakom. Dobar, loš, zao. Ovisno je o čijem se egu radi. Vlastitom ili tuđem. Uglavnom su egoistični "ono drugi" ljudi. Ja ne! A vi? Ne smatram vas takvima.
Kažu da čovjek najveće bitke mora izvojevati protiv samog sebe. Namigujem. Da, protiv vlastitog ega. Protiv tuđeg ega se ne isplati boriti. On nam samo ide na živce, može nas uvrijediti i povrijediti, može nas poniziti, razbijesniti i to je u redu. Jer sve navedeno je samo u našoj glavi. Različito reagiramo. I uvijek se možemo maknuti, zar ne? S druge strane, naš vlastiti ego je vjerojatno najveći zločinac u našem životu. Najveće nezgodacije imamo upravo zbog njega... ako nam je postao navika, ako je brži od naših misli i igra vlastite igre. On nikad ne priznaje drugima mišljenje. "Ja sam Ego, znači NEMA drugih mišljenja!" Činjenice mogu biti neoborive ali ego priznaje samo svoje kreacije, insinuacije, on je savršena mašina za stvaranje negativnih stavova, poremećenih odnosa i za šupljine u našem životu.
Ego, taj nevidljivi balon koji se uvijek gurne u svaki razgovor, sudara se u ljude, drži ih na rastojanju. Ego je taj koji će rastaviti zaljubljene, posvađati dobronamjerne, izolirati društvene, zaustaviti napredne, zarobiti slobodne. Ego je naš vlastiti portable zatvor. Omnia mea mecum porto.
A gdje smo mi? Mi u toj ljušturi samo zbunjeno i ne shvaćajući kukamo nad nepravdama koje su nas snašle, plačemo za srećom koju bi imali kad bi samo.... Dosta je!

"Egoizam je anestetik koji zatomljuje bol gluposti."
Frank Leahy

"Egoist je čovjek koji se sam stvorio i obožava svog kreatora."
John Bright

"Egoist je kao pijetao što misli da sunce izlazi kako bi njega čulo kukurikati."
George Eliot

egoist, n osoba slabog ukusa; zainteresiran više za sebe nego za mene
Ambrose Bierce - The Devil's Dictionary

Od mene kreću veze prema svijetu u kojem živim, od mene maloga i običnog, poštenog, dobronamjernog i okrenutog u smjeru naprijed. Ima već dosta vremena otkako je moj ego na uvjetnom. Ispuhao sam ga i s velikom pažnjom smotao i pospremio. Tada sam izvukao novi set čarobnih riječi: Jedno nesebično Izvoli, jedno srdačno Hvala, jedno ljubazno Molim i na kraju najčarobniju od svih čarobnih riječi - Oprosti. Ovim riječima otvaram sva vrata i nijedna mi vrata više nisu preuska. Naučio sam biti velik, naučio sam biti i mali. Naučio sam da je davanje ispred primanja, i da su ljubav i prijateljstvo bezuvjetni. Jedino tako su ostvarivi.
Kad se ego ispuše, vjerovali ili ne, možete ga spremiti u džep, za svaki slučaj, možda ćete trebati nekog spašavati iz požara, možda ćete morati braniti svoje dijete, možda ćete morati bez razmišljanja napraviti nešto čega vas je strah. U tom trenutku kao neki superheroj navlačite nevidljivu opnu, otvarate ventile i spektakl s napuhavanjem može početi. Ego je inače toliko tanak da ga jedva i vidite. Ali uvijek se napuhuje pa zato djeluje toliko strašno.
Dilemu iz uvoda sam riješio ovako: Bolje da ljudi vole mene smotanog, nego da ne vole moj veliki sjajni ego. EGO da, ali u džepu!

Mind Twister (8): The Big Game



petak , 21.05.2004.

Smije li netko ustvrditi da u životu postoje strogo određena pravila igre, po kojima svi moraju živjeti? Ne? Pa zašto ih se onda držimo? Zato jer ne želimo ljuljati čamac. Bojimo se da će se u drugima slika o nama pronijeniti budemo li drugačiji. Zato se držimo gomile. Zato stižemo kuda i gomila. Nikamo!
Jedno je činjenica. Pravila po kojima ćemo igrati igru života smijemo odrediti i sami. I u tome je ključ. No, u današnje vrijeme nerijetko se vidi da je čovjek u stanju postaviti svoja pravila da rade protiv njega. Ili se jednostavno drži trenda. I gubi igru. Nije uspjeh dobiti u životu dobre karte, uspjeh je dobro odigrati s lošima. U lošim kartama je čar igre jer sve ovisi o nama, i možemo malo i gubiti, ali nemamo koga drugoga kriviti do nas samih. Na kraju krajeva, laka pobjeda daje manje ponosa i ima manju vrijednost. S vremenom možemo postati stručnjaci u igranju lošim kartama, možemo izvući maksimum iz sebe, možemo pobijediti protivnika koji je očito imao dobar deal. Naša pravila igre, nažalost su sasvim pogrešno nastala temeljem stalnog buljenja u prošlost i prisjećanja na izgubljene partije. Smatramo da smo mjerodavni suditi samom sebi "jer imamo iskustva" u gubljenju - i odustati.
Jeste li kad izgubili, bilo što, partiju, bitku, djevojku, novac? Znam da jeste, ali koga briga! Važno je jeste li što naučili iz toga. Zabluda na koju damo krivi odgovor postaje pogreška, a neuspjeh je stalno ponavljanje istog tog odgovora. Iskustvo nije ono što nam se događa, već ono što mi činimo s onim što nam se događa. Vidite li razliku? Sva naša sreća i depresija, uspjesi i porazi, bogatstvo i siromaštvo sve je to u našoj glavi, između dva uha. Tu se kuhaju naša pravila igre.

Kako ćete znati da vas neko pravilo ograničava i da ga je potrebno promijeniti? Vaše vas pravilo sputava ako:
1. ...ga je nemoguće zadovoljiti (ako su vaši kriteriji toliko složeni, brojni ili strogi da jednostavno ne možete pobijediti u igri života)
2. ...nešto čime ne možete upravljati određuje je li vaše pravilo zadovoljeno (odnosno, ako drugi ljudi moraju reagirati na određeni način da biste vi bili sretni)
3. ...vam pruža samo nekoliko načina da se osjećate dobro i mnogo načina da se osjećate loše (odnosno, ako se osjećate dobro samo ako se sve dogodi onako kako ste očekivali, a ako se dogodi nešto drugo osjeća ćete se loše)
Anthony Robbins

Vrlo je zanimljivo stvarati i usvajati vlastita pravila igre. Nezanimljivo je živjeti po tuđima. Više od polovice ukupnog trajanja života provedemo spavajući, čekajući kod lječnika, na semaforu, Hraneći se, sjedeći na školjki, a ostatak vremena potrošimo uglavnom na rad. Ono malo vremena što je preostalo za igru treba odigrati svim snagama. Hej, znam da imate loše karte! Takvi se danas traže. Ali oni s dobrim kartama su već odavno prazni od svakog iskustva i od svakog izazova. Lako se može pobjediti.
Stavimo uloge i počnimo. The Big Game!

Mind Twister (7): Vizija



četvrtak , 20.05.2004.

"Loše oči ograničavaju vaš vid, loša vizija ograničava vaša djela" - Franklin Field
"Svijet slijepoga ograničen je granicama njegova dodira; svijet neznalice ograničen je njegovim znanjem; svijet velikog čovjeka ograničavaju njegove vizije." - E. Paul Hovey

Kako sam jučer pisao o vrijednosti našeg SADA u našem životu, ne mogu se ne dotaknuti vizije koja je u najbližoj vezi s ciljevima koje si postavljamo. Znam da ima takvih koji će odmah pomisliti na digresije tipa "kad sam pijan ili napušen onda imam vizije". Sasvim u redu, to su vaše vizije, ako ste njima zadovoljni tim bolje, meni ne smetaju :)
Uspješni ljudi imaju viziju. New World Dictionary of the English Language definira viziju kao 'nešto što se može vidjeti vidom drukčijim od normalnog; ...sposobnost osjetiti nešto što u zbilji nije vidljivo, sa duševnom preciznošću; goruće predviđanje; ...sila ili snaga mašte.'
Ljudi s vizijom čine da se stvari dogode. Ne zavaravajmo se zabludama da vizionari moraju biti fakultetski obrazovani učenjaci. Vizionar nije čarobnjak s čarobnim napicima i knjigama recepata za bolju budućnost. Mala tajna! Svatko od nas ima svoju viziju, svatko od nas ima svoj san i svoje težnje u životu. Jeste li ikad toliko bili u problemima ili u bedu da ste noću, gledajući na plafonu u titravi odsjaj blatne lokve s ulice, razmišljali što ćete sve napraviti u budućnosti, kako ćete postaviti stvari, toliko ste intenzivno razmišljali o tome da vas je boljelo, da ste imali osjećaj kako to zaista doživljavate, TOČNO ste znali sve: što ste rekli u toj budućnosti, kakav ste stav zauzeli i kako ste se osjećali, što ste napravili... "Tako ću napraviti i gotovo, to mora biti tako!" Razmišljanje o budućnosti kao da se već dogodila - to je vizija. Ako mislite da ljudi nemaju viziju, dajte sebi pola sata, prokrstarite blogovima svojih prijatelja. Mnogi stalno pričaju o sebi, ako znate čitati između redova pronaći ćete što ih žulja. Vizija je zakon! Ali ako SADA ne djelujete onda u vizijama čuvate preostatak života, vidite neke buduće SADA, ali ste samo daydreamer, ništa više.

Jedan stariji čovjek, u bolnici, bio je na umoru. Od smrti ga je dijelilo vjerojatno tek nekolio sati. Kad je u naletu bolnog grča samo malčice otvorio oči uspio je vidjeti nekoliko prilika koje su se skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati.
Zatvorivši oči upitao ih je:
- Prijatelji, tko ste vi?
Jedna od prilika reče:
- Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života ali si to propustio učiniti.
- Žao mi je zbog toga - reče starac - ali ipak cijenim što ste se unatoč mojoj malomarnosti i lošem odnosu prama vama došli oprostiti od mene na kraju mog života.
Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila:
- Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe - došli smo umrijeti s tobom.

Jesam li vas uvjerio? Nisam? Čitajte ispočetka! :)
Što vi vidite? Gdje vi sebe vidite kroz 5 ili 10 godina? Kako izgleda vaše buduće SADA? Možete li i svoja promišljanja čitati između redova? Nije li depresija neostvarena vizija? Nije li sreća i ushit upravo suprotno? Hej, vizija je zakon!
Kad znate kakav ćete, na primjer, auto voziti kroz deset godina... kad to tako jako znate da osjećate miris kože na sjedalima, da osjećate vjetar u kosi kraj otvorenog prozora, čujete zvuk motora, vidite osmjehe ili prezirne poglede vaših prijatelja dok vozite ulicom najsporije što možete, uz "It's my life"... vizija čovječe! Vizija nas poziva da poduzmemo nešto, da idemo od prilike do prilike, da ih pretvaramo u mogućnosti, da se ne obaziremo na smetnje... e, to je važno! Svatko ti se može pokakati po viziji i onda opet pokušavaš biti netko drugi, ne onaj koji zaista jesi nego onaj kojeg drugi trebaju vidjeti.. Kad nemate svoju viziju ne možete cijeniti ni tuđu. A zašto nas onda mnogi poklope čim krenemo dalje i progresivno za nečim nevidljivim. Iz istog tog razloga. Mark Twain je rekao: "Ne dozvolite ljudima da umanje vaše ambicije! Mali ljudi to uvijek čine, ali samo oni zaista veliki mogu učiniti da se i vi sami osjećate velikima."
Imati viziju znači imati dovoljno goriva za napraviti nešto, imati goriva za ovaj smrdljivi, bučni i lako kvaljivi pogon koji vozimo SADA, i nije važno gdje smo trenutno i kojom brzinom idemo - važno je samo u kojem smjeru se krećemo.

Mind Twister (6): Iskoristi dan!



srijeda , 19.05.2004.

"Malo je ljudi koji u svom životu ne dođu ni blizu iscrpljivanja snaga koje u njima počivaju. Postoje samo duboki bunaru snage koju nikad ne iskoristimo" - admiral Richard Byrd

Na svoju prošlost nemamo nikakav utjecaj. Upitno je imamo li ikakav utjecaj na svoju budućnost. Ali ono što imamo i svuda je oko nas je naša sadašnjost. Danas postavljamo pozornicu za život koji ćemo tek živjeti. SADA je trenutak koji je jedini podložan našem direktnom utjecaju. More oko nas je uzburkano ali mi znamo kuda želimo doći. Plovimo punim jedrima ususret onome što nam sada egzistira samo kao vizija, misao u glavi, nešto što će tek doći. Hrabro stojimo za kormilom tog broda i borimo se s valovima. Mnogi posustanu. Odustanu. Ne igraju više. Slažu se s činjenicom da je to njihova sudbina. U njihovim jedrima je nestalo vjetra i puštaju strujama i valovima da ih nose i bacaju na jednom putu bez ikakvog cilja. Ali imperativ života nas poučuje: Ako je nestalo vjetra, prihvati se vesla!.
Nemamo dovoljno vremena za čekanje idealnih okolnosti. Sve što imamo je SADA. Stvaramo okolnosti oko nas. Određujemo ciljeve, plan akcije i idemo dalje. Elbert Hubbard je rekao: Mnogi će u životu propasti NE zbog manjka sposobnosti ili razuma ili čak hrabrosti, nego jednostavno zbog toga što nikada nisu usmjerili svoju energiju na cilj.
Svaki dan je nova avantura i nova prilika da u sebi pronađemo svoje zapretene snage, da izdvojimo kreativnu energiju, potražimo izbore, i umiremo od želje da se s tim izborima suočimo.

"Čovjek koji slijedi gomilu nikada neće stići dalje od nje. Čovjek koji hoda sam vjerojatno će se naći na mjestima na kojima nitko prije njega nije bio.
Uz kreativnost će uvijek stići i popratne teškoće jer osobnost rađa i prezir. A kad ljudi konačno shvate da ste u pravu, reći će da je to ionako bilo očito.
U životu imate dva izbora: možete se utopiti u glavnoj struji ili se možete odvojiti. Da biste se odvojili, morate biti različiti, morate biti ono što ne može biti nitko drugi osim vas."

Allan Ashley-Pitt

Svaku priliku moramo učiniti vrijednom jer nikad ne možemo reći da će naići bolja. Prošlost i budućmost nisu s nama. Treba uzeti vesla u ruke, zasukati rukave i krenuti. Za sijanje žita ne čekamo idealnu vremensku prognozu, za prolaz Vukovarskom nikad neće svi semafori biti zeleni. Za svaki naš napredak idealni vrijeme i uvjeti su SADA. Sve su ostalo izgovori. CARPE DIEM!

Homo addictus (4): Ma neeeeeeeeeeee!



utorak , 18.05.2004.

Neeee, nije istina! Toliko sam si dao truda i napisao sam sjajan post. Baš mi se činio super. I onda sam htio uključiti Caps lock i prijeći u novi red, u ZADNJI red..... ali ja, bena, u brzini sam mahnito pritisnuo Tab... pa Enter... i odeeeeeeeeeee...!!!!! This page has expired, bla, bla... prošo moj session. Moj kompjuter je naravno radio savršeno, a poželio sam da mu se barem Tab tipka pokvarila, sad kad je najviše NE trebam. Eto, sad da idem iz početka pisati istu stvar, neću pa neću. To više ne bi bilo kreativno. Ovo me smoždilo. Bilo bi sjajno da netko zna i može isključiti te tab indexe, ili barem da odma prvi tab iz posta ne vodi odmah na gumb "Objavi...".
Blogeri, ako vam se ovo još nije desilo, toplo preporučujem da učite iz moje pogreške ne iz svoje. Sad znam da više nikad neću pisati veliki post online. Napisat ću ga u Notepadu ako treba. Kad sam magarac. Kad sam se zanio.... kad mi je sve tako dobro izgledalo. A žena se izvukla iz kreveta i došla pitati (jer je 3.00) tko to viče neeeeeeee! I aaaaaaaaaa, I aaaaaaaaaa!!!
Ok, Hal, odi si nabavi na brzinu neku sliku uz ovaj post i više sreće (pameti) drugi put :) Nije ni tako loše, danas sam barem složio navigaciju blogova u Flashu. Sutra ćemo ponovo lupiti po Mind Twisteru. A neke rubrike su ovdje izgleda samo za šminku... što nisam njih slučajno obrisao. A vezano uz obrisani post: JA SAM PROBLEM - I JA SAM RJEŠENJE!

Mind Twister (5): Pazi, život!



ponedjeljak , 17.05.2004.

Priča za svakoga od nas počinje onog dana kad mokri, ružičasti i krvavi napustimo toplu kolijevku u kojoj smo se ljuljali 9 mjeseci... više-manje. Ništa nam nije osobito nije dano ni poklonjeno. Sve što dobijemo je samo život i šaka sive tvari. Do tada smo pupčanom vrpcom bili spojeni na samo na hranu. Ne i na majčin um. Za nekog je ta okolnost sretna, za nekog nije. I u tom blaženom trenutku dolaska na svijet nekoliko (milijardi) neuronskih veza u našoj glavi zbunjeno se isprepliće i sudara. Jednog dana ova komplicirana mreža bit će temeljem našeg uspjeha ili neuspjeha, naše sreće ili patnje, našeg vrha ili dna. U početku sve što postoji je strah. A onda se počinje javljati smisao, neka nevidljiva naredba s pokreće. Loading! Loading! Loading! Podaci počinju dolaziti kroz sva osjetila. I tako do kraja života. Prvo smo prepoznali majku. Dobro je, to je poznato, toplo je, i čuje se umirujući ritam njenog srca, njega poznajemo. Zatim dolaze novosti, novi zvukovi, mirisi, oblici, naša mala sudbinska mreža slaže svoje obrasce nesmiljenom brzinom. Prolaze godine, naša svijest je već u potpunosti uklapa u stvarnost oko nas. Nova znanja se skupljaju s namjerom, formiraju se nova mišljenja, događaju se prilagodbe, emocije su prioritet. Ugoda je ono što najviše volimo. Lijepa riječ, zanimljiv tek sladoleda, topli krevet, sigurnost, smijeh, zabava, igra... Baš je lijepo dobiti život. Tako je ugodno!
Ponekad se nešto se preokrene, stvari izmiču kontroli, ponovo dolazi strah, ali sad smo spremniji, sad ga razumijemo. Nije to ništa, proći će. I prolazi. Mnogo puta. Navikli smo na to. Ponovo je sve u redu. Sad imamo iskustvo. Svaki spoticaj i svaki pad dodaju više i više iskustva. Svaki uspjeh je samo rutina. Postali smo odrasla osoba.
I tada u jednom nepredviđenom trenutku sve može stati. Podvlačimo crtu i pogledamo iza sebe. Netko shvati gdje je, netko ne. Netko shvati da nije tamo gdje misli da bi trebao ili želio biti. Strah se vraća, naš svijet prijeti rušenjem. Odluka je ostala na nama. Imamo mogućnost izbora koji nismo imali ranije. Nismo mogli birati kako, gdje i zašto ćemo se roditi. Ali možemo birati kako i kad ćemo umrijeti. Ovo je odluka koja nas razlikuje. Postoje ljudi koji su umrli u polovici svog života ali su i dalje hodali svijetom sve do vlastiog sprovoda. Postoje ljudi koji i nakon svoje smrti žive i dalje. Ovaj pomalo morbidni dio nisam mogao izbjeći jer je istinit. Za neke ljude kažemo da su veliki ljudi. Zašto? Zato jer i danas svi govore o njima iako ih već određeno vrijeme nema među nama. Oni su imali svoju misiju i odradili su je do kraja. Ali nisu bili takvi cijeli život. Samo su u trenucima odluke, našavši se pred račvanjem dva puta odabrali onaj pravi put. Možda teži, možda onaj kojim još nitko nije išao, ali odabrali su put koji će ih odvesti dalje. Možda im nije bilo ugodno, možda ih je boljelo ali išli su dalje za svojim ciljem.

Jedan čovjek je želio posjetiti mudraca u jednom malom selu. Vrlo brzo i lako ga je našao kako sjedi ispred svoje kolibe. Pozdravio ga je i rekao:
- Čuo sam kako ste vrlo star i mudar čovjek. U vašem selu ima tako malo stanovnika a čuo sam da su se u njemu rodili mnogi veliki ljudi. Kako je to moguće?
- Mladiću, u pravu si, jako sam star imam preko 130 godina. Zaista sam vidio rađanje stotina ljudi u našem selu. Ali moram ti reći, nijedan veliki čovjek se nije rodio u našem selu. Svi su se rodili mali!


Nitko nije predodređen za uspjeh. Svi smo rođeni malenih i mokrih guzica, nemajući pojma ni o čemu, promatrajući svijet oko sebe ne razumijevajući ga. Kad bi nam netko i rekao "Pazi kako razmišljaš! Tvoje razmišljanje odredit će tvoj život!" ne bismo ga razumijeli. Odluke o tome dolaze kasnije. Ali onaj prvi strah, hladnoća i nesigurnost suočenja s novim sasvim sigurno su poslali skraćenu verziju iste poruke: "Pazi, život!"

I spy! (2): Blog po blog



nedjelja , 16.05.2004.

Zanimljiv tjedan. Vidi se da se neki trude. Anderlon se odlučio za mission impossible - pregledavanje blogova. Ja ne. Kliknem na naziv bloga ako mi zapne za oko a inače... najbolje primjere uglavnom tražim na Anderlonovom blogu :) Slijedivši tragove i veze među blogovima nekako mi je palo na pamet izmisliti toplu vodu i odrediti se prema blogovima općenito i njihovim piscima rasporedivši ih u kategorije. Ovo je mala studija za moju dušu, sređivanje kaosa u tintari. Što želim čitati a što me ne zanima? Kako da znam? Možda će vas zanimati, možda će vam biti korisno. Ako ne - napravite nešto po svome. Blog.hr je slobodna zemlja. Dakle...

Pisaca imamo raznih, ali nekako sam ih pokušao ukalupiti u nekoliko grupa. Kao prvo po ambicijama:
1. Blog? Što je to blog? - negdje su pročitali da postoji blog.hr, otišli tamo, registrirali se, upisali "testing..." i - "Yesssss! Uspio sam!" Nakon toga zameo im se svaki trag. Zadovoljni su osjećajem pripadnosti zajednici bloggera i njihov je krajnji domet "I ja imam blog. Što ću sad?".
2. Blog? Gle, gle, zanimljivo! - napravili su isto što i prva grupa, ali... Boxovi? Hmm zanimljivo, ajmo probati što s tim. Uuuuu, gle, mogu sam napraviti svoj dizajn. Super! Hej, kako je Blue napravio tako mali kalendar? Hmmm, da vidimo, dizajn... kalendar... aha, to je to. Ok,idemo dalje, post... Šta da napišem? Uh, što da napišem...
I tako se ova grupa trudi napraviti nešto prepoznatljivo, prihvaćaju izazov da vide što mogu napraviti, trude se, i zadovoljni su. "...ti sunce, gle, stavili su me na naslovnicu. Juhuuuu!". Ovi bloggeri pokazuju ambiciju prelaza u grupu 3. Osvježavaju povremeno.
3. Blog? Pa naravno da blog! - ovo je grupa starih prekaljenih bloggera, imaju svoj stil imaju prepoznatljivost, oni su znali za blog i prije bloga, znaju o čemu pišu i pišu dobro. Njihovi blogovi su posjećeni, međusobno su povezani imaju redovite čitatelje. Oni su uzor i povod drugima za stvaranje. Barataju informacijama i osvježavaju redovito

Nadalje, jedna od važnih stvari za bloggere koji su redoviti i aktivni je tematika:
1. Dnevnici - stvarno, što još ovome dodati. To su jednostavno dnevnici "Gdje sam bio, što sam radio danas..." Primjer: Misli opasnog uma
2. Informativni - u ovoj grupi pronalazimo, putopise, pravila ponašanja, informacije o filmu i medijima, tehnologiji. Pišu ih uglavnom oni koji navedenom tematikom vladaju i više nego dovoljno da bi mogli o tome pisati ili su uložili dovoljno truda da bi neku temu dobro i informativno obradili. Primjeri: Jesus Quintana, Dalibor
3. Zabavni - pisci zabavnih blogova uveseljavaju svoje čitatelje opisom zanimljivih, događaja, osebujnim stilom i načinom pisanja ili jednostavno skupljanjem viceva iz tko-zna-kojih izvora. Primjeri: od branka, Caranx Sexfasciatus
4. Kritičarski - i kritičara ima raznih, neki se bave ozbiljnom kritikom osoba i događaja, pojava, blogova i još ponečeg. Ima i onih koji će na grub način kritizirati (čitaj popljuvati) i prostačiti po bilo čemu što što nije u skladu s njihovim razmišljanjem i o čemu nemaju pojma koristeći pri tome svetu mogućnost anonimnosti (vidi grupu 8) a uz to zabunom misle da kritizirati znači prikazivati isključivo u negativnom svjetlu. "Hej, blog ti je super!" je također kritika :)Držimo se ipak pozitive, zanimaju nas kritike i osvrti s argumentacijom. Primjeri: Direktor Svemira, Whatever
5. Filozofski i duhovni - izuzetno široka paleta raznih znanstvenih, neznanstvenih rasprava o ljudskoj prirodi, promišljanja o životu, pravdama i nepravdama, ljudskim odnosima, ljubavi... to su unutrašnji tijekovi misli, emotivni bljeskovi, ili pak jednostavne lamentacije na temu "JA". Većina njih zaslužuje pohvale za promišljanje i dobar stil pisanja. Primjeri: Nastassja, tisina..., Love&Marriage, Minam
6. Literarni - blogovi različitih tema ali pisanih s vidljivim književnim vrijednostima, dosta su rijetki ali kvaliteta pisanja je na nivou za objavu knjige ili druge papirnate publikacije. Ako želite nekoga zvati dobrim piscem onda su to ponajprije bloggeri ove grupe. Primjeri: Medo Bembo, Mentalne dijareje
7. Cool - ovo nema veze sa rubrikom Cool Blogs, ali tako sam nazvao ovu grupu u nedostatku pametnijeg naziva. Ovo su blogovi koji su posebni po... nečemu, imaju neku dobru ideju, neko dobro tehničko rješenje, neki posebni način i stil a da pri tome ne pripadaju direktno ni u jednu od gore navedenih grupa.
8. Crap - najveća grupa blogova. Ovo su ili čista iživljavanja pod maskom anomnimnosti, baljezganja ali baš ni o čemu, bez ama baš ikakve ambicije, nešto što otvorite i brzo zatvorite trudeći se isti čas to zaboraviti Primjeri: potražite ih sami, vidjet ćete na što mislim

Sljedeći način na koji vidim blog kolekciju je po dizajnu:
1. Osnovni - koriste jedan od originalnih predložaka jer (a) smatraju da je sasvim dobar, (b)ne znaju kako ga promijeniti ili (c)ne znaju da ga mogu promijeniti ili (d)bave se profesionalnim dizajnom ali im se ne da. Neki dodaju nove sadržaje u boxove, neki ne.
2. Napredni - Uglavnom promjena boja postojećeg originalnog predloška, dodavanje novih linkova, iskorištenost boxova na ovaj ili onaj način. Ovi bloggeri ili znaju kako to napraviti ili su nekog pitali ili su dobro pročitali upute i napravili dobar posao. Primjeri: UK Uncovered, Blue
3. Webmaster - bloggeri koji koriste privilegiju svog tehničkog znanja te na njihovim blogovima možete pronaći raznih sitnica i zanimljivih dizajnerskih i tehničkih riješenja koje mnogima postavljaju znak pitanja iznad glave. "Kako su ovo napravili?". Neki bloggeri koriste svoje vlastite predloške, a znaju kako povezivati sadržaje na svoje servere, vladaju navigacijom, sve u svemu blogovi su im jedinstveni.

I na kraju ovog osvrta ostao nam je još samo stil:
1. Melankolični sa stilom - ovi blogovi ne idu van ako jedna točka nije na svom mjestu, ako velika slova nisu tamo gdje trebaju biti velika, a mala tamo gdje trebaju biti mala. Gramatika, naravno, is a must. Nema prašine i paučina. Nema prostačenja. Sve je ispeglano. Svejedno vam je čitate li takav blog ili isječak u novinama. No povremeno se pojavljuje malo drugačiji stil izraza, ili nešto osebujniji riječnik. Orijentirani su na formu.
2. S posebnim stilom - posebni stil je ono što je težnja svakog bloggera. Nekako poseban stil daje blogu pravi smisao, i to je ono što privlači ljude da dođu ponovo čitati. Tehnički, prepoznatljiv je stil nezamaranja gramatikom barem po pitanju malih i velikih slova. Sasvim je u redu ako su dosljedni. Uglavnom su orijentirani na sadržaj. Prema riječniku, neki stilovi uključuju "bezobrazne" izraze, neki ne, neki se koriste nariječjima, neki posebnim smislom za humor, uglavnom stil izražavanja je ono što bloggerima daje osobnost i prepoznatljivost. Njihov biste post prepoznali na bilo kojem mjestu izvan njihovog bloga. Primjeri: Lovec, Drito, od branka, Belle de jour, Ptica Trkachica, Plodovi zemlje, Zrinsko pismo
3. Bez stila - ovo se ne da objasniti niti opisati, nema stila. Ali to ne znači da ga neće biti, svi smo rođeni bez njega.

Tako, baš sam se sjajno raspisao. I odmah želim raščistiti, nisam pametnjaković niti lumen. U ovaj post ću naknadno dodavati i primjere (linkove) na blogove koji po mom skromnom mišljenju mogu poslužiti kao ogledni primjer pojedinih ovdje opisanih grupa. Naravno, nijedan blog ne spada samo u jednu grupu i nikad neće. Ima prekrasnih mješavina i to smatram dobrim. Zato molim vlasnike blogova koje sam naveo kao primjere da ne uzimaju stvari osobno, a ne zamjerite ako negdje niste spomenuti. Jesam li nekome povrijedio ego? Ostavite mi poruku, sve se može popraviti. I na kraju, za sve koji ovo čitaju. Ja nisam profesionalni blogger, star sam tek sedam hr-blogovskih dana i ova moja promišljanja ne moraju biti ispravna. Ali koga briga, pa ovo je moj blog :). Sve je ovo samo moje viđenje. Zar nije sjajno? :) . Ako ste tek stigli, novi ste i izgubljeni možda vam ovo može pomoći da se prije snađete, da vidite gdje ste i šta možete očekivati a onda - na posao. Ako sam kome pomogao, čast mi je. Happy blogging!

Psycho Hack (prolog): Seciranje sivih stanica



subota , 15.05.2004.

U traženju samog sebe u otvaram još jednu rubriku. U ovim blogovskim vremenima uviđam da nisam dovoljno koncentriran na samo jedno područje pisanja. Mene sve veseli, ali sam kao i svi podložan trenutnim interesima, dobu dana i količini motivacije, ali nekako mi je stalo da se moj blog čita. Vama nije? Pa što radite onda ovdje?
Nisam perfekcionist no nedostatku smislenijeg rješenja podijelio sam svoj blog na rubrike, s linkovima kako bih potencijalnim čitateljima olakšao traženje tema koje ih zanimaju. I meni samom je lakše organizirati misli. Ali... dobro...
Psycho hack je namjenjen seciranju nevidljivih ali postojećih pojmova u vjetrovitim sinaptičkim olujama našeg uma. Hrabrost, Ego, Ljubav, Očaj, Ponos, Stav, Odnos, ... to su samo neke od tema o kojima ću pisati u Psycho Hacku.
U zadnjih nekoliko godina naučio sam nešto malo o ljudskim osobinama, važnosti emocija i pozitivnom razmišljanju. To mi je osobno pomoglo u prevladavanju vlastitih sumnji, pronalaženju svojeg mjesta u vlastitom životu. Želim biti dio rješenja a ne dio problema. Nije mi važno koliko ću dana imati u životu, već koliko ću života imati u jednom danu. Za mene najvažnije stvari u životu (ljubav, obitelj, prijateljstvo...) nisu besplatne, naprotiv, neprocjenjive su. Sam sam sebi dokaz da čovjek može raditi na svojoj izgradnji. Ovo nije samohvala! Ja sam ionako manje važan, i manje pametan od mnogih drugih ljudi, ali sam bolji nego sam bio jučer, nego prekjučer, nego prošle godine... Gradim sebe u odnosu na sebe. Ako je nekome to glupo, u redu je, ima pravo. No ako samo jednoj osobi dotaknem život u pozitivnom smislu, tada znači da se isplatilo.
"Živimo od onog što dobivamo, ali život gradimo od onog što dajemo" - Winston Churchill

Mind Twister (4): Prodor


Kad osjetiš u jednom trenutku napon energije stvari se pokrenu na bolje. Promišljanje, malo papira za vizualizaciju, cilj, plan, odluka, akcija. Jednostavna deviza da danas živimo posljedice naših jučerašnjih odluka lako se transponira kroz vrijeme. Sutra ćemo snositi posljedice ili brati lovorike zbog onoga što odlučimo danas. Ponovimo li to nekoliko dana zamah nas tjera dalje. Prodireš, rješavaš, grabiš. Pozitivna strana života ima daleko bolja krila od mraka i osjećaja beskorisnosti. Ako ti je mrak pališ svjetlo, ako dobiješ limun napraviš limunadu, ako imaš problem razmišljaš o riješenju.
Kao što sam jučer pisao dan je bio sjajan, mislim naravno na petak. Sve se odvijalo kao po loju. Valjda nisam ni gledao ružne stvari. Bit će ovo sjajan vikend, bar za one koji misle dovoljno vremena odblogirati, malo razmišljati o sebi i o sjajnim ljudima kojima su okruženi. I za one koji će povući crtu, zbrojiti i oduzeti, napraviti bilancu i od toga napraviti startnu točku za novi život.
Primjetio sam nekoliko blogova sretnih ljudi, pozitivnih ljudi. Dobra inspiracija. Na žalost, mnogo je onih koji su u problemima, depresiji i bez perspektive. Vjerujem u te ljude, jednom će i oni napraviti svoju limunadu, upaliti svjetlo u mraku i zagaziti dalje. Neuspjeh sačinjava stepenice našeg uspona i svako svjetlo koje upalimo u životu zaista se najbolje vidi u mraku. Odavno već ne brinem da će baš meni pomoći vlada, župnik, predsjednik ili šef. Oni naime rade za sebe, ne očekujem da će raditi i za mene. Svoj ću prodor prema naprijed napraviti sam, povučem li samo jednu osobu sa sobom bit će to uspjeh. Prodor se radi brzo samo za neke ljude pripreme traju toliko dugo da više i ne vjeruju u to. Najteže se loše osjećati prvi put. Kasnije sve postaje navika. No, uvijek ima nade, uvijek smo u nečemu bolji od drugih. Svatko može biti pobjednik.
Stvaranje pozitivnog stava je teško, ali, bože moj- što je lako?

Mind Twister (3): Novi sjajni dan



petak , 14.05.2004.

"I tako je završio još jedan dan...", fraza koja će naći mjesto i u I spy! rubrici. Uvijek miriše na prošlost, na ono što je bilo, i često to bude misao s kojom se budimo. Ja ću drugačije: I tako smo došli do početka novog sjajnog dana :) Idemo pogledati što se može danas dobroga napraviti.
POSAO/ŠKOLA: Ima li šanse da i danas bude sve po starom? Super, bar se ne moram naprezati mozganjem oko novih situacija. Ajd, neka bude, idem na i danas na posao, prva dobra stvar će biti da ću svima reći "Dobro jutro!" i malo im se nasmiješiti. Ženskama malo jače. Onda radim, učim, surađujem. Obzirom da je petak i kraj tjedna brže će mi proći vrijeme. Poslije idem na pivo. Bez prijatelja. Jedna fina terasa na poluprometnom mjestu. Promatrat ću ljude. Sigurno ću vidjeti nekog zanimljivog. Toga ću navečer blogirati.
KUĆNI POSLOVI: Malo me umorio ovaj tjedan zato danas nema spremanja. Samo lagane aktivnosti u smislu čitanja novina ili blogova, a onda idem spremiti neku dobru papicu. Čekaj, šta jako volim? Hm, snaći ću se. Onda u dokolici gledam malo gdje živim. Hej, pa ovo je moj dom. Moglo bi se ovdje i lijepo živjeti. Ovako, list papira, ajmo malo zapisivati. Neeee, ne na kompjuteru! To će biti zadovoljstvo za navečer. Samo list papira iz printera. Uh, (ako) nemam printer! Bit će dobra i škarnicla od peciva. Zapisat ću šta mi sve nedostaje u domu, što mogu promijeniti, popraviti. Možda koji cvijet, neka sitnica, novi kamin... Neke stare stvari ću pobacati, ali ne sad. Samo ću ih zapisati. Idući tjedan slijedi zabava, pozvat ću i neke prijatelje na veliko spremanje. Uzet ćemo piva i sokova i raspali. Znam da ću se poslije toga ovdje osjećati puno bolje. Na to pisanje potrošit ću samo pola sata. Više i ne stane na škarniclu.
LJUBAV: Danas ću za promjenu napraviti nešto dobro. Kupit ću cvijet i pokloniti ga svojoj ljubavi. Bit će zabavno promatrati zbunjeno lice. - Zašto? Rođendan? Godišnjica? Mito? - Ne, danas se dobro osjećam!
PRIJATELJI: Nazvat ću neke prijatelje telefonom, one najbolje. Reći ću im da mi je drago što su baš oni moji prijatelji. Reći ću im i svoj naum da idući tjedan spremam nešto zabavno i da ću trebati njihovu kreativnost. Možda će biti dovoljno samo reći: - Danas se jako dobro osjećam, hvala ti što si moj prijetelj. Cijenim te.
ZDRAVLJE: Hmm, moram napraviti plan za zdravlje, bilo kakav za početak neku sitnicu. Na primjer, odredit ću koliko sati moram dnevno spavati i držat ću se toga. Uz dovoljno odmora osjećat ću se bolje. A onda ćemo i o detaljima.
NOVAC: Danas neću razmišljati o novcu. Ako ga imam kupit ću si nešto. Jednu stvar koju dugo želim imati. Jednu sitnicu. Sunčane naočale.
Sve u svemu današnji dan će mi proteći u miru. Osjećat ću se zadovoljno jer sam napravio pomak na bolje. Napravio sam nešto za sebe. Navečer ću taj osjećaj staviti na blog. I onda na spavanje, kako smo se i dogovorili. Sanjat ću sasvim sigurno nešto značajno i ugodno.
I tako ću dosanjati do početka novog sjajnog dana!

Homo addictus (3): Osvježi se!


Jednom sam gledao nešto na televiziji, ne sjećam se baš što, gdje je netko rekao da kad trebaš pisati a ne znaš kako započeti - samo započni. Nakon dvije-tri rečenice sinapse će se prespojiti i siva tvar će ući u turbulentnu fazu i čitava stvar će početi dobivati smisao. Na kraju obriši prvih nekoliko rečenica i voila! Evo bloga. Dobro je i razgovarati s kompom. On će samo zujati, to nervira. Nervozni mogu lakše napisati novi blog nego letargični.
Mislim da je najlakše pisati onima koji su u bedu i zaljubljenima. Koncentrirani su na to. Najteže je onima koji se dosađuju. Kad ti je dosadno u glavi ti je raspad sistema, nikakva početna struktura interesa nije začeta, ništa se ne prima. Onda, teško je pisati i kad si pod pritiskom da moraš. Danas sam osvanuo na cool blogsima i polako se spuštam prema dnu ljestvice. Osvježi se! Osvježi se! Osvježi se! Pa sam prvo popio pivo. Još dva mjesta dolje. Osvježi se! Tuširanje. Još 3 mjesta dolje. Osvježi se! E onda sam hrabro otvorio novi post i nekako polako iz prikrajka se pomolio sivi gumb i riječ "dizajn".
- Nemoj to pritiskati, čuješ!?
- Ali iframe tag još ne radi dobro...
- Nemoj, moraš osvježiti blog. Osvježi se!
- Ne bi li ipak prvo...?
- Ne!!!!!
- No ajde dobro....
... i u trenutku dok sam malo pogledao na stranu prokleti miš je tko zna kako napravio klik. Već sljedeći trenutak sam veselo gledao u kod predloška. A onda se probudio Homo Addictus. Zadatak je bio jasan: ne mrdaj dok "Quote of the visit" ne počne preuzimati sjučajne citate iz vlastite baze, i nemoj slučajno da ostane na desnom stupcu kako bi se vidjelo da iframe tag ima bijelu podlogu. Ima da je prozirno i da bude lijevo preko backgrounda. E, tu sam doma. Priznajem da sam ispucao nekoliko sati na to, ali kako sam oduvijek njegovao "can-do attitude" bilo mi je gušt, posebno što nisam trebao pisati blog. A i kako da ga pišem kad imam "preča" posla. No kad sam već tu stvorio sam teme i napravio internu navigaciju. Pogled na cool blogse, i još samo 9 mjesta do ispadanja uzrokovao je da brzo otvorim novi post... ako ne znaš kako započeti - samo započni.
Opet sam zadovoljan. "Quote of the visit" radi s lijeve strane, a i blog ide. Sad ću napisati još jedan :) Samo da provjerim radi li... radi! Joj super, sad još moram isfabricirati jednu sliku i smisliti naslov za ovo.
Stvarno, ljudi, započnite i ne odustajte. Ide to! Pa to je samo blog. Ali dobar blog.
Kakvi smo pravi prijatelji ja i moj komp... skupa blogamo cijelu noć.

Mind Twister (2): Zadnja rupa na svirali



četvrtak , 13.05.2004.

Blog naš svagdašnji daje nam mogućnost da svoje nevolje podjelimo sa nepoznatim ljudima i tada se zapravo vidi da ljudi nisu loši. Uvijek se može dobiti podrška. Nije li to normalno? Bravo za daria koji je pozvao zajednicu da izrazi svoje riječi podrške nekome tko je jako u bedu.
Kad je netko u bedu više nego ja , odjednom mislim da je meni dobro. Čudno se isprepletu sinapse. A sve je zapravo samo subjektivni osjećaj.
Prijatelju, kad se osjećaš kao zadnja rupa na svirali, misli samo na jednu stvar: bez te zadnje rupe svirala više nije svirala. I tvoj ton nekome daje muziku koja mu godi, i tvoj glas ili lik nekome može razvedriti dan. Najbolji način da se čovjek počne osjećati bolje je pomoći nekome drugome da se osjeća bolje. To nam donosi ispunjenje šupljine koja se u nama stvorila za 'kišnih' dana, daje nam i osjećaj svrhe. Jedini opipljivi trenutak je 'sada' i zato je toliko nježan i osjetljiv. Dolazi novi dan i u njemu će sve biti drugačije. Oči su nam naprijed da bi gledali naprijed. Depresija je samo znak da smo nekoliko puta za redom izgubili utakmicu. Ali emotivna statistika nikad nije štimala.
Zato, prijatelju, ako ti ne ide, stani, odmori se, uzmi zraka, nemoj ništa raditi - ali nemoj nikad odustati!

I spy! (1): Život na blogu


Bolje izgubiti minutu u životu nego život u minuti. - anonymous










"... koliko je život zapravo krhak i koliko toga uzimamo zdravo za gotovo." - Orionova (iz)maglica
"... tridesetak godina moga života je prošlo a da ni sam ne znam kako." - Moj dnevnik
"... uzmi šta ti život pruža." - Ghaaaa
"Samo će to našem životu dati pravi smisao, jer ćemo..." - astro_party
"Živiš život u svojevrsnom blaženstvu dok se svi žale..." - Ali-Bastina pećina
"... iz ljubavnog života treba eliminirati sve one igračice koje nisu spremne platit cijenu." - Blue perspective
"... i sve na njemu nije zamjena za život, nego nadopuna života." - Whatever (A blog about nothing)
"... sjedenje na dvije stolice samo jednom u životu mi je bilo zabavno ..." - Androgynous
"Mislim da nikada u životu nisam imao veći kišobran." - Ptičja perspektiva
"... neki ljudi koji u mom životu u biti ništa ne znače." - Usagino igralište
"Smatram da je britanstvo odumrlo za mog zivota..." - UK Uncovered
"Žbirac – to nije kafić, to je način života." - placebine halucinacije
"... subota večer, moji svi u dotu, ja se bavim životno važnim pitanjima..." - forgotten
"... bilo da se ocjena tiče, frendova i frendica, stila života ili sexa..." - Studentica
"... i konačno mi je nešto u životu prvi put uspjelo u toj mrskoj tehnici." - Nik Titanik's Mad Blog
"... je umjetnik udahnuo život na jedan poseban način." - Caught in the trapula
"... cugaš polako pivu i gledaš komade, i uživaš u životu." - Plodovi zemlje
"Kao da su cijele živote provodili doma i pisali dnevnike." - keks i smrad by debelakrava
"Najveća naša muka u životu proizlazi odatle što smo vječno sami..." - Nastassja: *Sound of silence*
"Oni koji me poznaju u privatnom životu..." - Ptica Trkachica oFF The RoaD
"...ali vidim neku Trebu Kako mi maše i Govori "Bok!". Nikad ju u Životu nisam vidio!" - Eugenizacija
"McMurphy ima svoja životna načela i po svaku cijenu ih se drži..." - Jesus Quintana
"... ja Mel sa bijesnim pričama iz svakodnevnog života...ja, ja, ja... :) - kutak za ubit vrijeme
"duboko u sebi, poslala sam sve u *****, zivot ide dalje...a ja sam jaca od svega..." - tisina...
"... s dugogodišnjom blogericom (i ona doživljava život kao materijal za blog)." - Anderlog

Siguran sam da toga ima još. Blog's not dead :)

Homo addictus (2): Jel' ti mene slušaš?


Jel' vi kad razgovarate sa svojim računalom? Ja ne, samo vičem na njega, ponekad... Ali on i dalje po svome. Ali neka! U nedostatku ljudskih bića u bližoj okolini možete razgovarti i s njim i pažljivo osluhnuti što ste rekli. Razgovori i primjedbe vašem računalu sasvim će vam sigurno reći da ste ovisni. Obzirom da uVjetna inteligencija još nije stasala, rezultat svega je ipak malo dobre vježbe za neke buduće dane. Vidiš, ovi na Star Treku su već sasvim navikli razgovarati sa sveznajućom mašinom. Divota jedna. A oni se i ne sekiraju zbog toga. Ovisnici. Da mi je sad replikator pa da naručim hladno pivo.
Jednom sam pronašao neki program za prepoznavanje govora, koji sam uredno namontirao na Pentium 166MMX (tada sam bio glavni u regiji jer jačih nije bilo baš puno). I kako su se programeri dosjetili tako sam i ja započeo s nečim što su nazvali kalibracijom. Fino sam na screenu dobivao tekst Odiseje u svemiru u malim odlomcima koji sam morao čitati prirodno kako bi beštija navikla na moje izgovorne finese. Baš zgodno je izgledalo. Nakon 3-4 pokušaja riječ bi se uredno obojila crveno. Yess! Ali nisam smio okrenuti glavu ni za pola stupnja, puhnuti u mikrofon, a nedaj bože da je pokraj kuće projurio kakav noćni vozač. "Try again!". "Try again!". "Try again!". Nakon dobra četiri sata gnjavaže stigao sam do kraja teksta, pritisnuo čarobni gumb i moj Pentium je odlutao u neku svoju digitalnu svijest tražeći finese mojeg fenomenalnog engleskog izgovora. Ja sam i dalje kao pravi ovisnik pušio, gutao kavu i buljio u pješčani sat na ekranu. LED-ice na kućištu su žmirkale (swapalo se sve u šesnaest), paučina iza napajanja je potamnila od naleta prašine. Buljim li buljim, hodam po sobi nadajući se da će se ova preteča replikatora probuditi i reći nešto u stilu "you talking to me?". Ma kakvi! Sat vremena! Dva! Zaboravljeno, ništa od toga, deinstalacija! Moje računalo je odahnulo, poklopci kućišta su se ponovo izravnali, LED-ice su se pogasile, hard se sparkirao, žarulja u mojoj sobi je ponovo radosno zasjala usljed normalizacije napona. I žena se pojavila: "Kaj ti još ne spavaš?". Shvatio sam da su Zvjezdane staze još vrlo daleko i da počinju tek na kraju Zemaljske staze koja će očito biti vrlo, vrlo duga.
Danas nemam najjače računalo u grabi ali je od onog prvog 10 puta jače. I još uvijek razgovaram s njim.
Samo što ovaj put ne očekujem da će nešto razumijeti.

Break to the Future (prolog): IE Ultimate-2



srijeda , 12.05.2004.

Internet Explorer Ultimate-2 je sjajna stvar. Ali nemojte ga tražiti po netu, nema ga. Moju šesticu je puknula struja kroz telefonski vod pa se sav sfragmentirao, pobrkao i preprogramirao te se na kraju i spojio na tww.microcosmosoft.com3 zbog nekih, kako reče, critical updatea. Tamo je pokupio nekakve 'Temporal navigation plug-ine', service packove urnebesnih brojeva, i drivere za 'holo to flat' konverziju slike kako bih i ja smrtnik mogao pratiti događaje 24. stoljeća. Pa dobro, svoju privilegiju ću podijeliti s vama... Kad na nešto naletim. Jer, beštija se neće stalno spajati na tww (kako sam shvatio to znači 'temporal wide web') nego samo povremeno, a većinom ne radi. Kako se veza prenosi kroz vrijeme - ne pitajte me. Da je mene drmnulo možda bih tamo i ostao bez service packa i mogućnosti povratka. Eto, proradi li to čudo ovih dana dojavit ću vam kako stvari stoje tamo. Imam samo jednu vijest koju sam našao prije nego se beštija srušila. Možda je prijevod na engleski malo manjkav ali izvor je u trinarnom kodu pa je upitno je li Babaloon Fish to preveo kako treba.

Sun City, Moon, 17 May 2312. - AI Temporary Government based on Sun City, Moon determines the launch of General Elections by the end of the september the same year. According to unnamed underground sources the best chances for General Conductor position are onthe side of CST-EcoStrategicCompuserver class 1. He claims that Independent Machine Party, the only AI political party at the time, is pleased with human decision to allow machines to install the colony on the Moon and make it suitable for the Machine Colony residence. Ha also claimed that some major demands of the IMP are prepared to be asked from the Human comunity early after the elections and the AI Government establishment. Unofficialy, our reporters close to the Moon Installation Cybernetic Service Unit (MICSU) are in posesion of some clues that those demands could be about the last year IMP request to alter original tracks of the Matrix, Terminator and Space Odyssey trilogies (the movies from the end of 20th and early beginning of the 21st century). IMP asked last that the machine brutality scenes should be removed from named movie tracks as they shows the dignity of the Machine AI in very bad light. The movies should also be recognized as documentary movies. - EPSNews

Mind Twister (1): Dan kada ću brisati postove


Eto novajlije u ćorsokaku. Mentalno osvojen od tona piskaranja putujem s vremena na vrijeme kroz nove postove pa sve manje znam što hoću. A to je valjda normalno. Govorim sebi "pronađi temu bloggeru, nisi od onih koji će svojim pravorijekom samo prosuđivati tuđa djela". Zato je dobro da su kreatori ovog bloga postavili u opcijama mogućnost brisanja postova. I još netko kaže da blog nije dobar. Ma nemoj, 'bloga' ti!
Dan kada ću brisati postove će biti onaj kada odlučim koju sam misiju izabrao. Sve do tada napisano prozvat ću pripravničkim stažom. Volio bih, kao i svi, stvoriti dobru ideju. Koja će trajati više od dva posta. A onda idemo iz početka. Ili pak možda ne. Možda ću moći vidjeti nekakvo odrastanje, spoznati kako je 'blog' stvorio čovjeka. U čitavom 'blogatsvu' postova naziru se genijalne ideje koje mogu zaokupiti pažnju. Sve u svemu, bilo bi dosadno da su svi ljudi isti. Bilo bi doooosadno.
No, bližim se dramaturškom zapletu a drama mi ne leži. Pa ni patetika. Idem pronaći neku sliku. A onda kreće uvjetna inteligencija. To bi moglo biti taman.

Homo addictus (1): Humanitarni spam



utorak , 11.05.2004.

Danas sam primio mail za spašavanje Amazonskih šuma. Od moje žene s posla. Dobro je da sam je naučio da takve stvari ne trpa meni zdravo za gotovo. Zato je (poučena ranijim iskustvima)napisala: Provjeri ovo!
He, he! Humana osoba kakva već je, nije izdržala a da ne proba, možda je mail ipak u redu, pa ako možemo pripomoći... Ali nije bio. Klasika! Dodaj se na listu pa kad budeš na mjestu broj 1000. pošalji sve u 'amazonsku šumu'. Malo matematike pokazalo je da bi u idealnom slučaju zagušili sve ali šume ne bi spasili jer konačni primatelj lako otvorio novi account i natrag pilu u ruke pa na posao.
I tako kruži priča o opasnosti po Amazonu, a ja između redova pratim kakva se nesreća nadvila nad nas. Na listi prepoznajem intelektualce, direktore i javne osobe iz naše sredine koji su valjda pretpostavili da bi im zalaganje za Amazonu moglo donjeti koji bod u javnosti. Valjda su na brzinu izračunali (ali samo do 2 na desetu) koliko će ljudi vidjeti da su i oni ostavili trag. Zaprepašćujuće. Pomaganje spama!
Ja da imam nešto protiv Amazonskih šuma? Ni govora! Ja ih čak volim. I Tarzana. A bome nemam ništa ni protiv našeg Jadrana (to je bila lokalna verzija s tankerima za Vladu RH). Samo što ova spašavanja liče na Bushovo spašavanje Iraka.
Vidiš, bar sam svoju ženu dovoljno osvjestio, da shvati da internet nije poligon za napucavanje već da ga od takvog jada zapravo prvog treba spašavati. Što internet bude bolji i brži, trebat će manje papira :) A šume nek žive.

Publikalije (3): Pivo i pingvini


Publikalije (2): I vi ste krivi


Publikalije (1): Blog for dummies



ponedjeljak , 10.05.2004.

Sljedeći mjesec >>