Potaknut sam jednim komentarom s prošlog posta. Jesam li ikad loše raspoložen? Zašto ne? Koliko god se trudio, ponekad su raznovrsni utjecaji u istom vremenu dovoljno jaki da me izbace iz ravnoteže. Nikad ništa nije stabilno. Ali na loše raspoloženje gledam kao i na fizičku bol. Ne uživam u trajanju iste. Loše raspoloženje nastojim popraviti što je prije moguće, jer više me smeta samo raspoloženje nego razlozi koji su ga stvorili.

Vjerojatno mislite da je to lakše reći nego učiniti. U pravu ste. Teško je , ali samo na početku. Pozitivno razmišljanje i traženje najboljih rješenja s vremenom postaje sve lakše, jer vas sam osjećaj da ste dobro motivira da ne odustanete od sebe, da i dalje težite biti bolji nego jučer. Ponekad vas prijatelji mrze ili proglašavaju ludim kad u ponedjeljak ujutro s osmjehom ili pjevušeći dolazite na posao. Ako su sami mrzovoljni draže bi im bilo da ste i vi takvi.

Najgore što vam se može dogoditi je da se nastojite 'uklopiti', da pobjesnite kako biste postali dio ekipe. Najbolje, s druge strane, je da vas baš briga što drugi misle o vašem dobrom raspoloženju, prije ili kasnije okružit ćete se ljudima koji vole biti u vašem društvu i koji ne žele živjeti mrzovoljno po čitave dane znajući da je to težak teret koji vas sputava u svemu što radite. Loše raspoloženje vas udaljava od ljudi, dugoročno. Razmislite i sami, čije društvo više volite? Nekoga tko galami, pravi grimase, ogovara, kritizira i ljuti se na sve i svakoga, tovari i vama svoje silne probleme kao da vi svoje vlastite nemate? Ili možda nekoga s kim ćete moći mirno razgovarati, od koga možete nešto naučiti, steći nova pozitivna iskustva, tko vas uvijek pozdravi s osmjehom i tko vam na rastanku zna zahvaliti na druženju i veseliti se slijedećem susretu, nekoga s kim se osjećate dobro?

Da, ponekad sam i ja mrzovoljan ali samo do pronalaženja prve korisne stvari koja mi govori da sam opet nešto naučio, da sam bogatiji za nova saznanja, da imam rješenje ili podršku, ili pak jednostavno do susreta s nekom drugom pozitivnom osobom. I vi to možete. Radi se samo o tome u kojem se kaputu važnije osjećate. Ako mislite da će vam loša volja dati na važnosti i da ćete time privući pažnju to je sasvim u redu. Možda je i dobijete. Ali ja se u toj koži ne osjećam dobro. Biram osjećaj koji više volim.

U nekim trenucima, kad nešto izmakne kontroli, niti ne pišem postove. A tko bi ih i čitao? Ja ne bih. Trebate li pokoji od mojih problema? Što ćete s njima? Posvetite energiju svojim vlastitim izazovima i nikad nemojte odustati. Ako ste živi onda imate probleme, jer jedino ljudi s groblja nemaju ni jedan. Umjesto mrzovolje zbog problema, bolje se usredotočiti na dobar osjećaj zbog rješenja. Tada vam svaki kraj dana može biti dobar, san ugodan a buđenje prepuno vedrine za suočavanje s ostatkom života. S vremenom do postane navika. Dobra navika.

Jeste li vi ikad mrzovoljni?

Kasni sat nije problem, da mogu spavanje bih jednostavno ukinuo i uštedio trećinu života. Problem su očni kapci. Kad nemaš nikog pri ruci za razgovor jer svi spavaju, očni kapci igraju neku svoju igru. Prije nego se zatvore skroz i zaklone mi pogled na tipke želim vam nešto reći.

Svi ste odlični.

Ova je nedjelja pobrkala dane u tjednu i više je ispala kao jedan od radnih dana. Ali uhvatio sam je. Do kraja. To nije teško kad se želi. Samo trebate podesiti svoj stav, ali neću sad o tome... ne znate li pravi način nemojte zaobići ovaj link i ulovite svoj dan. Može i ponedjeljak.

Biti na kraju dana umoran ne mijenja ništa na stvari, jer i umoran čovjek može biti zadovoljan. Nekoliko linkova može vas sasvim promijeniti bez obzira kako se osjećali. Nekoliko očekivanih ili neočekivanih poruka, tek toliko da znate da su svi tu, da su s vama.
Zašto ne? I virtualni prijatelji imaju vam ponešto reći, ohrabriti vas, reći vam da ste dobri. Mnogi ljudi vjeruju u vas a pitanje je vjerujete li vi.

Želim vam svima ugodan početak tjedna, poslušajte one koje cijenite i volite, ne uzimajte ih olako, jer oni vam možda žele reći nešto što će vas pomaknuti tamo kamo želite ići. Iako govorim u drugom licu nedjelju sam završio upravo tako.

Svi ste odlični.

A sad idem nešto lijepo sanjati.

Moguće je. Sasvim jedan različiti osjećaj od one popularne i misteriozne ljubavi na prvi pogled. Ajmo, uključite te male sive stanice (koje sa starošću odumiru) i prisjetite se koliko ste to puta doživjeli. Možda na autobusnoj stanici, možda pri posjeti rođacima, možda ležeći na plaži, možda na službenom razgovoru ili čitajući nečiji blog... Nije potrebno puno razmišljati, analizirati, provjeravati ili dokazivati. Jednostavno se pojavi osoba i onda kažete sebi: Wow, ti i ja imamo o čemu razgovarati.

Kao što osjećamo svjetlo i tamu, toplo i hladno, grubo i meko, slatko i kiselo, osjećamo i emotivne veze na jedan poseban način, nekim posebnim čulom. Na stranu razum, on to može analizirati kasnije. Tako barem ja mislim. U stanju smo osjetiti ljubav i mržnju, prijateljstvo i neprijateljstvo. Ali to nam često nije baš kristalno jasno, pa u zabludi bauljamo godinama u jednom te istom društvu, međusobno se ogovaramo i čudimo se zašto nemamo i neke bolje prijatelje. Da bi imao prijatelja prvo to sam moraš biti. Ima stotinu načina i primjera gdje čitav naš svijet počinje od nas. Ako ste smrknuta osoba, čitav svijet oko vas će biti takav. Ako ogovarate druge i to negativno, budite sigurni da ćete u istom kontekstu biti tema na jutarnjim kavicama ili u pauzi za ručak. Ne možete to spriječiti. A zašto o ljudima ne govoriti pozitivno? Zašto ne? U kojem ćete tada kontekstu biti? Pravila stvaranja međusobnog utjecaja su ista i na crnom i na bijelom papiru. Lakše je biti negativan ali ne i pametnije, dugoročno gledajući. Na neiskrenost se ne možete osloniti.

U ovom pretežno negativnom svijetu postoji i dobrih stvari. Ali zlo je uvijek bilo brže u širenje, lakše za održavanje i utjecajnije na ljudske živote. Nažalost taj loš utjecaj nikome ne donosi koristi, čak ni onima koji ga imaju.

Ako ste osoba koja se kloni ljudi i situacija koje vam ne donose dobro tada ste u nezavidnoj poziciji i niste jedini. Nikad nećete sakupiti vojsku dobrote oko sebe. Zato je rijetkost pronaći pojedince za koje osjećate da imaju energiju jednaku vašoj. Trebate ih čuvati. A zato što su toliko rijetki taj osjećaj prijateljstva na prvi pogled je utoliko jači, jednostavno svijetli u mraku, drugačiji je nego kod neke savim obične i vama neprivlačne osobe. Naravno da ove kategorije običnih i neobičnih nisu po nekom posebnom generalnom pravilu već ovise o nama samima. I sami smo mnogima obični a samo nekima smo posebni, drugačiji i onako... na prvi pogled – djelujemo prijateljski. Vaš prijatelj na prvi pogled možda nije savršena osoba možda čak i sam nema puno prijatelja, ali to je manje važno jer – vaš samo vlastiti osjećaj je mjerilo.

Evo, moram priznati, nedavno sam sreo osobu s kojom sam se zaista na iskren način sprijateljio na prvi pogled. To mi je taman toliko važno da ovaj put ne morate čekati nedjelju da bi svratili ovamo. A do nedjelje se možete osvrtati oko sebe i pokušati uhvatiti nečiji pogled. Prepoznat ćete se i postat ćete bogatiji za još jedan život pun iskustava koja će vas učiniti još boljim no što jeste.

Mislim da je već dobro zagazila jesen. Barem tako izgleda. Na umu su nam toplane, protočni bojleri zuje, zaliha drva se načela, ponegdje svijetle i grijalice. A ja se osjećam sve tromije. Za razliku od potpuno suprotnog osjećaja u proljeće. Možda su i ljudi nekad spavali zimski san, prije nego je došao internet :)

Svejedno, što nam donosi jesen, a iza nje i zima? Stanje mirovanja, barem u fizičkom smislu. Da, da, znam da se neki neće odreći izlazaka pa makar smrznuti vrapci padali s neba, ali ipak... nije to isto kao u toplija godišnja doba. Dani će biti kratki, vremena će biti više, natalitet će ponovo porasti za koji promil.

Jesen i zima su pravo vrijeme za sebe. Ali ne za vanjski izgled. Ispod sve debljih jakni ili kaputa, visokih čizama, kapa, šalova i rukavica ionako se ne vidi je li frizura u redu, je li depilacija uspjela, koja je boja na noktima, koliko smo se udebljali ili stanjili, koliko nam je izblijedila jadranska ili kvarc boja. Fizički izgled ostavit ćemo proljeću i ljetu. Kroz ove hladne dane možemo se provući kakvi jesmo sve dok ne donesemo neobičnu odluku da ove zime nećemo skijati, klizati, sanjkati se i grudati nego ćemo BAŠ ići na bazen.

Iznutra smo isti u sva godišnja doba. Razlika je samo što u hladne dane imamo malo više vremena koje možemo posvetiti generalnom spremanju malih pametnih sivih stanica. Čak ako i nemamo namjeru to raditi, jesensko-zimska tromost donosi nam dovoljno dosadnih trenutaka kad sami sebe jednostavno ne možemo izbjeći. Bit će više razmišljanja, promišljanja i zamišljanja, ponekad i umišljanja ali sve uvijek rezultira ovako (otprilike):

Kako smo sve tromiji i dan je sve kraći subjektivno osjećamo užurbanost, ponekad i paniku, tim više što se godina bliži kraju. Taj pojam kraja nečega nam je valjda genetski ugrađen na način da sve mora biti završeno kako bi se zadovoljila neka cjelina i kako bismo bili spremni početi od početka. Polako nam ponestaje novaca, sekiramo se koliko će se dana blagdana spojiti za Božić, primjećujemo da nam prošlogodišnja hladno-vremenska garderoba više ne odgovara jer smo smršavili. Kraj godine odnosi više novca nego protekla dva ili tri mjeseca zajedno. Ipak, na novom početku nakon velikog veselja nastaje jedno smirenje, borba sa snježnim nanosima i čekanje buđenja. U međuvremenu je dobro pročitati i koju knjigu, donijeti pokoju ključnu odluku, zamisliti nekoliko novih ciljeva, razraditi plan i gledati naprijed. Trebat ćemo napraviti nešto u budućnosti jer ćemo tamo, naime, sami življeti...

Zato ja volim proljeće, to je vrijeme koje jedino zaista osjetim. Kad prve travke pokažu znakove rasta, kad voćke...ma neću sad nabrajati, to ste učili još u osnovnoj,...kad osjetite da je došlo toplije vrijeme i da se sve probudilo, ja se jednostavno budim s prirodom. U to godišnje doba imam najviše energije. Sretniji sam i pozitivniji, osjećam se odmorno, pun elana, oslobođen zimskog oklopa... skočio bih najradije u zrak i tamo neko vrijeme ostao.

E, ova nedjelja je bila prava jesenska. Onako troma, neispunjena, čak i kišna, baš jesenska. Zašto to kažem? Zato jer je danas ponedjeljak, taj ponedjeljak koji genetski, organski i biološki mnogi toliko mrze. A on će, ako je vjerovati stričeku kraj prognostičke karte, donijeti početak jednog krasnog i sunčanog tjedna. Možda baš ovaj ponedjeljak osvjetla obraz svih ponedjeljaka. Naravno, vrijedi za svakoga, posebno ako se uspijete nasmijati jutru i svim ljudima koje budete sreli. To bi zaista bilo poželjno, jer moguće su jutarnje magle, ali nemojte da vas to zbuni i skrene s puta. Napravite svoj dan. Oni koji se bude kasnije, u utorak ujutro će imati novu priliku. Za upamtiti je: Vaš dan se ne prepoznaje po jutru nego po tome kako ste vi u tom jutru izgledali. Ja za ponedjeljak imam svoj plan.

Kišna nedjelja je dan kao stvoren za nekakva piskaranja. No ništa se bitno ne mijenja osim što nas nemogućnost izbivanja iz kuće nekako prisili da prikupimo više informacija o vanjskom svijetu. A mediji su neumorni. Serviraju i serviraju, vidimo sve, ponekad u panici sklanjamo djecu od onog što mislimo da nije za njih. Ponekad i sebe same sklanjamo na sigurno kako nas koje dobro plasirana rečenica ne bi hipnotički prikovala u mjestu i tada bismo se izvrgli štetnim utjecajima na naš psihički razvoj.

No i ovaj je tjedan bio zanimljiv! Imalo se o čemu razmišljati. Samo ću nekoliko crtica o dva događaja koji su mi privukli najviše pažnje.

Prijava protiv Big Brothera

Ma, ne zanimaju me imena pravobranitelja, ni televizija, ni smrtnih grijehova. Niti su ona važna. Sasvim je svejedno tko je kome i zašto. Moja su razmišljanja išla u slijedećem smjeru... Iako nisam zadrti fan Big Brothera ali pitao sam se je li moguće da je to zaista toliko grješna emisija da na to trebaju reagirati institucije tako visokog kalibra? Moja djeca kod mene u dnevnoj sobi gledaju ono što im je dozvoljeno od nas roditelja. Iz jednog zanimljivog razloga. Naime, ne želim da nešto ima negativnog efekta na njihov psihički razvoj i izgradnju osobnosti :). Je li dobar razlog? Tako, sasvim dobro radim svoj posao. Malo sam doduše zbrinut zbog središnjeg TV Dnevnika koji ide u sasvim prikladnom terminu za djecu. Na početku nema nikakvog upozorenja da će neke vijesti biti neprikladne za mlađe od 18. I taman svaki put ulete u sobu kad umre novih 20 ljudi. Djecu treba potjerati od Dnevnika... koncentrirana količina od pola sata negativnih informacija dnevno u stanju su vas nakon mjesec dana uvjeriti da zapravo i nema smisla truditi se u životu jer možda svijet neće ni potrajati slijedećih 5 godina. U TV dnevniku u samo tjedan dana ima više mrtvih nego u svim Schwarzeneggerovim filmovima zajedno. Sreća da nakon Dnevnika možemo pogledati makar i Big Brother i malo se nasmijati.

Drugo što me zabrinjava je imaju li moja djeca kakva prava koja treba braniti u školi gdje su izvan roditeljske kontrole i na milost i nemilost dealerima, imaju li kakvu zaštitu od pobjesnjelih vozača koji makar i sa 0.0 promila jure kako im se sviđa, imaju li zaštitu od huliganstva na utakmicama, mogu li sigurno ići u dućan a da ne prisustvuju ponekom klanju za 3.000 kuna, tko štiti djecu koju maltretiraju i tuku očevi i majke i iskorištavaju 'oni' od kojih bi se to najmanje očekivalo u ovoj konzervativnoj zemlji, tko ih štiti od njihovih vršnjaka u domovima. Tko štiti djecu od jumbo plakata za noćne kreme sa slikom zgodne žene i natpisom "Vlažna i podatna" (zanimljivo je kako to djeca tumače), tko ih štiti od saborske demagogije, 'umijeća' govora i definitivno ne-timskog rada.... ajoooj, dosta bi bilo. Davno sam shvatio da ako roditelji maksimalno ne vode računa o svim tim za 'razvoj dječje psihe štetnim' utjecajima ništa neće biti od njih. Mi smo jedino pravo oruđe da od njih napravimo ljude. Hvala svakome za zaštitu ali pred našim televizorom je sve pod kontrolom.

Za našu djecu Ozren nije dobar jer se svađa, Krešo nije dobar je lijen, Sanja nije dobra jer je jako prosta i puši, ima još nekih koji puše, jedino im je dobar Saša jer smiješno govori, snalažljiv je i uvijek ima dobra rješenja za sve probleme i voli svoju djecu i ponosan je na njih. Makar i on malo puši i tetoviran je, to mu se oprašta. Mislim da taj Big Brother ima zanimljiv utjecaj na naše klince ali on definitivno nije štetan. Često razgovaramo o tim likovima u kući o njihovim potezima i razmišljanjima i ja sam jako ponosan na njihovo (dječje) shvaćanje dobra i lošeg, ispravnog i neispravnog, timskog rada u zalaganja, kreativnosti itd. Ljubljenje im je 'bezveze', golo trčanje im je zabavno, E sad, ako se za njihovu 'zaštitu' termin prikazivanja pomakne u kasnije vrijeme (kad je njima vrijeme za spavanje) morat ću im prepričavati. Eh! Nek nam rađe vrate Toma i Jerryja, tamo barem nema nasilja podlosti i smicalica, ha? Ili neka nam vrate "Power Rengerse" pa ću ih opet ja zabraniti gledati jer čak i mene u nekoj mjeri zatupljuju. Favorit su možda i 'Pokemoni' gdje možete svog ljubimca dati zatući u borbi, drmati ga strujom, napadati ga 'oštrim listom' i još koječim, a sve iz silne ljubavi prema njemu kako biste osvojili jedan bedž.

Sandra 14

Protekli tjedan prošao je i u znaku još jedne afere (nakon metković.hr-a) no ovo je vjerojatno tek početak. Svela se afera na jednostavan izbor: blog ili posao. Sandra je odlučila kako je odlučila, no to je njen izbor. Za sada, ali samo za sada rezultat je ovdje. Da dobro ste vidjeli, od Sandre je ovdje ostalo samo 404. Vjerujemo da će se pojaviti ponovo, zar ne?
A što je s blogom. Utjecaj polako raste na ovaj ili onaj način. Hrvatska blogosfera više nije anonomna unatoč jezičnoj barijeri. RSS mi je javio zanimljiv link – Croatia takes to blogging pa sam pogledao.
I tako ćemo u skoro vrijeme vjerojatno i u Hrvatskoj vidjeti određenu medijsku pažnju posvećenu ovom slučaju. Trebamo li biti spremni da će sve više novinara zavirivati u naše postove u potrazi za informacijama, reakcijama, pogledima iz drugog kuta...? Vijestima? Procjenite :)
Htjeli ili ne htjeli blog kao pojava ide dalje s nama ili bez nas. Događaji se izmjenjuju, ako ne pišete o njima napisat će netko drugi. Jedino netko može probati ugasiti Intrenet. Probati.

I tako, nedjelja je bila kišna, to je dobro, jer ponedjeljak će biti ljepši ako bude sunčan. Ako i ne bude, pa šta? Bit će više vremena za napisati pokoji post, pročitati pokoju vijest i raditi na sebi. Mentalno. Razmišljati o tome kako popraviti sebe, ugraditi to u djecu, objasniti im da smo svi mi u velikoj BB kući gdje nas gledaju, daju nam zadatke, daju nam da se zabavljamo i daju nam mogućnost da pokažemo svoje najbolje i najgore, možemo glumiti ili biti iskreni, možemo razmišljati svojom glavom ili tuđom, možemo razmišljati uopće ili pustiti da nas uvjere da baš onako mislimo kako treba... Jedno je sigurno i u ovoj kući se može boriti za milijun – ili odustati. Ali ne dajmo se, ako nam je i malo stalo do nas. Nikad nije bilo bolje prilike da mislimo kako želimo. Jer jednog dana će netko od naših unuka možda reći: Živio si u vrijeme kad je bilo moguće reći svoje mišljenje. I što si rekao?

Zanimljiv tjedan. Puno se toga dogodilo. Malih i velikih stvari. Kako je s vama? Ništa? Suhih i ispraznih sedam dana? Ako mislite tako jeste li sigurni?

Sve je naime u glavi, svaki doživljaj je priča za sebe. Povezan je s emocijama , opažanjima, novim sjećanjima. Sasvim sigurno da su preživljeni doživljaji povezani s onim glavnim prioritetom koji nam se mota po mislima, i to na jedan neobičan ali ipak vrlo logičan način. Odvedete li sami sebe u vlastitu prošlost, blisku ili dalju, sigurno ćete opaziti da su određeni događaji nekako grupirani. Kad je jedna stvar važna dogodi se još puno velikih i malih vezanih stvari koje su se odjednom u nekom trenutku sudbine počele pojavljivati jedna za drugom. Ja sam pristalica vjerovanja da čovjek sam gradi svoju sudbinu iako to često na neki misteriozan način zaista izgleda magično, nepredvidljivo, kao nešto što zaista pokreće prst 'sudbine', jer tako mora biti. Ali ja vidim stvar sasvim logično.

Broj doživljaja, uvida i spoznaja, bilo osjećajnih ili iskustvenih, koje stječemo tijekom jednog dana enorman je. Kad bismo svaku, ali baš svaku informaciju koja se ponudi našim osjetilima prihvatili i obradili vrlo vjerojatno bismo poludjeli. No zahvaljujući našem 'programu' većina tih informacija koje primamo svojim osjetilima već na samom ulazu proglašena je 'spamom' i odbacuje se kao nepotrebna. A zašto? Pa samo mi sami znamo što je za nas važno a što nije. Sami određujemo svoje 'spam' filtre.

Otkud ideja da je to baš tako? Pogledajmo primjer pune kino dvorane. Svi su ljudi vidjeli isti film, gledali ga s istom pažnjom, u isto vrijeme na istom mjestu, primali su iste osjetilne informacije. Ali te informacije su u svakoj glavi bile drugačije filtrirane. Samo one koje su prošle kroz filtre mogu sudjelovati u formiranju doživljaja, zaključaka, emotivnog stanja ili nekakvog vlastitog tijeka misli. Na isti 'input' različiti ljudi reagiraju različito.

Pogledajmo kako oni koji se u to razumiju objašnjavaju nastajanje tih pravila koje (ne) propuštaju vanjske informacije na obradu. Možemo upotrijebiti nekoliko riječi. Fokus, prioritet, cilj, želja.... Ima ih još. Oni naime smatraju da naši vlastiti informacijski filtri komuniciraju s našom podsvijesti tražeći poznate obrasce, analogije, asocijacije i zadaće koje smo si postavili. One su poredane od važnije prema manje važnoj. Tako se određuje 'potrebnost' informacije i ona se prosljeđuje dalje ili odbacuje.

Upravljamo li dakle svojim fokusom možemo utjecati i na naša opažanja. Ako nema fokusa ni na što tada proživite suhih i praznih sedam dana a da to niste ni primijetili. Male stvari se događaju svakodnevno. Pretpostavimo da očekujete rezultat nekog glasovanja na televiziji, rezultat neke utakmice ili slično. Upravo ste uvjerili sebe da morate saznati taj rezultat. Dok razgovarate sa svojim nepozvanim gostima iza vaših leđa se vrti TV program. Iako ne obraćate pažnju na to i TV proizvodi samo naizgled jedan periferni zvuk koji popunjava praznine, budite uvjereni da ćete reagirati na riječi koje najavljuju prikaz rezultata koje očekujete. Jednostavno filtar je dopustio da taj zvuk dopre 'nekamo' gdje će momentalno biti obrađen jer ste vi tako odlučili. No to je samo jedna sitnica kojoj nećete zaista uopće posvetiti bilo kakvu pozornost, jednostavno ćete misliti kako je sreća da ste baš u pravom trenutku osluhnuli taj periferni zvuk.

Život je velik i puno kompliciraniji. Kad bih ja bio nekakav nazovi prorok i rekao vam da ćete svi, mislim doslovno SVI koji ovo čitate u ovom tjednu sresti jednu osobu koju dugo niste vidjeli i kad biste vi u to zaista vjerovali, takvu biste osobu sreli. I srest ćete :) Sigurno. Kvaka je u riječi 'dugo'. Svakog tjedna srećemo stotine ljudi ali nam rijetko pada na pamet koliko je već vremena prošlo od zadnjeg susreta. I svakom od nas riječ dugo je relativna. Kad neku osobu koju već godinama viđate svaki dan i onda on nestane na tjedan dana, susret s njim svakako bi bio dobar razlog da pomislite kako sam točno pogodio svoje proročanstvo. Zaista tu osobu niste dugo vidjeli, oko tjedan dana. Jednako vrijedi i za one koje niste vidjeli mjesecima ili čak godinama. Ako si sada utuvite da želite napraviti jedan mali test a to je da provjerite je li zaista tako, tada dobro obratite pažnju na ovaj tjedan koji je pred nama. Svakako ćete prepoznati tko je ta osoba o kojoj govorim, osoba koju dugi niste vidjeli. Možda će to biti na cesti, možda na televiziji ili u nekom članku. Ali ta će se osoba pojaviti.

Zanimljiv tjedan. Puno se toga dogodilo. No to je samo moj subjektivni stav, jer vjerojatno su se događale stvari koje su mi prošlog tjedna bile zbog nečega važne. Na što ste fokusirani u životu? Koje stvari zbog toga primjećujete oko sebe?

Ako ste vrijeme od prošle nedjelje zaista preživjeli kao jedan suhoparan tjedan bez ikakvih događanja, sve je bila samo rutina, tada su moguća dva rješenja: ili ste mrtvi, ili morate preispitati postavljate si ikakve ciljeve, kratkoročne, dugoročne, životne... bilo kakve... Naime živjeti i biti živ su dvije sasvim različite stvari. Drugim riječima, napišite svoj vlastiti tjedni horoskop, vjerujte u njega i sve ćete pogoditi.