Mind Twister (66): Niski start



ponedjeljak , 29.11.2004.

"Bud' razborit! – prvi i prvi je sreće
To zahtjev, a ničim o bogove nemoj
Ogriješiti dušu!
A velike riječi
U hvastavih ljudi udarci znadu
Baš veliki stići
I pod starost nauče trijeznima biti."
– Antigona





Čitao sam neke blogove i razgovarao sam s nekim ljudima. Neki su u iskušenjima, neki su pred njima.
Volite li da vam nešto pokvari dan? Siguran sam da ne.

Želim reći da se osjećaj nezadovoljstva, kao i svaki drugi, nalazi u vlastitom umu. Popuštati okolnostima znači robovati im.

Svatko može odlučiti, odmah izjutra, da će i ovaj dan biti jedinstven. Nestrpljivo očekujem pretpostavljene sretne trenutke kojima ću se danas prepustiti. Njihova iskra me prati kroz čitav dan.

Ono što očekujem da će krenuti po zlu, već poznajem. Znam unaprijed po osjećaju neugode koji me prožima. Mogu se toga bojati ali i prkositi. Spreman sam.

Biti spreman znači postići mir. A na kraju dana potražit ću razloge zašto da to nazovem uspjehom. Jer sam nešto naučio, osjećam se većim, bogatijim i boljim. Imam novo znanje i iskustvo o događaju, o drugim ljudima, o sebi, svojim granicama i svojim sposobnostima. I granice su u umu, ja mogu uvijek korak više.

Ja mogu! Jake riječi ako ih pretvorim u uvjerenje. Ono sam što mislim. Zašto biti ono što drugi misle o meni?

Jedna odluka, odmah izjutra, mijenja moju sliku svijeta. Sve što mi se događa rezultat je moje reakcije. Uvijek biram bolji smjer.

Pogreške ne postoje. Postoji samo učenje putem.

Jedina pogreška je ne činiti ništa.

Želim vam uspješan dan, pokrenite se u susret izazovima.

Mind Twister (65): Circle of life



srijeda , 24.11.2004.

"From the day we arrive on the planet
And blinking, step into the sun
There's more to see than can ever be seen
More to do than can ever be done

Some say eat or be eaten
Some say live and let live
But all are agreed as they join the stampede
You should never take more than you give..."
- Circle of life…



Hej, sasvim je svejedno kojim silama vjerujete. Bogu, ljudima, sudbini, samom sebi...
Nikad ne treba odustati. Ni od ljudi, ni od događaja, ni od sebe. Posebno ne od sebe. Jer u svakome od nas se vrti jedan poseban program.

Zašto se sve nekako isplati? Misteriozno objašnjenje bi bilo da život sve vraća. Na neobjašnjiv način svatko dobije ono što zaslužuje. Čak kad to i ne izgleda tako. Koje sile time upravljaju? Ravnoteža neka....
Nije ključ u uzimanju. Ključ je u davanju. Dajete li, dat će netko i vama, uzimate li dogodit će se jednako.

Ajde, neka idem nekome i na živce s tim pozitivističkim mudrolijama. Dajem vam to kao mudrost, i dobit ću nešto zauzvrat. Učim iz svega što dobijem, čak i iz onog što me ne veseli ili je namijenjeno zlobi. Iz svega se može učiti i graditi sebe.
Iz bijelog učimo što je bijelo, iz crnog što nije bijelo. Samo se treba okrenuti u pravu stranu.

Postoji izreka "Nemoj činiti drugima što ne želiš da drugi čine tebi". Sram me bilo, ali ja se ne sjećam tko je to rekao. Nije ni važno. Ni on nije razmišljao afirmativno. Jer po tome nitko ne bi ništa radio.
Zato činite drugima ono što želite da drugi čine vama.

Život nije radni odnos, neće vas baš uvijek isplaćivati mjesečno, on to radi dugoročno. Šteta bi bilo sad ovaj post upropastiti dubokim analizama međuljudskih odnosa i sociološkog aspekta komunikacije... jer samo želim poručiti – nikad ne možete uzeti više nego ste dali.
Čak od samog sebe ne možete tražiti više nego ste sebi dali.
Stoga ne možete ni drugima dati više no što imate.

A sasvim je svejedno kojim silama vjerujete. Bogu, ljudima, sudbini, samom sebi...
Nikad ne treba odustati. Ni od ljudi, ni od događaja, ni od sebe. Posebno ne od sebe. Jer u svakome od nas se vrti jedan sasvim poseban program.

Čini li se i vama tako?

I spy (12): WB, blog...



utorak , 23.11.2004.

Izgleda da smo online :)
Ali ja to samo isprobavam. Dario je pobijedio zmaja. Možda će se zmaj još malo trzati, vidjet ćemo.
Dakle sad će neki dobiti inspiraciju, neki će 'kopipejstati' svoje uratke iz Worda, a neki su možda već otišli dalje, svojim virtualnim putem. Sretno im bilo. Ja sam ovdje najviše doma.

Imam strpljenja. I Pepeljuga se nije vratila, ako vas zanima. Spreman sam za slijedeću rundu.

Vi isto?

Mind Twister (64): Zbogom pepeljugo



petak , 19.11.2004.

Znao sam da će se i to jednom dogoditi. I dogodilo se - baš danas.

Sjedim jutros uz kavu i razmišljam o jednoj važnoj odluci. Odjednom postanem svjestan dima. Kao klinac u izviđačkoj postrojbi stajao sam s ostalima oko logorske vatre i dim je uvijek išao baš u mom smjeru (a takvom su govorili da je spavao s Cigankom).

Tako sam i sada onako iznenada postao svjestan dima. Osjetio sam ga u očima, u plućima, u odjeći, čitava soba je bila zadimljena. Čak i bez ove niske zimske zrake sunca koja se probijala kao u hororu, bilo je očito da dima ima u izobilju. Pomislio sam, jer zapekle su me oči, što je kad udahnem taj smog, kad sluznica pocrni i cijedi se po mojoj unutrašnjosti, po grlu... čisti otrov. Bljak! Dim, čovječe! Nemam nikakvu masku.

Otvoreni prozor može puno popraviti stvar, barem soba više nije sva u dimu. Ja još malo plačem i to samo na lijevo oko. Ma, u redu je, osim debele naslage u plućima, sasvim mi je dobro. Učinilo mi se da su čak zidovi malo požutjeli, ne mnogo, samo za jednu malu žućkastu nijansu. Kako li tek ja izgledam iznutra? Zidovi su oličeni prije manje od godine dana. I već su žućkasti! Da, sličniji su zavjesama. Je li dim kao neka jako sitna prašina? Pa da, pepeo užarenih plinova. Bljak!

Uzeo sam knjigu. Govorila je o oslobađanju od straha. O stavu.
Imajte, kaže knjiga, svoj stav. Razmišljajte na veliko. Razmišljajte pozitivno. Mislim da je moj slučaj pozitivan. Da.
No, eto, i dim se ponovo pojavio. Zasmetao me je i malo uznemirio, iako sam to i očekivao.
Rukom mahnem ispred lica i dim se razilazi u vrtlozima. Mali tajfuni, male katastrofe. Bljak.
Pokazali su na televiziji jednu sliku. Obdukcija, pluća, lijevo krilo, unutarnja strana, živa rana. Crveno-crne boje s malo smeđeg. Kažu, i to je od dima. Bljak.
Priznajem i ove biljke koje imamo u dnevnoj radi ugođaja su malo potamnile. Tamno zelene su. Mat.

Otvaram kutiju s cigaretama. Prazna je.
Dakle to je to, to je trenutak koji sam čekao. Nema više.
Gasim i ovu zadnju. Odlučio sam da to bude zauvijek.
Tužno? Nije. Možda mala nostalgija, strah od nervoze.
Ali znam nekoliko voljenih bića bića koja će se jako razveseliti.
I ja ću biti sretan, uštedjet ću nešto, bit ću zdraviji.
I neću više nikog ubijati.
Uvjeren sam da sam odlučio najbolje. Možda će me netko slijediti.
Dim se polako razišao kroz otvoren prozor, a ja sam udahnuo svježi jesensko-zimski zrak punim plućima. Možda me je samo malčice zaboljelo. No, svejedno sam ponosan.
Rovinju, pozdrav i tebi!

Mind Twister (63): Pogled prema unutra



srijeda , 17.11.2004.

Preispitivanje samog sebe može biti dosadan posao. Prva pomisao je - pa kome to treba?
Za to je potrebno vrijeme. I treba biti sam. Baš sam. No ponekad se stvari dogode same po sebi.
Ne treba biti tužan ili depresivan već samo okružen lijepim stvarima.
Sigurno ste primijetili, kod sebe ili kod drugih, onaj prazni pogled u daljinu. Bez treptanja očima, bez reakcija. Taj pogled izgleda kao da je uperen nekamo u daljinu. Ali nije. Usmjeren je zapravo u dubinu. Gledamo prema unutra. To se jednostavno dogodi. Kao da nešto u nama osjeti nesklad.
Um nas zaustavi na jedan trenutak. Isključi nas. U podsvjesti je pronađen zapis koji odudara od stvarnosti. I tada nas prelije.
Dnevni san? Analiza? Paraliza? Netko je to nazvao 'garbage collection' – skupljanje smeća. Preslagavanje važnog i nevažnog, slaganje u neki red. Ponekad čujemo i neki znak ali ga ne prepoznajemo. Je li to zvonio telefon?

- Tata?
- Čekaj, ne sad...

Nalik na san koji traje svega nekoliko sekundi, u mislima nam prolaze događaji s bojama, mirisima, glasovima, likovima, čak i osjećajima sreće ili tuge, svejedno je...
Potpuna simulacija proživljenog ili još nedoživljenog. Zaista sliči na san. Kao da smo isključili sve osim srca i pluća, i sva snaga uma uložena je u ti jednu zamisao da bi ga učinila stvarnim i uvjerljivim. U nekoliko sekundi odmotamo ili premotamo događaje od nekoliko minuta i čini nam se da i vrijeme zaista postoji u tom nekom čudnom obliku. Samo ne znamo odakle je krenulo.
- Tata?
- Samo malo, nemoj sad...

Siguran sam da je krenulo od jedne riječi. Nepažljive, neočekivane i nimalo dobrodošle. Mali trenutak dekoncentracije i već se zakačila za pogrešnu misao i izletjela. Tiha, ali možda malo presilna.
I onda je nastao muk.
Scenarij nastavka priče 'odvrtio' se kroz taj prazni pogled u dubinu. Nije sličio na happy end. Nije bio kako treba, nije se uklapao u cjelinu. Poput pogrešnog naslova priče, pogrešne scene i uloga.
- Tata?
- Prestani!

Klapa! Isti glumci, drugi put. Već je bolje. Ali, ni drugi scenarij se ne uklapa u stvarnost. Još je moja uloga prejaka. Još sam pobjednik.
Idemo iz početka. Ona je kraljica scene. I žrtva. Ja sam krivac, moja riječ je sjekla. Jednostavno mora završiti drugačije. Mora se uklopiti. To je jedina prava priča, s pravim naslovom, i pravim završetkom. Ja sam taj koji mora reći 'oprosti'. Već smo puno godina sretni, tako će biti i dalje.

Treptaj očnih kapaka najavio je kraj. 'Blackout' je prošao. Razlile su se boje sobe, svijest se prihvatila svojih svakodnevnih zadataka. Nije prošla ni minuta.
- Tata?
- Molim?
- Zvala je mama s posla... I nek ti kažem da te voli.

Znao sam :)

Mind Twister (62): Dodir



ponedjeljak , 15.11.2004.

Jutros je padao prvi snijeg.

Nije bilo idile, samo hladni vjetar i pahuljice nošene bez cilja. To je ono što je vani.
A iznutra? Ugodan je osjećaj biti kraj nekog radijatora koji te prožima toplinom. Osjećati se sigurnim, i zaštićenim. Pogled na ulicu otkriva ljude koji prolaze i potiče na razmišljanje o njima.

Nitko ne bi izašao na ulicu svojom voljom, u hladnoću. No, to je život. On prolazi i ljudi se moraju kretati. Ponekad im je ugodno a ponekad neugodno. Idu svojim poslom. Žele napraviti najbolje. Bravo za ljude. Odolijevaju čak i nevidljivim silama. I sami su neodoljivi.

Dvije pahuljice su zaglavile u kutu okvira prozora, u malom nevidljivom vrtlogu vjetra. Izgledaju neodlučno, ali prkose neko vrijeme. I onda su se razletjele

No, nije samo zbog toga jutro bilo neobično.
Često puta sam spomenuo u svojim postovima jednu frazu – 'dodirnuti nečiji život'.
Ne mislim na život koji manifestira disanje, treptanje očima, otkucaje srca, moždanu električnu aktivnost i razne druge procese koji određuju tko je živ a tko mrtav. Mislim na život kao vrijeme koje prolazi u nama, a mi u njemu.
Kako ga dodirnuti? Ovdje se ne radi o stisku ruke, poljupcu, zagrljaju, pa čak ni o dahu koji bi pomaknuo nečiji pramen kose već čisti dodir u našu srž, u smisao. Promjena? Utjecaj?
Dodir mi je najpribližnija riječ.

Ono što postajemo kreacija je ljudi oko nas. Prelijeni smo kreirati se sami. Milijuni nevidljivih dodira modeliraju nas u svevremenski model. Postajemo različiti. Netko postaje prazna ljuštura školjke, a netko raskošan vrt. Ima ih koji se dotjeruju sami opirući se tim nevidljivim dodirima. Ponekad uspiju. Ponekad ne. Neki promatraju i uče. Premalo njih.
Dok razmišljam, na ulici je nestalo pahuljica. Ostao je samo vjetar. Iako ne osjećam njegovu hladnoću, kroz staklo se osjeća njegovo postojanje.

Model koji sam postao je takav kakav je. Nitko ga više ne želi mijenjati. Osim mene. Česta pogledavanja u neko izmišljeno ogledalo daju mi približnu sliku. Neobjašnjivu doduše. Ona izaziva samo osjećaj za lijepo ili ružno, za dobro i loše, za ispravno i neispravno.

Neki dani donose nadahnuće, izuzetan osjećaj za postizanje nečeg velikog. Trenutak istine. Tada shvatimo da jutro poput ovog pokazuje jednu sasvim drugačiju sliku.
Netko nas je dodirnuo. Snažno. I nije tražio ništa zauzvrat. I popravio je mnoge nedovršenosti. Možemo samo zahvaliti i dodirnuti ga zauzvrat svim svojim umijećem.
Vjetar se zaustavio. Ili mi se to samo pričinilo? Otvaram prozor. Zaista ničeg više osim možda malo hladnoće. Podnošljive. I dvije pahuljice ponovo su se pojavile niotkuda, padajući zajedno. Možda su to one iste dvije. Možda i nisu.
Uletjele su kroz prozor i nikad nisu pale do dna. Toplina je učinila da nestanu i ponovo se vrate gore u nekom drugom obliku. Zaista, za njih dvije to može trajati vječno. Možda će postati dvije kapi kiše ili rose, možda kao dva oštra trna inja, možda kao osvježenje u nečijoj čaši vode, ili dio mora koje će plijeniti svojom veličinom.

Jutros je padao prvi snijeg.

Nije bilo idile, samo hladni vjetar i pahuljice nošene bez cilja. To je ono što je bilo vani.
No, nije samo zbog toga jutro bilo neobično.
Upitao sam se koliko sam života dosad dodirnuo. Namjerno ili nenamjerno. Jesam li smio to činiti? I jesam li to učinio dobro? Tko da zna?
Vi znate.

Mind Twister (61): Promjena



petak , 12.11.2004.

Samo promjena je stalna, govore mudri ljudi. Jako su u pravu. Možda mislite da se u vama, nije ništa primijenilo već neko vrijeme? Vi se sami niste promijenili i dalje čvrsto zastupate svoj stav? Ostali ste dosljedni. Čestitam! Vjerujem da se radi o stavu koji vas čini uspješnim.

Samo... svijet se mijenja, trendovi se mijenjaju, okolnosti se mijenjaju, situacije se mijenjaju, sve se mijenja... Pa tko je to, tko to radi? Moj stav je odličan, moj cilj je zacrtan ali opet mi je netko pomaknuo metu. Sad barem imam dobar razlog za durenje, malo ću zapomagati i žaliti se tek da naglasim da se ne predajem lako. A na kraju, gle - nikoga nije briga, svi trče okolo pokušavajući pronaći svoje mete (začudo i oni imaju isti problem).

***

U sobi vlada polumrak. Ili je to polusvijetlo? Pitam se, jesam li se prilagodio? Prečesti uzrok nevolje je neprilagodljivost, izostanak sposobnosti promjene, 'neprilagoditis' s perifernim simptomima "tvrdoglavitisa'. Čovjek se polako pretvori u nekakav otok. Doduše poseban, ali ipak otok koji se nije promijenio. A brodovi su pronašli bolju rutu i zaobilaze ga. Izgubio je veze s kopnom. I što sad?
Ništa. Već je otok.

Ja se kao osoba moram mijenjati. Moram stvarati okolnosti oko sebe. Ne mislim na promjenu sezonske odjeće, frizure, žarulje ili role toaletnog papira. Mislim na promjenu sadržaja u ovoj okrugloj izraslini na vrhu mojeg trupa. Što mislim, kako doživljavam, što sam naučio i kojim ću smjerom zagrabiti dalje?
Shvaćam! Ovu čašu vode na stolu mogu smatrati napola praznom ili napola punom.
Jedna čaša, dva gledišta. Koje je moje?

- Ako nisi zadovoljan promijeni mišljenje.
- Oprostite, ali ja se mijenjam.
- Ne mijenjaš se.
- Mijenjam se.
- Ne mijenjaš se. Pokušavaš mijenjati druge.

Najlakše je mijenjati druge... ne, krivo... najlakše je pokušavati mijenjati druge, prilagoditi ih sebi. Pokušavam, ali ne ide. Previše ih je, tvrdoglavi su i neprilagodljivi i traže protuusluge. Najlakše je pokušavati, ali uzaludno. I predugo traje. Negdje moram početi.
- Uznemiren sam.
- Potraži rješenja.
- Tko ima rješenja.
- Onaj tko pita.
- Ja sam? Teško.
- Ne gledaš dobro.

Bez obzira na našu volju ili nevolju, ponekad se i promijenimo. Ponekad imamo stav prije vlastitog iskustva. Nakon iskustva mijenjamo ga i branimo na drugačiji način.
Prirodni proces. To je normalno kao što nam normalno raste kosa. Ali moguće je, nije li? I događa se. A sposobni smo oponašati prirodu.
- A zašto moram nešto mijenjati?
- Ne moraš.
- Što bih mijenjao?
- Ako to ne znaš, promijeni sve.

Ok, imam problem. Napravit ću promjenu! Mijenjat ću nešto, neću samo stajati i blejiti u nebo. Ionako nikoga nije briga za moj problem, većina ih bleji u neki drugi oblak. Kad bih bar mogao sve njih promijeniti, onako, da se prihvate malo i mojih tegoba... Ne mogu, previše ih je i uopće nisu koncentrirani na mene. Ako sad počnem to će trajati cijeli život. Nemam vremena...

Ideja! Promijenit ću samo jednog, uvjerit ću ga da mi pomogne da se zauzme za mene, da riješi moj problem, da zapne svim snagama. Samo da vidim... izabrat ću najboljeg, nekog koga mogu imati na oku.
- Dobra ideja.
- Da?
- :)
- Ali koga da izaberem?
- Razmisli.
- Može pomoć?
- Tko je onaj koji ima TVOJ problem?

I onda sam spazio svoj iskrivljeni odraz u čaši.
Promijenit ću sebe.

***

Kako se ne mogu svaki dan probuditi kao druga osoba, moram napraviti neku kategorizaciju. Previše je toga što bih želio promijeniti. Prvo ću izdvojiti one stvari koje nisu problem. Dobre su za mene, imam koristi, zadovoljan sam, tu ne treba ništa mijenjati. Za sada.
Vidim ima toga puno. To me motivira.
Još jedan gutljaj u to ime.

A sad lista problema. Vidim ima nekoliko stvari koje su problem već godinama. Krenimo od prve. Nikako da je riješim, sve sam probao. Polomio sam se od muke, deprimirao se, borio i ništa. Na kraju sam se pomirio i odustao. Ostalo mi je samo da se požalim, čak da protestiram. Nepravedno je to... Naučio sam živjeti s tim.
- Zadovoljan?
- Ipak ne.
- A rješenja?
- Bezvrijedna su. Nerješivo!
- Ti si jedini s tim problemom?
- Nisam.
- Znači, svi imaju taj problem?
- Nemaju.
- Onda su različiti.

Shvaćam. Moji problemi nije jedinstveni. Imaju ih i drugi. No, netko je to riješio, ima drugačija iskustva, drugačije je razmišljao. Što bi bilo kad bih ja promijenio stav, stekao neke nove navike i odbacio neke koje me sputavaju.
Izaći ću iz kalupa, predrasuda, usvojit ću nova razmišljanja. Zaslužio sam riješiti svoj problem. Siguran sam da ću se zbog toga osjećati dobro. Moram nešto promijeniti, pomaknuti dupe i pogledati problem iz drugog kuta. Shvaćam.

***

Pomaknuo sam se na drugi kraj sobe. Kroz roletu, jedna sunčeva zraka pogodila me ravno u oko. Izmaknuo sam se oslobađajući joj put. Nije se čulo baš ništa kad je udarila u prepreku ali ipak zanimljiv odbljesak na stropu osvijetlio je sobu i zaokupio mi pažnju. Savinutog oblika poput srpa zaista je ličio na osmjeh. Potražio sam izvor ove pojave. Na stolu se kao na pozornici osvijetljenoj reflektorom šepurila napola puna čaša.
- Shvatio si?
- Da.
- Bit će teško.
- Spreman sam na to.
...
- Znaš li tko sam ja?
- Da. Sad znam. Hvala ti.

Off Topic (1): Ovo je ono... hakirani post



srijeda , 10.11.2004.

Ok. Dosta je Hal ono... pisao o mrtvima, nedostacima lica, i gusjenicama. Tri takva posta za redom su sasvim dovoljna. Ne želimo da se depresija na mala vrata uvuče ovamo. Zato smo ovaj blog hakirali (Hal je sad na WC-u) i govorit ćemo o jednoj vedroj temi.

U duhu naše misije istjerat ćemo duhove s ovog bloga, duhovno ga unaprijediti. Ajmo malo o duhovitosti, duhovima, duhanu, ne... to nije... o duhovnosti... makar malo (dok je Hal još na WC-u).

Zanimljivo je kako za nekoga kažemo da je duhovit. Ono... Uauuuu, ti si baš duhovit! Ako si predugo ponavljate tu riječ izgubit će smisao i značenje. Probajte :) Duhovit, duhovit, duhovit, duhovit, (a sad naglas) duhovit, duhovit, duhovit.... Ti si baš duhovit! Kakav sam? Duhovit!
(sram vas bilo ako ste preskočili ono 'a sad naglas' :)

Kako je ta riječ uopće nastala. Nemamo mi pojma. Možete je čak i izgubiti (kad izgubi značenje) u bujici sličnih otrovnih, eksplozivnih, kemijskih ili građevinskih riječi, ono... Antracit, Vitezit, Calgonit, Duhovit, Perlit.... Naglasite li zadnji slog ispast će ko neka vrsta vitaminskog proizvoda, ono... Duhovit.

Želite vječno biti dobar duh, ne strašiti ljude, i uvijek imati lijepu bijelu boju?
Samo za vas, proizveli smo
DUHOVIT!
Za zdravo tijelo u zdravom duhu!
Naručite još danas samo za 9,99! (dok je Hal još na WC-u)
DUHOVIT – mladost koja će vas pratiti cijelu smrt.

Druga verzija je naravno malo opasnija, ona s duhovima u tijelu. Zapravo, kako bi to opisali? Što je to, ono... biti duhovit? Tko je duhovit? Onaj koji ima duha?
- Baš si duhovit!
- Štooo sam?
- Duhovit si, kužiš? Ono... imaš duha!
- Aaaaaaaaaa, duha? Gdje? Miči ga, miči ga s mene! Pliiiiiiiiiiiiiizzz.....

Ovaj hakeraj završit ćemo ono... na brzinu, s malom recitacijom (dok je Hal još na WC-u):
Duh me prati, Duh se skita,
Moga Duha Duhovita,
Duše, Duše, vedra Duha,
Što li glava tvoja kuha?
(ili Dunut ću te preko uha!)
Duhovno je platno bijelo
Po defaultu takvo cijelo,
Osim rupa, oči što su,
I osmjeha niže nosu.
Duh me prati, Duh se skita,
Moga Duha Duhovita,
(i onda ono... viri kroz one rupice za oči i cereka se ko blesav :)

Ovaj blog smo hakirali iz razloga što ja Hal zastranio, s gusjenicama prvenstveno, onda smo ga još hakirali tako da se vidi i u Firefoxu i u Saffariju (doDuše malo čudno, ali vidi se) , i hakirali smo ga još ono... tako bezveze.

Zbog njegovog integriteta i nekih vezica s uredništvom bloga, ovaj hakirani post je pod novim topicom a to je Off Topic (tako da se može obrisati).
Ako se vas čitatelje pita, što ćete reći?
Da brišemo Off Topic ili da još povremeno hakiramo?
... i sad slobodno zatvorite usta :)

Gibaj! Ide Hal.................................

Slike u mislima (5): Vječita gusjenica



utorak , 09.11.2004.

Gade li vam se gusjenice? Lijepa bića, maštovitih boja i oblika. Ali ne volim ih dirati rukom. Mogu ih samo s nekog odstojanja pažljivo pogledati. I zadiviti im se.

A leptiri? Lijepi, šareni, nemirni, nedodirljivi. Oni mi se više sviđaju. Oni su smisao života gusjenice. I slobodni su, imaju krila.

Gusjenica ima cilj, misiju, točno zna što radi i kako to radi. Troma je i spora. Gusjenica koja se polako pretvara u čahuru. Kažem polako, suviše polako. Gusjenica koja je zadovoljna sobom i ne teži više osvajati pogled svojim bojama niti osvajati nebo svojim letom. Gusjenica koja ima vremena na pretek. Svjesna je da joj boje polako blijede. Ništa strašno - ali blijede. I svjesna je da dolazi zima.

I onda jednog dana netko je uzme u ruku. Tko zna zašto i kako se usudio. Ugrije je i ona se s vremenom pretvori u leptira.

Zar sada pred zimu? Sasvim pogrešno vrijeme.

Leptir je bio običan. Sasvim običan. Čak nije bio ni šaren. Ali je bio ponosan, neizmjerno ponosan spoznavši da je leptir. Bio je zanesen tom idejom. Leptir. I netko mu se divio. Hej!

A što sam ja? Kako odmiče vrijeme, sve se više osjećam kao gusjenica. Jedna sjajna stvar za promatranje. Bez ambicija da bih ponovo letio.

Ali sad sam spoznao da mogu postati leptir. Sigurno. Treba mi samo topla ruka. I netko tko će mi se diviti. To je dobro za samopuzdanje.
Ali više to ne želim. Ne da mi se mahati krilima. Gusjenica mi se čini daleko mudrija, manje ranjiva i spremnija da doživi život do kraja, samopouzdano. I nitko je ne dira.

A nije baš ni tako ružna. Ima respekt i dobra si je s ostalim kukcima. Kraj sebe ima još jednu gusjenicu. Dive se jedna drugoj.
Začahurit će se zajedno ali ne ove zime. Ne još. Pa život je lijep.

A što ste vi? Sve je dobro osim čahure :)

Mind Twister (60): Ljudi iz kompjutora



ponedjeljak , 08.11.2004.

Kad bi se čovjek mogao zarumenjeti preko žica bilo bi to za ponekog pogubno, za ponekog šarmirajuće, a ponekom bi bilo i neugodno. A virtualni svijet je tako blagonaklon prema slabostima...

S ove strane žice sve je u redu. Ali u to ne morate vjerovati. Jer možda i nije. Kako to znati sa sigurnošću? Shvatio sam da je malo virtualnih prijatelja. Svi su oni samo virtualni stranci ili najviše virtualni poznanici. Jednom kad sjednete s njima "na kavicu" (što je univerzalna zamjenica za (1) pivo, štrukle, kobasice, i ostale tvari koje unosimo u sebe, ili (2) osobni susret na bilo koji način u vremenu i prostoru) oni postaju prijatelji ali ne više potpuno virtualni. Sada im poznajemo glas, znamo njihove grimase, shvatimo njihov stil.
U redu je, "virtualni prijatelj" zvuči onako, cool, pa ćemo ih i dalje zvati tako, možda samo zato jer ih ranije nismo poznavali a prva njihova pojava do nas je došla na neki virtualni način.

Promijeni li se išta kad nekog unaprijedite iz virtualnog poznanika u prijatelja? Čitamo li postove prijatelja drugačije nego kad su samo bili poznanici? Doživljavamo li ih drugačije? Povezujemo li ih s meškoljenjem na stolici, pogledom ispod obrva, preciznom igrom prstima, posebnim načinom izgovora nekih riječi, izrazima zadovoljstva i nezadovoljstva....
Ja kažem – da?

Nijedan 'smajli' ne može zamijeniti sliku koju jednom upamtimo sa svim atributima. Čitajući post lakše ga je razumjeti, lakše je prepoznati u njemu cijelu osobu, lakše ga je čitati između redova, osjetiti motivaciju i ideju, uloviti poantu ...

Virtualni svijet je samo veza. First contact. First impression. On ima svoje čari, ali ima i zablude. Ponetko je u virtualnom svijetu otkrio mogućnost da bude netko drugi. Možda mu je danas žao zbog toga, možda i on ima virtualne poznanike koje bi rado upoznao ali ne može jer 'on' i 'virtualni on' nisu ista osoba.

Upoznao sam neke ljude, virtualne ('ljude iz kompjutora" kako kažu na HR2). Onakvi su kakve ih znam oduvijek, samo sad ih znam bolje. I to mi je drago.

Postoji li strah od upoznavanja? Ne vjerujem. Nazvao bih to laganom uznemirenošću. Zbog tri stvari.
Ako ste anonimni hoće li ovo upoznavanje značiti kraj?
Hoće li osoba koju upoznajem biti onakva kakvom je zamišljam? Hoću li se razočarati?
Hoću li ja biti osoba kakvom me zamišljaju. Hoće li se oni razočarati?
Kad to prođe, uznemirenost postaje prošlost.

Virtualni svijet... kao osoba koja voli upoznavati nove ljude zamislio sam se nad time. Koliko divnih mogućnosti imam da prethodno razmišljam o ljudima iz kompjutora da vidim tko će upaliti onu iskru: to je ta osoba, nju želim upoznati, ona mi odgovara...
Ako ne, nikome ništa. U kompjutoru nije tijesno, ima mjesta za sve virtualne strance i poznanike.

Upoznao sam neke ljude. Postali smo prijatelji. Jedan dio virtualnog svijeta promijenio je svoje naličje i oživio. Hvala vam zbog toga. Cijenim vas.

Mind Twister (59): Bez lica



četvrtak , 04.11.2004.

Tko smo bez lica? Koliko postotaka naše osobnosti sačinjava lice i sve što uz njega ide?

U ovom virtualnom svijetu smo ljudi bez lica. A lice je komunikacija. Ponekad mi to tako nedostaje...
Bez grimasa nema onog finog emotivnog začina našim mislima.
Bez pogleda nema potvrde iskrenosti.
Bez usta nema finih gradacija tona.

U virtualnom svijetu nedostatak lica je naizgled prednost. Mnogo se toga može sakriti. Jer lice pokazuje moje namjere. Pustivši jednu misao širom virtualnog svijeta, dajem mogućnost svima da je tumače kako njima odgovara. I baš me briga što će misliti o tome. Bez lica mogu biti tko god želim. Bez lica sam samo rečenica.

S druge strane, često poželim da u virtualnom svijetu imam lice. Kad želim biti shvaćen ozbiljno, a nema ozbiljno izravnanih usnica, ozbiljnog pogleda, ozbiljnog glasa... ponekad želim da se vidi šala, ponekad nježnost, ili žaljenje. Ponekad poželim da ne kažem ništa jer licem bih ispričao priču. I ponovo sam samo rečenica ili šutnja, prepuštena nečijim tuđim asocijacijama i metaforama. To me buni.

Ponekad osjećam da hodam po rubu. Izgleda mi opasno, nepoželjno, neugodno. Uznemirujuće.
Koliko samo rečenica trebam ispisati da bih zamijenio samo jedan jedini izraz lica koji bi riješio sve. Ako mi je stalo biti razumljiv.
Koliko samo misli mora proteći glavom da bih pogodio izraz lica s druge strane. Ako želim razumjeti.

Vidim samo jedan način da s vremenom zanemarim ovaj hendikep i pretvorim se u nešto više od niza riječi.

Bezuvjetno povjerenje.
Bezuvjetna iskrenost.
Pravi prijatelj.
I puno, puno smajlića.

Mind Twister (58): Jedan dan za njih



ponedjeljak , 01.11.2004.

Evo ponedjeljka. Upao je točno u Dan mrtvih. Danas nema 'veselja' odlaska na posao, barem za većinu. Ali možemo se zamisliti.

Oni koji tjelesno više nisu s nama ostali su živjeti. Tako dugo dok ima ljudi koji pamte njihova imena oni su još uvijek tu. Prisjetimo se dobrote, osmjeha, lijepih riječi i pozitivnih primjera, prisjetimo se traga koji je ostao. Nije li svatko od njih bio velik?

Život može biti dug i kratak, u vremenu. Ali svaki život je vrijedan, neprocjenjiv u svojoj veličini. Ono što je ostalo od te veličine, nama je u naslijeđe. Uzimamo od toga najbolje ugrađujemo u sebe i trudimo se napraviti nešto za one što dolaze poslije nas. Prisjetimo se mudrosti, ljubavi, životnih savjeta i poštenja. Nije li nam svatko najdražih darovao baš to?

Ostvarenje životnih želja uspješno ili neuspješno prati nas kroz cijeli život. Jesu li oni kojih se danas sjećamo ostvarili svoje snove? Ako nisu, možemo se odvažiti nastaviti nečije djelo. Nisu li oni to zaslužili?

U ovo vrijeme i zrak oko nas djeluje otužno. Osjeća se. Možda smo takvi zbog tuge, možda zbog poštovanja a možda samo zato da ne budemo drugačiji od mase.

I ovaj post djeluje... sjetno. I meni samom ostavlja takav dojam. U redu, dozvoljavam si nekoliko takvih trenutaka u čast jedne osobe koja mi je puno značila. S tobom bi sve bilo drugačije...

Toliko sam imao za reći o mrtvima.
I ne brinem se više za njih.
Idem se dalje brinuti za one žive.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>