He, he. Moram nešto podijeliti s vama. Jedan moj prijatelj je zamoljen od nekog drugog prijatelja (podaci poznati redakciji Hal:UI) da napiše osvrt, recenziju, predgovor... pojma nemam kako se to zove... uglavnom, onaj kratki tekst koji se štampa u maloj brošurici za izložbu koja se zatim dijeli veselim posjetiteljima. Radilo se naime o umjetničkim slikama i izložbi na lokalnoj razini.
Začudio sam se pristanku mog prijatelja da napiše takvo što jer koliko znam, njegova rječitost je u redu ali o umjetnosti i slikama zna koliko i ja znam o integriranom elektroničkom sklopu za regulaciju protoka tekućeg vodika Space Shuttleovog lijevog boostera.

- Pa kako ćeš ti napisati to? - čudio sam se.
- Sve ti je to isto, ne sekiraj se, trebaš samo dobro nabrljati. Ako ni sam ne razumiješ što piše, svi će biti zadivljeni. Pazi sad!

I krene on. Evo kako je ispalo :)

Gle kako prolazi godina, još malo i na polovici smo. Samo bih natuknuo kako ništa ne može zaustaviti vrijeme. Htjeli ili ne htjeli, ne možemo svom životu reći “stani, mala pauza”. I stoga sam, kako se povećava broj svjećica na mojoj torti, sve svjesniji da sam tu i tamo ponešto propustio. Samo me naučeni stavovi i dobra vibra brane od pada u depresiju i žaljenja za 'izgubljenim' vremenom.

Eto, prolazak vremena, kad zaboravimo misliti na sebe, nalik je voženju praznih građevinskih kolica, s jednog mjesta na drugo, bez svrhe i cilja, disanju samo s pola daha, spavanju kad nema potrebe za odmorom. Nisu baš neke poredbe, ali, razumijete...

Danas je dobar dan za početak popunjavanja ostatka života nečim korisnim. Potražimo svoje 'zašto?'.

Čitam okolo, svako malo nečiji blog ima ročkas. Ne budi lijen, ja zavirim u svoje statistike i shvatim da i Uvjetna inteligencija ima rođendan (Datum i vrijeme kreiranja bloga: 10.05.2004. - 17:52).

Tko bi rekao, brzo je prošla godina. Pa stoga, sretan mi rođendan a častim se prvim objavljenim Mind Twisterom:

12.05.2004.
Mind Twister (1): Dan kada ću brisati postove

Eto novajlije u ćorsokaku. Mentalno osvojen od tona piskaranja putujem s vremena na vrijeme kroz nove postove pa sve manje znam što hoću. A to je valjda normalno. Govorim sebi "pronađi temu bloggeru, nisi od onih koji će svojim pravorijekom samo prosuđivati tuđa djela". Zato je dobro da su kreatori ovog bloga postavili u opcijama mogućnost brisanja postova. I još netko kaže da blog nije dobar. Ma nemoj, 'bloga' ti!

Dan kada ću brisati postove će biti onaj kada odlučim koju sam misiju izabrao. Sve do tada napisano prozvat ću pripravničkim stažom. Volio bih, kao i svi, stvoriti dobru ideju. Koja će trajati više od dva posta. A onda idemo iz početka. Ili pak možda ne. Možda ću moći vidjeti nekakvo odrastanje, spoznati kako je 'blog' stvorio čovjeka. U čitavom 'blogatsvu' postova naziru se genijalne ideje koje mogu zaokupiti pažnju. Sve u svemu, bilo bi dosadno da su svi ljudi isti. Bilo bi doooosadno.

No, bližim se dramaturškom zapletu a drama mi ne leži. Pa ni patetika. Idem pronaći neku sliku. A onda kreće uvjetna inteligencija. To bi moglo biti taman.

Opet sam danas dobio 'onaj' jedan mail. Dobili su ga možda i mnogi od Vas.
Želim nešto reći, ali ne vama koji ste ga dobili već onima koji ga šalju.

I ne mogu ovo više preskakati. Računam na zdrav razum informatički opismenjenih ljudi. Računam da svaki čovjek može imati barem trunku logike. Računam da svatko može prevladati trenutke svoje slabosti.

Dobio sam mail s pričom bla, bla, o dvoje sretnih ljudi koji imaju sretnu djevojčicu. Jedino što su joj doktori otkrili tumor na mozgu koji se može izliječiti jedino skupom operacijom. Priča završava prihvatljivim rješenjem: AOL i ZDNET Italija odlučili su pomoći nesretnoj obitelji. I tada dolazi do napada na moj zdravi razum, na moj osjećaj za pravdu, na moju logiku, na zakone kapitalističkog društva, i na moderne informatičke tehnologije.
AOL i ZDNET će obitelji dati 32 centa za svaki mail koji netko pošalje dalje. Oni će to detektirati i napraviti zadovoljavajuću računicu.
Za kraj, sve je organiziralo društvo profesora u Italiji, a svatko tko ne pošalje mail dalje, kažu, "zaista nema srca".

Ja nisam ni bolesna ni bezdušna osoba, kad bih imao dovoljno novaca takvu bih operaciju najradije platio sam.

Ali molim vas, ako ste ikada poslali takav mail dalje, u dobroj namjeri da pomognete nesretnoj djevojčici - prestanite to činiti. Nema nikoga kome biste mogli pomoći. Taj mail je običan spam.

Svi koji ste svjesni toga, znajte da ovo nije napad na vašu logiku, niti vas podcjenjujem. Takvi lanci kod vas ionako završavaju u 'Deleted' folderu.

Ako pak ste onaj bezočni dežurni lovac na lance sreće i cirkularne mailove, te ih svesrdno šaljete dalje – prestanite! Evo za vas par argumenata (onako zdravo seljački):

1. AOL i ZDNET nisu postolarske radnje, servisi za budilice ili služba za za pražnjenje septičkih jama s prihodom od maksimalno 1000 kn mjesečno. To su ogromni sistemi koji bi u takvoj humanitarnoj akciji sudjelovali samostalno u cijelom iznosu i na važnim mjestima istaknuli svoj humanitarni angažman.

2. Uvjetujući davanje novca brojem poslanih mailova radili bi ništa drugo nego običnu ucjenu na zdravlje vašeg djeteta i napravili sebi lošu reklamu.U AOL-u i ZDNET-u (makar i u Italiji – nisam provjerio postoje li uopće tamo) ne rade glupani. U današnje vrijeme informacijskog marketinga čak vam i nedostajući lijevi gornji šaraf na tabli s imenom tvrtke može donijeti negativni publicitet. Ne vjerujte da su ove dvije mreže ucjenjivači koji svoju humanitarnu pomoć uvjetuju bilo čime. Humanitarne pomoći su humanitarne samo ako su bezuvjetne.

3. Poruku koja je jednom poslana nekome i zatim forwardirana bezbroj puta dalje, ne može se samo tako “detektirati”. Posebno ako je napisana u plain tekstu. Jer kad bi se to moglo onda biste trebali u mailu primiti zanimljiv kod na koji bi svi vaši zaštitni mehanizmi u računalu veselo poskočili, to bi zatim bio napad na vašu privatnost. Nadalje kad bi svatko od dežurnih spamera poslao mail na samo dvije adrese, nakon 25 slanja AOL i ZDNET bi “detektirali” da su upravo ostali kraći za oko 30.000.000 dolara. U 26 krugu bi to bilo dvostruko. Dovoljno dobro da se može dati operirati i kompletni njihov management i služba marketinga.

4. Vi ste misaono biće i netko vaš pokušava nasamariti “pucajući” na vašu samilost i ljudskost, te vas uvući u zajednicu spamera. Djevojčica iz priče čak i ne postoji ali bolesnik postoji. Zove se Internet i otkrili su mu spam na mozgu. Želite li pomoći u operaciji uklonite onaj mali dio tumorčića koi je došao do vas (Desni klik na naslov maila - delete) Time ćete barem dijelom zaustaviti njegovo širenje.

5. Nitko, podvlačim, nitko nije toliko glup da bi plaćao poslane mailove koji se šire eksponencijalno. Internet je prilično živa stvar.

Ako ste sudionik u ovakvim "humanitarnim" akcijama te ako vam gore navedeno nije dovoljno da shvatite da zakrčujete Internet promet, trpate mail servere bezbrojnim kopijama teksta, sudjelujete u prikupljanju zanimljivog broja email adresa (a kasnije se čudite kako su baš vama poslali Viagru po pristupačnoj cijeni) i slanjem izmišljene informacije radite lošu reklamu tvrtkama koje imaju toliko novaca da bi mogle djevojčici kupiti cijelu bolnicu, onda vi samo nastavite veselo slati dalje. Vas se to ionako ne tiče jer imate onaj nepokolebljiv osjećaj korisnosti koji vam ni Tuvok s cijelom svojom obitelji ne može izbiti.

Ako ste pak zaista sudjelovali u tome imajući najbolje namjere i želju da pomognete i ne okrivljujem vas zbog toga, vaše su namjere časne, iskrene i poštene samo što ste bili zavedeni.
No, možda sam nekome otvorio oči, i makar to bila samo jedna jedina osoba ja sam svoj posao napravio dobro.

Svi smo mi humane osobe, svi bi htjeli nekome pomoći, ali molim vas – ne dozvolite da vaša humanost postane igračka nečije bujne mašte.

Uz ispriku svima kojih se ovo ne tiče i hvala na čitanju.

Jedno pitanje mi se jutros zaplelo među vijuge. Praznik rada. Što se zapravo slavi? Je li Praznik rada nešto što obilježava kako marljivo i dobro radimo, praznik u čast dobro obavljenih poslova, uspješnosti i blagostanja ili je to praznik da ne bismo taj dan radili ništa, čak i ono malo što radimo, dakle, odmorili se bilo kakvog rada. Prije mi sliči na ovo drugo.

Danas je u hrvatskoj konzumirano nekoliko desetaka tona graha, bažula, fažola i sličnog. Bilo je graha na svakom uglu, na svakom koraku i bio je besplatan, što znači da se sav naš rad isplatio. Skupilo se dovoljno novaca za besplatni grah. Da smo radili bolje možda bi mogli biti besplatni i pohani pilići. Jednog dana kad budemo zaista dobro radili bit će taj dan besplatnog kavijara, ukusnih vina i tko zna kakvih sve ne menija. Tada će se zaista slaviti u čast rada.

No, ove godine uzrok pojačanim porcijama graha su predstojeći izbori, nakon njih nemojte se nadati više besplatnim stvarima.
Posljedica pak je angažman sve većeg broja političkih stranaka koje su prihvatile metode grah-kampanje. Druga posljedica je i poremećena biometeorološka prognoza. Vrijeme je bilo doduše sunčano ali su ljudi osjetljivog nosa po čitavoj Hrvatskoj osjećali određene tegobe i smetnje.

Zamislite sad jednu utopijsku ideju.
Kad prođu lokalni izbori:
- svi koji su danas dijelili grah nastave s tom praksom barem jednom mjesečno;
- da svi političari koji su otvorili blog nastave pisati blog s barem jednim postom mjesečno (ah morao sam se osvrnuti i na to)
- da uostalom i sve druge (divne i krasne) stvari koje rade u ovoj kampanji nastave raditi i dalje, barem jednom mjesečno

No, znamo da se to neće dogoditi. Kad se jednom nahrane dovoljnom količinom glasova, krenut ćemo na skandale, propise, i izvrtanje danih obećanja (“da, obećali smo to, ali mislili smo zapravo na nešto drugo ali vi, narode, niste to dobro razumijeli, za sve je kriva ona bivša vlast”). Osim toga vjerojatno će troškove za grah trebati tek naknadno nadoknaditi. U nekim kuhinjama je naime bilo i kobasica iako ponegdje samo u tragovima.

Uglavnom iako su na Maksimiru bili prilično konkretni većina nacije je uz grah zaboravila na mrzovoljnu Carlu, na nedostatak Gotovine, na Brezovicu, na krznene bunde, diplomatske skandale, Glavaša, nesposobnu bivšu vlast, kampove policajaca, pirotehničara i radnika Sljemena na Markovom trgu ... Znam, nisu svi zaboravili, ali nisam to ni rekao. Sad smo dobro i idemo skrpati još jedan mjesec. Idemo izabrati one koji obećaju da će iduće godine u grahu biti i nešto dimljeno.

Meni je za ovaj praznik najljepše što su procvjetali jorgovani.
Nažalost, njihov svježi proljetni miris smo uništili jednom modernom tradicijom i zamijenili ga plinovima na bazi metana i poluprobavljenih celuloznih vlakana smekšanih nerashlađenim pivom.

Ove godine nešto smrdi u Prazniku rada. Ali ne međunarodno već samo na lokalnoj razini.