Mušice (10): Izležavanje



nedjelja , 31.07.2005.

Ala prži zvijezda ovih dana. Odmaram i gledam stabla tamarisa, more se ljuljuška a galebovi kao i uvijek slijede svoj životni put – malo na vodu, pa malo u zrak, pa malo dernjave.... Triksi i Dobli baš nisu pričjivi ovih dana. Pustio sam mozak na pašu. A što ću razmišljati? Inventura.

Povremeno su moji malecki pratioci nešto nerazumljivo mrmljali, a riječi kao da su se gubile u sunčevoj žegi. Tek bi pred kraj mrmljanja čuo 'dobro' ili ' u redu ' ili naravno'... Onda bi krenulo iz početka.

- Dakle, za posao se pokazalo dobro imati ispravan i pošten odnos čak kad situacija i nije najbolja.
- Pa sigurno, vidiš da su rezultati... samo podrškom... sve više... i zašto onda ne bi...smgljf....rjinga

Odjednom je nastao mrak, a ja trznem glavom kao nogometaš koji nalijeće na loptu, presiječe me u lijevom bubregu, samo što se nisam srušio s udobne stolice. Svakom se to dogodilo kad ga uhvati drijemež od topline sunca i netom popijenog piva.

- Hej čovječe, što ti je? – reče Triksi držeći se za lijevi bubreg – pa, smiri se malo, ako ćeš spavati onda se namjesti kako treba a ne da 'kljukaš'. Čovječe, al' sam se prepao!

Jasno, godišnji odmor je dobar za ono što informatičari zovu 'garbage collection' – skupljanje smeća. Ono što ti ne treba baciš, ono što je dobro ostavljaš. Prazniš misaone spremnike od zluradih misli, pogrešnih zaključaka i neplodnih odluka i sve to lijepo složiš na hrpu. Neke baciš, odnese ih maestral prema kopnu i sunce ih sprži na vrućem kamenu, druge zavežeš u snopove i spremiš na sigurno mjesto za primjer i usporedbu, gore nalijepiš naljepnicu 'iskustva stečena na krivi način'. One dobre zaključke posebno ispoliraš, izglancaš i staviš na vidljivo mjesto, kao pohvalu i motivaciju dalje. Najbolje je što to Dobli i Triksi rade savršeno, ja ne mislim ni na što. Odmaram!

- Da, da! Tako to treba raditi. Lain ima sve više dobrih poslovnih prijatelja. - konstatirao je Dobli jednu od brojnih analiza.
- Doduše nije to uvijek bilo tvojom zaslugom...
- Nemoj sad počinjati, nema potrebe....
- ... a svaki put je...
- ... priznanje...
- ... frktun dis...
- ... zgupbno rshtz...

Zamračenje od pola sekunde! Novi šut glavom, ovaj put sam i nogom ritnuo stol i prazna flašica piva se nagnula i zatim nekoliko njihaja zaklepetala po stolu i nije se srušila. 'Em ti fiziku, dobro je da si nisam napravio posla.

- Halo, baza! Jel' se čujemo? Hoćemo li spavati ili se svako malo ritati. Pa ne može se raditi ovdje...
- Ne može...

Ok, sorry dečki, nije bilo namjerno. Što ću?
Ne dolazi mi ništa novog u glavu, ne zvoni mi telefon, ne dolaze mi mailovi, i baš je to dobro. Galebovi me na sreću ne napadaju, kad sam kontinentalac, iako bih s velike visine mogao ličiti na ribu, koliko mi je koža bijela.
Kako se odmaram! Pa to je strašno! Smijem se sam sebi. Kako sam nedarežljiv, za cijelu godinu nagradio sam se samo sa sedam dana izležavanja.
Ajooj, zvijezda prži i ne preostaje mi drugo već se bolje namjestiti ili ustati i krenuti malo okolo. Šutnem li još jednom glavom mogao bih nešto i razbiti a onda bih se ljutio na samog sebe pa bi i Dobli i Triksi skakali od muke. Nepotrebna nervoza.
Ipak ću se bolje namjestiti pa malo, kako kaže barba Ićo - 'ubit oko'. Popodnevna siesta. Namjestio sam glavu na sigurno spustio se niže u naslonjaču. Vjetar mi se igrao s dlačicama po tijelu, gotovo bih ih mogao prebrojiti. Još jedan gutljaj iz čaše, zadnji, i on je još taman dobro hladan. Vidim kako se malo pjene spušta stijenkom i nestaje na dnu.

- Volim ove odmore, ništa se posebno ne događa, baš se smirim! - rekao je Dobli.
- Slažem se, gospodine i prijatelju, slažem se. Doduše, malo akcije ne bi škodilo, ali zavede te ovaj odmor, lako se čovjek zavali u hladovinu.
- Ajmo mi dalje pretresti još par detalja, može?
- Naravno, stali smo na dozvoljenim količinama alkoholnih pića.
- Tako je, dakle i tu nam dobro ide, sad je kontrola bolja i nema više pretjerivanja...
- Osim kad je fešta.
- A dobro, fešta je drugo, zato...
- ... i u odnosu dobro dođe... pa svemu treba... kako bi...
- ... u svom odnosu...
- ... dobro si rekzioao...
- ... smgrd, smjuh...
- ... garbdc...

Zamračenje.

Mušice (9): Hladnoća je krivi izraz



ponedjeljak , 25.07.2005.

Nakon jedne moje, priznajem, malo pretjerane reakcije na jednu puno pretjeranu socijalnu nepravdu netko mi je rekao 'daj se skuliraj'. Što? Da postanem cool? To je kao nešto dobro. Ali, to isto tako može značiti 'ohladi malo'. Mogao bih reći da sam malo zbunjen nad tim ali kako to nije životno važna stvar nema zaista razloga za nekakvu zbunjenost. Recimo da je to nerazumijevanje. U povremenim navalama prosvjećenja samog sebe naučio sam da kad nešto ne razumijem onda nisam svom kraljevskom 'ja' postavio pravo pitanje. Da. Pravo pitanje daje i pravi odgovor. Jesam li ja hladna osoba?

- Čuj, hladan... kako hladan? Mrtav? Frigidan u seksu? Bezosjećajan u ophođenju? Koliko ja znam hladan si samo kad ti se nešto radi na štetu. Nevjerojatno koliko stvari dozvoljavaš da se baš tebi dogodi. E tu si hla... ne! Nisi hladan, tu si smrznut ko' bakalar. - u prvi čas nisam mogao odrediti čiji je to glas ali po stilu sam jasno prepoznao Triksija, isti taj čas. Kad sam rekao 'prvi čas' to je onaj nemjerljivi dijelić sekunde koji je trajao kratko a čini mi se kako smo razmišljalo čitavu vječnost.
- Ah, nazire se trunka samosažaljenja, ili...

Osjećao sam se malo priglupo što sam potajno očekivao da će sve ostati na Triksijevom komentaru. Ali Dobli je izgleda pod utjecajem Triksija postajao nešto provokativniji. Triksija optužiti za samosažaljenje? I to još za trunku?

- Mislim... što je tebi Dobli? Ne vjerujem da one Lainove gljive od jučer mogu imati utjecaj na tvoje mistično savršenstvo ali ipak...meni pripisati svoje srednje ime, samosažaljenje? Da si živi, materijalni stvor definitivno bih te stavio na antibiotike ali ovako... mora da si samo malo skrenuo. I, nadam se da je izlječivo. Što te muči?
- Pa zvučiš kao da se sve najgore događa tebi, nama, njemu, dobro je rezervirano za nekog drugog. Gunđalo staro, eto što si.
- Ma, eto ga sad! Ja, koji sam svoju egzistenciju posvetio Lainovom dobru, ja sam gunđalo? E, ovo bi bilo dobro da povučeš odmah ili...
- Ili?
- Ili... - mala pauza. Snižavanje tona naznačilo je jednostavnu nadmoć znatiželje nad bijesom, – ili da objasniš što si s time mislio.
- U redu. Povlačim.

Ovo je bilo previše za Triksija. Danas sam ustao na lijevu nogu. Triksija to uvijek afektira, uvijek je povrijeđen kad ne ustajem na desnu jer to smatra boljom i jačom stranom. Kad ustanem na lijevu nije nikako dobro. Baš me zanima kako li je nastala ta fraza o 'ustajanju na lijevu nogu' koja opisuje razlog nečijeg neobjašnjivo lošeg dana.

- A, ne! Nećemo tako! Započeo si nešto i inzistiram da završiš. Čak štoviše, zahtijevam to! Izvoliš lijepo posložiti svoje zbrkane i prizemne misli u nešto smisleno i objasniti zašto si me počastio titulom samosažaljivog gunđala.
- U redu, ajmo se pomiriti. Može? Nisi gunđalo. No, mislim da Lain nije hladan na nepravdu i štetu prema sebi. Nikako ne. Samo možda u prihvaćanju vidi neku višu korist za nekoga drugoga. Njegovanje odnosa. Minimalna šteta za maksimalnu korist. Dugoročno. Nije hladan na to iako se trudi tako izgledati. Mislim da je hladnoća krivi izraz, brine ga samo pomalo uokvireno izražavanje.
- Uokvireno izražavanje?
- Pa da! Ono kao na policijskom saslušavanju, 'just the facts, sir'. A ta navodna hladnoća je samo posljedica lijenosti. Lain se zna izraziti ako se potrudi ali lakše mu je biti ograničen na činjenice bez ukrasa. A činjenice su uvijek djelovale hladno, bez ljudskosti, osobnosti, bez emocija... Pratiš me?
- Ne! Mislim... pratim te, ali ne! Nije točno. To jest, točno je za činjenice ali mislim da nije točno da je Lain takav...
- Kakva je to sad bila rečenica...
- Ma, dobro...čekaj, jesi li ti nekakav lektor?
- Dobro, razumijem.
- Si siguran?

Hm, stvar je u izražavanju. Je li to privremeni zaključak ili odgovor na pitanje? Je li hladnoća u izražavanju? Nije! Ne znači da sam zadržan i krut, 'flegma', ali da ponekad djelujem hladno... samo činjenice... da vidimo...

Činjenica je da sjedim u sobi.
Mogu tu činjenicu i opisati. Nakon ugodno provedenog vikenda prekraćujem zadnje sate današnjeg dana sjedeći u udubini fotelje nastaloj redovitim namještanjem guzice na isto mjesto na sjedalu. Udubina je nastala s godinama rutine i primjećujem da je malo ukoso. Nadam se da mi nije iskrivljena kičma. Kraj nedjelje obilježava utišavanje tjednih zvukova s ulice. Sve što preostaje je zvuk bilo kojeg filma koji se vrti i zujanje računala.

Činjenica je da sam proveo ugodan vikend.
I ovo mogu opisati. Posljednja dva dana su bila bogata doživljajima i novim iskustvima, ali jedna stara ponovo probuđena strast me još i sad, dan kasnije, zavarava nepostojećim, virtualnim mirisima. Branje vrganja, nakon tko zna koliko godina spremanja soseva od gljiva s nečijih tuđih šetnji šumom, uz probijanje kroz šipražje... preplavile su me asocijacije na to probijanje i lomljenje grančica; “Obitelj Robinson”, film koji sam gledao, “Kroz pustinju i prašumu”, knjiga koju sam za lektiru prepisao ili jednostavno mljetski “Survivor” iz kojeg se sjećam upravo scene ganjanja kroz neko šipražje, ostalo nisam gledao.
Pročešljali smo šumu na sve strane dok nismo napunili korpu. Bili smo veseli skoro kao ribolovci ali naš plijen je samo stajao u mjestu, na jednoj nozi.

- Hmm, Triksi, čini li se i tebi da je Lain upravo napravio razliku između suhoparnih činjenica i njihovog opisa.
- Baš si mislim, opisi djeluju toplije. Valjda je to zbog lijenosti o kojoj si govorio. Kad nema volje za opisivanje onda iznosi samo činjenice kao na TV Dnevniku. To je valjda hladnoća koja ga brine.
- Da, zaista, uz nešto vježbe možda će postići 'toplinu' nasuprot 'hladnoće'... No, nemojmo o tome. On nas čuje.
- Neka! Laine, dobro ti ide. Uz malo vježbe...
- Šturo izražavanje ne znači hladnoću karaktera.
- Niti ograničenost u bilo kojem smislu...
- ... niti nedostatak mašte...
- ... niti sposobnost oblikovanja misli...
- ... niti...

Dobro, dobro... valjda je tako, pomislih dok su nastavili nabrajati te suhoparne, dnevničke, u knjigama pozitivne psihologije prožvakane činjenice o potrebi prihvaćanja sebe takvog kakav sam i težnji da stalno budem bolji. Pa, samo sam htio razjasniti nerazumjevanje različitog poimanja 'kuliranja'. Odgovor je sada bliže, čak me je i pretekao. Sad imam odjednom više odgovora nego sam tražio. Izmislit ću onda samo pitanja.
Ajde, 'kuliram' se iznutra a ne osjećam se ni izvana baš tako hladno osim što mi kroz poluotvoreni prozor po vratu povremeno puhne lagani dah noći s nedjelje na ponedjeljak. Čak se i noć zna dobro izraziti.

- ... niti znači da si hladan, ako si mračan...
- ... a sve i da jesi....

Ok, dečki 'skulirajte' se malo. Shvatio sam.

Mušice (8): Duhovi prošlosti



ponedjeljak , 18.07.2005.

- Hajdemo se igrati nešto. - predloži Dobli dok sam gledao kako sekundara na satu vrti svoj krug. Pazi, neumorno ide uvijek u istom smjeru. Kad je završila krug shvatio sam da je minuta mog života prošla a proveo sam je buljeći u spravu za mjerenje vremena. A možda sam je mogao i korisnije utrošiti.

- A što bi se igrali? - upita Triksi – Prijedlog?
- Hm, hajdemo se igrati polemike?
- Pa, to radimo stalno, ne radimo li?
- Mislim, idemo odabrati temu pa malo polemizirati o nečemu.
- Ajde, biraj temu. Slab si polemičar pa ti prepuštam izbor. - malo zlobe, prijateljske, uvijek se moglo očekivati od Triksija.

Još jedan krug, još jedna minuta više, a zapravo jedna manje. Hm, tako bi mogli proteći sati, potpuno neiskorišteno. Koliko ih je već prošlo? Kad bih ih mogao nekako vratiti....

- Triksi, u biti ja jesam loš polemičar ali što ti to vrijedi kad uvijek izgubiš?
- Prijatelju i gospodine, provokacije ti ne pašu uz ovu tvoju svijetliju obrvu koju si tako značajno podigao. Tema???
- Pa, recimooooo....

Vremeplov, pomislio sam, kad bi netko izmislio vremeplov.

- Vremeplov! - odjeknuo je Doblijev glasić gotovo istovremeno.
- Vremeplov?? Hmm, pa nije li to malo naučna fantastika? To ne postoji. Glupo je polemizirati o tome.
- Da, ali zamisli ovako, pretpostavimo da vremeplovom ne možemo ići u budućnost jer je ona još nepoznata. Pretpostavimo da možemo ići u prošlost koja se već dogodila ali da ne možemo ništa mijenjati. Pretpostavimo samo da možemo gledati prošlost kao film, dramu, komediju ili... najbolje dokumentarac. Naravno ako si uopće sposoban zamisliti tako nešto.
- Brigaj se ti za svoje sposobnosti, ionako ih imaš manjka. Ali ovo s prošlosti, hmm, da, to bi bilo korisno.
- Misliš?
- Naravno, ali samo u smislu nekih spoznaja, otkrivanja povijesnih pogreški. To bi dalo veće šanse budućnosti.
- Ne bih rekao.
- Ali tako je.
- Na primjer?
- Na primjer, na primjeeeer...- Triksi je tražio dobar primjer, no možda će se zaletjeti – recimo da bi vjernici, recimo kršćani, mogli otići u prošlost da vide kako se rodio Isus i što se sve zaista događalo. Mogli bi vidjeti način postanka svijeta. To bi bio dokaz, potvrda i sigurno bi više ljudi nakon toga počelo vjerovati.
- Hmm, diskutabilno.
- Diskutabilno?
- Aha, otkud znaš da bi dokazi govorili u korist vjere?
- Pa, u Bibliji ti ionako sve piše.
- Otkud znaš da je bilo tako kao piše? Što ako bi pregledavanje povijesti pokazalo drugačije. Kakvu bi šansu imala budućnost? Opći kaos i propast.

Sad je Triksi bio malo zatečen. Pa zaista, danas je mnogo stvari nedokazano i visi u zraku, mislim si ja. Postoji za i protiv Stvoritelja, za i protiv Darwina. Ljudi su podjeljeni u mišljenjima. Je li zaista moguće da svaki ishod ima odrađenu mogućnost. Neki bi rekli 'da' a neki...

- Ne! - Triksi zastupa taj do čovječanstva – Kroz povijest smo neke stvari ipak zapisali, nešto je ipak vjerojatnije od nečeg drugog.
- Dozvoljavam, ali to sad nije tema. Kad bi bilo po tvome onda zapravo ne bismo otkrili ništa novo, to jest... staro, da kažem. Misliš li zaista da bi u modernom svjetskom poretku svi prihvatili da kopanje po prošlosti donosi samo pozitivne rezultate? Postoji mnogo ljudi koji bi radije da povijest ostane tamo gdje joj je mjesto, u povijesti. Povijest bi mogla dokazati sasvim neočekivane stvari. Mnogi bi zbog toga stradali.
- Pa neka! O tome se i radi. Raščistimo jednom za svagda što je istina a što nije.
- Ne vidiš li da je to neizvedivo, posljedice bi mogle biti kobne. Zamisli da otkrijemo da ne postoji Bog već smo postali od vanzemaljaca, zamisli da da je AIDS pobjegao iz vojnih laboratorija, zamisli da su snimke spuštanja na Mjesec napravljene u stijenjaku u Nevadi, zamisli da su razne druge činjenice zapravo upravo obrnute od onoga što znamo danas. Promjene u svjesti i mentalnom sklopu ljudi, promjene svjetonazora i shvaćanja svijeta posvađalo bi interesne grupe, sve bi se okrenulo napopačke, centri moći bi se izvrnuli preko noći. Kaos, kažem ti...
- Ma daj, manipuliraš i izvrćeš. Gdje ti je tvoja urođena pozitiva. Zašto bi sve bilo suprotno?
- A zašto ne bi?
- A zašto bi?
- A zašto, pitam, ne bi?
- Jer nije!
- Triksi, gubiš se...

Nećemo znati. Ovu bi polemiku prekinuo jedino odlazak u povijest. Ništa od toga, vremeplov ne postoji. Zvjezdane staze ne postoje, nema sofisticiranih uređaja koji bi čitali slabašne kvantne tragove događaja od prije tisuća godina.

Pa gdje smo sad. U ovoj točki povijesti. Što možemo? Ah, počnimo detaljno bilježiti što radimo tako da nekoj dalekoj budućnosti prošlost bude jasna, makar od 21. stojeća nadalje. Neka ne bude nedoumica i svađa zbog krivih tumačenja i interpretacija.

Duhovi prošlosti neka ostanu u svom vremenu jer vući ih za sobom nas samo usporava i sputava. Ne idemo nikud, tapkamo u mjestu dok se sekundara neumorno vrti. Minuta za minutom.
Mi stojimo, a vrijeme prolazi. Zanimljiva zamisao. MI stojimo, a VRIJEME prolazi. Dižem se s fotelje (prethodno spuštam noge sa stolića za kavu) i sjedam na kauč. Promijenio sam pespektivu. Zakopamo li se u prošlost ovaj mali aksiom dobiva sasvim drugo značenje: Vrijeme stoji, a mi prolazimo. Uh, krenimo dalje, naprijed, doviđenja duhovi, počivajte u miru....

- Promijenit će se!
- Neće se promijeniti!
- Hoće...
- Neće...
- Opet se gubiš...!

Sjetio sam se da sam negdje vidio zanimljiv sat gdje su brojevi napisani u suprotnom smjeru. Ali, svejedno, i sekundara je išla u suprotnom smjeru. Bolje da se opet premjestim. U spavaću sobu.

Mušice (7): Moja 24 sata



nedjelja , 10.07.2005.

Godišnji odmor. Godišnja dilema. Kuda? Kako? Kamo? Da li uopće? Sve češće o tome razgovaramo. A vrijeme prolazi, i godine se skupljaju. Na svijetu postoji prelijepih mjesta za uživanje. Što god poželiš. Samo mašta je granica. Čovjek je maštovito biće te je stoga izmislio mnogo maštovitih načina za zabavu, odmor, uživanciju, opuštanje. Osim, što je naravno 'izmaštao' i nekoliko bilijuna drugih stvari. Između ostalog izmislio je i vlastite granice ali mislim da to nije bilo namjerno. Čovjek je izmislio organizaciju načina na koji živi. I onda je izmislio univerzalnu robu – novac. O novcu postoji mnogo priča.
Neki smatraju da novac kvari ljude. Mislim da ne imati novac kvari ljude. Počinju lagati, krasti i varati da bi do njega došli.
Neki kažu da su najbolje stvari u životu besplatne. S druge strane mislim da su neprocjenjive. Ako je na primjer ljubav prema obitelji za mene nešto jako, jako vrijedno onda to nikako ne mogu nazvati besplatnim. Besplatno znači – bez vrijednosti. Ipak glasam za neprocjenjivo.

Mašta je, dakle, granica za naše želje, ali je novac granica za njihovo ostvarenje. Nema ga.
Bez obzira na vrijednost koju posjedujemo postoji nešto što dobijemo odmah pri rođenju i to nam ostaje sve do smrti – 24 sata dnevno. Vrijeme. I kako ga sad rasporediti? Triksi se na ovo aktivirao.

- Joj, dobro misliš. Kažu, evo, tu ti je vrijeme, čovječe, pa radi s njim što hoćeš. A ti kažeš , sjajno, idem na godišnji odmor. Godinu dana. Čista uživancija. No, na tom godišnjem odmoru za sve ti treba novac, ne možeš baš živjeti u divljini, ne jesti ništa, ne znati ništa, prevaljivati udaljenosti pješke. Trebaš novac jer je tako uređeno društvo. Onda stvoriš jedan dobar plan: Od svih 24 sata koji su ti na raspolaganju mogao bi nešto sati prodati. Počnimo s osam sati. Postoje ljudi koji nešto rade i nije im dovoljno njihovih 24 sata koji su im dodijeljeni. Jednostavno ne stignu napraviti što žele. Njima ćeš prodati svojih osam sati. Nećeš uživati niti raditi nešto za sebe, raditi ćeš za tog drugog čovjeka. Za to ćeš dobiti novac. Ali avaj, novac za tih osam prodanih sati nije dovoljan za financiranje preostalih šesnaest. Znači, ljudska mašta je malo pretjerana jer je trebalo...
- Čekaj prijatelju, čini mi se da razvijaš svoju teoriju 'on fly'. Nisi baš promislio prije toga, zar ne? Ja ne bih uzimao stvari zdravo za gotovo. Nismo li se nas dvojica uvijek slagali oko činjenice da čovjek ima slobodu izbora? - prekine ga Dobli. Znao sam da će ponovo doći do umne rasprave iz koje ću na kraju sam morati izvući zaključak.
- Ponekad jesmo ali ponekad se i nismo slagali. Činjenica je da su ljudske slobode ograničene nečijim tuđim slobodama.
- Pardon, nije to opće poznato, to je samo činjenica što ne znači da je pravilo i da tako treba ostati.
- Hej, zašto onda, molim te, Lain nema više novaca. Nije li on ograničen onim što dobije za svoje prodano vrijeme. Čak bih išao i dalje... On ima slobodu izbora da vrijeme proda negdje drugdje, hoće li dobiti više? Možda malo više, ali teško. Društvo je ograničeno, limiti su postavljeni i time je sloboda izbora svedena na jedan izbor. Ovdje ti je kruh pa jedi što hoćeš.

Pa da, spremno sam pomislio, Triksi dobro govori. Pa ne mogu ja mijenjati društvo prema svojim potrebama već moram svoje potrebe i mogućnosti prilagoditi društvu i onom što od njega mogu dobiti. No nekako sam odmah razumio da će Dobli to tumačiti samo kao izgovor. Potajno sam se nadao da neće. Aha, ako si nacrtam.

- Ne bih se složio. Na tvoju veliku žalost potpuno si pogriješio, Triksiću, što pokušavaš zaštititi društvo. Društvo je tromo i sporo se mijenja ali to ne znači da se uopće ne mijenja. Znaš, jedan čovjek je bio uspješan zahvaljujući tome što je jeftino kupovao tuđe vrijeme i time ostvarivao profit za sebe. I bilo mu je dobro. Kad su ljudi koji su mu prodavali vrijeme zatražili veću cijenu rekao im je: počnite i vi kupovati tuđe vrijeme pa ga vi platite koliko vi želite, ja vama neću platiti više od ovoga što sad dobivate. Nije li to za razmisliti? Vidiš, sloboda izbora je u tome da možeš birati hoćeš li prodavati svoje vrijeme ili kupovati tuđe pa će ti tvoje vlastito ostati samo za tebe.
- Zanimljivo si to postavio prijatelju. Ali, budimo realni, koliko ljudi se to usudi napraviti?
- Malo, slažem se, ali svatko može pokušati. Društvo ne brani da to radiš za sebe.
- Ne brani ali te sputava. Da bi uopće počeo, treba ti novac.
- Nemoj mi prijatelju postavljati ponovo 'kokoš ili jaje' situaciju. Početi možeš kako god želiš, možeš s kokoši a možeš i s jajetom. S čime bi ti počeo?

Ah, Dobli je briljirao a da Triksi nije primijetio zamku u koju će upravo ući. Dobliju je sasvim svejedno, shvatio sam to, hoće li prvo biti kokoš ili jaje. Svaki Triksijev odgovor je dobar, radi se samo o dva različita puta ako između izbora 'raditi za druge' i 'raditi za sebe' izabereš ovaj drugi.

- Naravno da s jajetom, jeftinije je nabaviti jaje nego kokoš. Kad se jaje razvije, dobiješ vlastitu besplatnu kokoš koja nosi nova jaja. - Triksi je to izjavio tako ponosno kao da je upravo otkrio univerzalni odgovor na Adamsovo pitanje života, svemira i svega ostalog, pri čemu je srušio mit da je odgovor zapravo 42.
- Naravno, jaje je dobar izbor. Drago mi je da to vidiš, iako nije loše nabaviti kokoš odmah i time smanjiti troškove potrebne da bi se jaje pretvorilo u kokoš koja nešto radi.
- Ako imaš novaca. – reče Triksi
- Ako imaš novaca. – ponovi Dobli – A što ako nemaš?
- Onda je ipak jaje bolja opcija.

Opet smo na novcu. Dovraga, može li se nešto shvatiti bez novca? Postoji li nešto za što ne treba novaca. Teško, čak i pišanje je danas za novac, parkiranje je za novac, posjedovanje nečega košta novaca. A što tek kad poželiš nešto zaista ozbiljno raditi?

Iako je Dobli naveo Triksija na raspravu o kokoši ili jajetu to je samo izbor načina početka. Limiti su ovdje drugačiji. Početi s jednim jajetom može dovesti do posjedovanja dva jajeta i kokoši, do deset kokoši, do farme pilića, do deset farmi pilića ...gdje je kraj? Ne vidim ga. Tko postavlja limit? Pa, ja, ako je moje jaje i ako kupim dovoljno tuđeg vremena.
Raditi u tuđoj farmi pilića ima limit, cijena mojih osam sati može biti ista cijeli život, nema perspektive. Realno, nikad ne mogu očekivati da će moja plaća neprestano rasti i da ću jednog dana zarađivati 5, 10, 20, 30 tisuća u bilo kojoj konvertibilnoj valuti. Slijepa ulica.

To je moj osnovni izbor. Prodavati svoje vrijeme ili kupovati tuđe. Aha, vidim razliku, u drugom slučaju ovisim samo o sebi, sam sebe ograničavam i samom sebi otvaram nebesa. I nikoga ne moram pitati smijem li. Zapravo uopće ne moram kupovati tuđe vrijeme, mogu samo svoje potrošiti na nešto korisno i tako ga prodati kroz vlastiti proizvod. Hm, ima razlike.

- Ok, Triksi, neka bude jaje. Počnimo ipak nešto raditi za sebe. Baš sam sretan što si uvidio da ipak postoji izbor. - nasmiješio se Dobli.
- Hm, čini mi se da si me sapleo, mudar si ti. Ali kažem ti, društvo neće samo tako odustati, i dalje će nas sputavati i postavljati granice. - Triksi bi volio da barem nešto bude po njegovom.
- Vjerujem da hoće, predlažem da se ti time pozabaviš kad bude vrijeme, ja sam malo premekan za to.

Poziv na suradnju? Ne, samo praktična uporaba Triksijevih prednosti. On je dovoljno tvrdoglav da ne odustane i dovoljno pametan da to napravi pravilno.
- I da znaš da hoću. Otvorit ću svaka prokleta vrata i boriti se za svaki izbor koje je društvo stavilo na raspolaganje.
- Trebat će vremena za to...
- Znam, znam, imamo 24 sata dnevno, da radimo što hoćemo i da biramo...

Mušice (6): Pastiri i ovce



ponedjeljak , 04.07.2005.

Čitam novine i vidim naslov “Afera za aferom”. Klasična priča o vrhu ledenog brijega i onom sakrivenom dijelu, veličine omanjeg mjeseca. Ljuti me iskorištavanje humanitarnih pomoći u komercijalne svrhe, ljuti me zadovoljavanje vlastitih niskih osjećaja na ljudima koji od osjećaja imaju samo strah, ljuti me laž kad su ulozi premašili sve granice. Izgleda da je sad lakše ići dalje naprijed nego se vratiti. Ljuti me što još nitko nije kriv.

- Riba je zasmrdjela od glave i to opako. – primijeti Dobli. Rijetko je bio suzdržan u svojim tvrdnjama koje bi se lagano okrznule s moralom.
- Ne bi trebalo uopće sumnjati. Ako je nešto pogrešno, vraga mu, onda je pogrešno. Sve bi ih trebalo pokažnjavati, pozatvarati, staviti ih na prisilni rad...- Triksi je uvijek osjetio kad jakoj strani. Izgleda mi kao da je on i ovaj put u napadačkoj poziciji. Ako ne to, onda barem u vodećoj.
- Ali čekaj, kad se nitko tome nije protivio činilo se da je lako. Ipak su to samo ljudi. I oni žele živjeti i jesti. Kupiš si malo Vegete jer je jeftino, malo pokrivača za slučaj kataklizme.
- Dobli, pazi se, već vidim mogućnost da ćeš se uplesti u nešto iz čega se nećeš moći izvaditi. Ne želiš li valjda opravdati postupke koji omogućavaju bolji život na račun nekog drugog koji ionako živi dovoljno loše?

Dobli nije odmah odgovorio. Vidim da ima ideju ima nešto u rukavu ali Triksijevo upozorenje ukazalo je na to da s tom kartom treba igrati vrlo oprezno.

- Odmah da ti kažem, ne opravdavam ni jedan postupak krađe, iskorištavanja i drugih smicalica, posebno ne kad je do na račun ljudi dobrog srca i u ustanovama koje bi trebale biti fizička slika i prilika ljudske dobronamjernosti i nesebičnosti.
- Ah, jaka rečenica. Dobro je da vidiš da si u krivu. - Triksi se već osjećao pobjednikom, ali ne potpuno jer ovakve rečenice su obično bile uvod u nešto složenije. Zato je pronicljivo gledao, naizgled nezainteresirano, nekamo u zrak. Bilo bi dobro da ostane na ovome. Ali nije.
- Zašto ti Triksi nikad ne sjedneš na drugu stranu stola, tamo gdje sjede sugovornici? Uvijek si sudac i izvršitelj.
- Ohoho, sasvim očekivano od tebe, bodeš, ha? Prijatelju i gospodine, ja da sjedim na istoj strani s kriminalcima? Ni u jednom životu to nisam radio. Neću, ni u ovom.
- Ma daj, plitak si. Znaš da nisam tako mislio. To je bila metafora. Je si li pokušao ikad razumijeti onoga o kome sudiš?
- Što?? Razumijeti lopove? Razumijem samo da su ljudi kupovali humanitarnu pomoć za svoju korist a netko je na tome zarađivao. Plus toga.
- Eh, to je to, tvoja mentalna jednosmjerna ulica. Ljudi su dobili mogućnost i iskoristili su je, iako to ne opravdava njihov postupak.
- Ma daj, odluči se već jednom. Ili j postupak u redu ili nije. Što je? Je li u redu? Reci da ili ne.
- Nije u redu.
- Vidiš?
- Vidim, ali ne slušaš me pažljivo. Naćulji sad svoje bezdušne šiljate uši. Ljudi koji su to radili misle da su pomogli sebi i svojim obiteljima. Oni to nisu radili da bi oštetili nekoga drugog. To im nije bila namjera, a činjenicu da to ipak jeste tako su ignorirali. Njihova namjera je bila dobra. Imali su mogućnost da olakšaju život svojoj djeci i obiteljima, da se nekako snalaze u ovim teškim vremenima. Oni malobrojni, koji su koliko toliko imali morala, brzo su pali pod utjecaj onih koji ga nemaju pa su šutjeli i pasli dalje s ostatkom stada iako je stado paslo na tuđoj livadi. Da nisu, bili bi gladni. Što vi mislite, časni sude, je li kriva ovca ili pastir?

Ovca ili pastir. Ovca ili pastir. Je li kriva ovca ili pastir? Ovo mi se vrtjelo po glavi, a čini mi se da i Triksiju. Dobra poanta.

- Skoro sam zaboravio koja si ti mustra... majstor u slikovitom objašnjavanju. Gotovo bi me prevario. E, vidiš, problem je u tome što su ove ovce jako dobro znale što rade. Da je stado krenulo prema drugom pašnjaku, što bi pastir mogao učiniti nego ići za njima. Vidiš, uvaženi zastupniče siromašnih i gladnih, ove ovce imaju vlastitu pamet i sposobne su za takav čin. Ali nisu to učinile. Daklem, svjesno su sudjelovale u preživanju tuđe imovine. Točka.
- Oprosti, ali ovce su išle za pastirom i čuvale su svoju vunu. Pastir ima štap. Svaka ovca se bojala za sebe a ne za stado. Zato se ni jedna nije odlučila za revoluciju kakvu ti predlažeš. Nažalost nije. I pastir je samo mogao pokazati na ispravnu stvar ali to nije učinio. On je ovce odveo, ne... zaveo u pogrešnom smjeru. Zašto bi ovce uopće razmišljale čija je livada kad im pastir to nudi kao jedinu mogućnost. Okrivi pastira i ovce će se vratiti tamo gdje je njihovo.
- Može i tako, ali pastir lijepo kaže da nije znao da su ovce na tuđoj livadi.
- Ako ne zna, onda ne može biti pastir.

Malo mi je svanulo. Triksi bi dakle optužio sve a Dobli samo pastire i one za koje oni rade. Kakva dilema. Priča se sada svela na ovce. Jesu li ovce krive ili nisu?

- Samo ti dalje brani ovce. Ovce su krive jer se nisu suprotstavile.
- Ma daj. Ne suprotstaviti se nečemu nije krivično djelo. Kako su ti ljudi krivi? Moralno? Krivično? Prema društvu? Prema samima sebi? Hm, svakako. Jesu li znali što rade? E, čovječe, pa jesu. A ipak, ostaje malo gorčine. Kako je razmišljala ovca u stadu? Ja radim da bih nešto zaradila i da bih mogla jesti. Ako ne dobijem plaću, gladna sam, djeca su mi gladna, standard mi je samo riječ u rječniku.... i onda mi netko ponudi hranu, jeftino. Zatim pratim malo okolo i vidim da su neki promislili brzo, nema čekanja, nema sumnje, mi to trebamo a tu je. Nitko se ne buni, pastirima je to u redu, dobila sam i papir koji to potvrđuje, za mene je to, ovco jedna, legalno iako mi malo smrdi. Ipak sam sada sita, i djeca su sita. Živi se nekako jer ne znam kako drugačije a ovo mi je jedina mogućnost. Eto, tako razmišlja ovca i misli da čini više dobra nego zla iako se možda osjeća sebično.
- Dobliću moj, ti bi bio izrazito loš advokat.
- Niti bi ti, Triksiću, bio bolji sudac. Kad bi se po tvome kažnjavalo, na svijetu više ne bi bilo nevinih.
- Pa ti uvijek braniš one koji su nešto krivi, i to na očigled.
- Krivo, ja im samo dajem mogućnost da uopće imaju obranu dok ti to ponovo zanemaruješ. Znaš, ti ljudi se nisu suprotstavili u datoj situaciji, išli su za masom, za stadom, jednako ih je tako lako kazniti grupno jer se ne znaju obraniti. Da znaju, već bi se obranili. A pastiri će se opet izvući, oni drže štap i znaju što rade. To će biti rezultat tvog načina razmišljanja. Jednom kad se osudi stado, pastiri će reći kako su krivci pronađeni, a oni o tome ništa nisu znali, jer papire nisu potpisali. Najlakše je ošišati ovcu. Pokušaj ošišati pastira...

Jutro je došlo odjednom, izgleda da sam zaspao i nisam čuo kako je završila dilema. Noć je protekla malo nemirno, koliko zbog svega rečenog a koliko zbog puknute opruge na kauču koja je pritiskala točno u predjelu bubrega.

Velika je ovo slagalica. Sad se mnogo toga saznalo. I pastiri i ovce znaju da je kraj. Oni su takvi kakvi jesu. Sad će ostali pastiri a bogami i ostale ovce zaključiti što učiniti s prijestupnicima. Vjerojatno će sve biti još mnogo složenije.

Dok sam trljao nažuljani bubreg pogledao sam prema satu. Četiri i trideset sedam. Još ima vremena za spavanje. Sneni korak, poput mjesečara, do kupaonice, malo osvježenja, piđama i zatim u spavaću sobu. Imam još dobra dva sata. Dok me san preuzimao, činilo mi se da sam čuo iskrivljene glasove:

- Ovaj kauč je koma, već je toliko star da bi ga trebalo maknuti. Možda ga dati u Caritas... neka si ga netko popravi...
- Mislim da ne, u Caritasu bi trebalo pronaći jedan s ispravnim federima i duvući ga ovamo, čuo sam da i toga tamo ima....

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>