Mušice (12): Zaplet



ponedjeljak , 15.08.2005.

Netko me urekao.
Moje Sveto trojstvo se rasulo. Doblija danas nema.

Nema ga od jutra. Nikad nisam mislio da bi se i to moglo dogoditi. Triksi uglavnom mudro šuti i promatra me. Čekao me čim sam se probudio. Njegov izraz lica govori mi da nešto očekuje. Ali što. Promatram li ja njega predugo očekujući nekakav skriveni znak, nezainteresirano pogleda nekud gore desno. U tom smjeru još jedan smiješni dogonogi kućni pauk spetljao je svoju mrežu, točno u kutu sobe. Čeka mušice. Možda je to onaj isti koji je živio iza noćnog ormarića. Ali to sigurno nije ono na što Triksi želi ukazati.

Osjećam se malo okrnjeno i nervozno. Nisam čitav.

Gdje je, zaboga, Dobli? Zašto me to smeta? Mogu li bez njega? On je uvijek bio glas razuma smirivao je uzburkane misli. Navikao sam se na to. Nije da mrzim Triksija. On je Doblijeva suprotnost i izvlačio me uvijek iz stanja depresije, ili bolje reći, letargije. Kad bi mi sve bilo ravno uvijek bi dodao malo energije, pokrenuo pokoju lavinu, isprovocirao me na razmišljanje. Zato me malo umiruje činjenica da je makar Triksi tu.

I što sad? Prisjećam se svog bunila pri prvom susretu s njima, gospođe Gertrude, pijanih provoda, kartanja, sanjivog izležavanja, garbage collectiona i nebrojenih drugih situacija o kojima nikad nisam pisao... Ništa se nije događalo bez dobrih raspravi i slikovitih primjera i usporedbi. Lakše sam odlučivao o svemu. Lakše sam živio s Doblijem i Triksijem. Misli su mi uvijek bile zaposlene. Sad osjećam da se nešto događa ali ne razumijem što.

Na trenutak pomislih da možda razmišljam u krivom smjeru. Možda nije Dobli nestao već se Triksi ovaj put jednostavno pojavio sam. Da ni njega nema sve bi bilo u redu. Brzo pogledom ošinuh Triksija a on jednako ošine pauka. Pauk se pomakne jer je mušica upravo uletjela. Brzo je bilo gotovo.

Dobro, Doblija nema. To je tek činjenica. U čemu je problem?
Da vidimo što sam naučio. Definiraj problem, pomislih. I onda se dogodilo ono što ne volim. Ti čudesni prijelazi iz mojih vlastitih misli u glasove. Prvo mi se samo učinilo da sam to pomislio a onda se ponovilo.

- Definiraj problem. - ponovi Triksi za nijansu glasnije.
- Triksi! Pa što se događa? - siguran sam da mi se u glasu (ili u mislima?) osjetilo olakšanje.
- Definiraj stvarni problem.
- Pa, nema Doblija, ne vidiš li?
- Je li to stvarni problem?

Hm, pogodio me. To nije problem već samo vrh ledenog brijega.

- Naravno da nije – pokušao sam se utješiti – ali navikao sam da ste obojica tu.
- Zašto?
- Zato što... zato što... što ja znam! Kakvo je to ispitivanje?

Triksi je na ovo ponovo posvetio pažnju pauku koji je svojim dugim nogama plesao nekakav neobičan ples i vrtio se u krug. Izgledao je smiješno.

- Dobro, – nastavio sam – vidim kuda to vodi. Ucjenjuješ me. U redu... navikao sam da raspravimo o svim mojim dvojbama i mušicama. Bojim se da će bez Doblija biti drugačije.
- Zašto?
- Zato što me nerviraš! - odbrusio sam iznervirano, ali istog časa sam se prisjetio da u traženju uzroka problema treba dovoljno puta postaviti pitanje 'zašto'. Dobli je uvijek tako govorio. – Oprosti Triksi, nisam tako mislio. Evo zašto. Bojim se da sam izgubio ravnotežu. Vas dvojica mi vrijedite jedino kao par, različita mišljenja, crni-bijelo, yin i yang. Mogao bih postati neuravnotežen. Zahvalan sam ti za sve ali tko će sada biti tvoja suprotnost. Tko sam ja bez Doblija.
- Znaš li sad u čemu je stvarni problem?
- U meni? - potiho sam se zapitao, kao da iskušavam valjanost te istine bojeći se da bi glasan odgovor tresnuo puno jače.
- Bravo majstore. Problem je u tebi i tvojim navikama. U pravu si. Znaš li što je sljedeće?
- Znam, – osjećam se ogoljeno sad kad sam lišen svih izgovora – utvrditi najgori mogući ishod ukoliko se ovaj problem ne riješi?

Pri tome sam upitno pogledao Triksija. Pauk se istog časa smirio kao da očekuje nastavak.

- Svakako, bit će nešto od tebe, naučio si sve lekcije. - Triksi se osmjehnuo i zauzeo pozu pažljivog slušatelja.
- Hm, da vidimo. Najgori mogući ishod je da se Dobli više nikad neće pojaviti. Ti si i dalje tu, dakle, mogu postati potpuno neuravnotežena osoba. Mogao bih se zamjeriti nekim svojim prijateljima i teško stjecati nove, narušiti sve svoje odnose s ljudima, mogao bih postati netko tko ne želim biti. Na kraju, Doblijev odlazak može značiti da ćeš i ti nestati jednog dana što bi me vratilo u onu zbunjenu fazu života bez podrške, bez valjanih savjetnika, pad samopouzdanja...
- Otprilike točno. Kako se osjećaš zbog toga?
- Loše.
- Odlično. Siguran sam da znaš što slijedi.

Naravno da sam znao. Već prije nekoliko minuta shvatio sam da mi Triksi pomaže u rješavanju mog vlastitog problema kroz četiri faze. Čitali smo jedne večeri Dalea Carnegija – 'Kako se riješiti suvišnih briga'. Prvo, utvrdi stvarni problem, drugo, definiraj najgori mogući ishod ako se taj problem ne riješi, treće...

- Znam, pomiriti se s tim ishodom. - rekao sam.
- Predivno, pažljivo te slušam.
- Pa, eto, nemam nikakvog utjecaja na Doblija, ne mogu ga natjerati da se vrati. Nekad sam živio bez vas, nisam bio zadovoljan ali nisam ni umro. Imao sam pregršt izgovora za sve situacije i uspio sam se smatrati uspješnim. Svjestan sam da ću već sutra možda biti ponovo na početku. Neće mi biti lako ali preživjet ću opet.

Pauk se ponovo počeo vrtjeti i zibati svoju mrežu kao da se ljuti što mušica već pet minuta oblijeće oko njegove klopke bez namjere da priđe bliže. Triksi me gledao nekako ponosno. Osjetio sam to.

- Lain, divim ti se. Preostao ti je još samo zadnji korak. Vrijeme je za odluke.
- Da, faza četiri: spasi što se spasiti može.

Siguran sam da se sad osjećam bolje. Ponekad sam i svojim prijateljima pomogao na isti način. Sad na problem gledam s one druge strane. Vratio sam se na početak priče, tamo gdje sam bio prije nego se problem uopće pojavio. S te strane sve izgleda bezopasno.

- Eto, pretpostavimo da mi se stanje od ranije ne sviđa jer sam upoznao i bolje. Pretpostavimo da sam to bolje izgubio. Ali nešto sam naučio kroz sve te događaje. Osjećam se sposobnijim da se makar malo približim ravnoteži koju sam dobivao družeći se s vama dvojicom.
- I što si odlučio?
- Odlučio sam da Dobli nije nezamjenjiv. Upoznao sam ga i znam kako razmišlja. Uvijek si mogu postaviti pitanje “Što bi Dobli rekao na ovo?” i vjerujem da neću puno pogriješiti. Tako ću uvijek imati i suprotnost tvojim huškačkim i energičnim provokacijama. - pri ovom zadnje izgovorenom sam lagano stisnuo lijevu obrvu prema dolje kako bih dobio malo vragolasti izraz lica. Pojma nemam je li mi to uspjelo.

Zaista, Dobli je bio dio mene, osjećam da mogu razmišljati kao on nakon tolikih rasprava i druženja. Bih li mogao nadomjestiti i Triksija? Čim sam to pomislio Triksi je, sjedeći u zraku premjestio nogu preko noge, prekrižio ruke na prsima i značajno upitao:

- Tko zna? Možda bi me zaista mogao nadomjestiti na isti način. Što ti misliš Dobli?

Što ti misliš, DOBLI???? Znao sam prije nego sam i pogledao lijevo. Mali plavo obojeni stvor zauzeo je pozu simetričnu Triksijevoj i značajno se smješkao.

- Dobli! Pa ti si tu! Nisi otišao! - ova kratka rečenica imala je gradaciju od oduševljenja do stidljivog tona 'nije mi ništa, kontroliram se'. Dobli nije odgovorio, samo je raširio ruke okrenuvši dlanove prema gore i pokazao svoj zubati osmjeh. Kad bih tu scenu preveo u neki zvuk, zvučalo bi kao fanfare – ta-daaaaa.
- Znači, ostaješ zauvijek? - ne znam zašto sam ovo pitao. Triksi se uozbiljio i pogledao prema Dobliju. Letimično sam nekoliko puta pogledao lijevo desno pokušavajući odgonetnuti s koje strane će stići odgovor. Osjetio sam laganu napetost a sigurno sam izgledao krajnje zbunjeno.

- Ne. - reče Dobli također vrlo ozbiljno – Ne ostajem. Nikad nisam ni bio ovdje.

Upitno sam pogledao Triksija koji kao da je mjerio kako će ovaj odgovor djelovati na mene. A onda je iznenađujuće mirno dodao:

- Sad si spreman. Sad ćeš nas se morati riješiti.

Pauk je izgleda utvrdio da mušica ima sasvim druge namjere nego se približavati njegovom pažljivom pletivu. Prestao se vrtjeti pa je zatim lagano i lijeno krenuo klimavim nogama uz rub plafona na neko novo mjesto u potrazi za mušicama.
Gledajući ga, u nekom skrivenom djeliću misli samo sam na trenutak pomislio: Kad se mušica zaplete u paukovu mrežu, zove li se to zaplet?
(nastavit će se)

Mušice (11): Stari sat



nedjelja , 07.08.2005.

- Buđenjeeeeeee, njeee, njeee, njeee, njeee...! - odzvanja mi u glavi grupni poklič Doblija i Triksija.

'Njeee, njeee, njeee, njeee', uporno zavija dok mi se polako uključuju osjetila i onda shvatim da to zapravo onaj dosadni stari elektronski sat stvara svoju programiranu jutarnju buku. 'Njeee, njeee, njeee, njeee'... Pomaknuo bih ruku da ga lupim ali još mi se nisu uključili motorički centri. Aha, evo, na jedno poluotvoreno oko, vidim, naziru se crvene četvrtaste brojke, malo zamućene i vidljivo dvostruke. Sad barem znam smjer napada. Tras! Promašaj! 'Njeee, njeee, njeee, njeee'... Očito je da sam predaleko. Tko zna koji mišići su se pod tko zna kojim moždanim impulsom pokrenuli da bih se uspješno prevalio preko boka i našao se oči u oči s osmicom i tri nule, u dva reda. Tras! Čuo se samo zvuk udarca po plastici. Krivo dugme! 'Njeee, njeee, njeee, njeee'... Čekaj, treba biti veliki gumb, najveći, on upravo služi tome da ga pogodiš. Pipkam i čak mi se čini da su se i dva reda brojki približila na trenutak. Ili mi je samo proradilo i drugo oko. Aha, tu si! 'Njeee, njeee, njeee, nj...klik!

Kakva predivna tišina. Kupio sam taj sat dok sam još bio podstanar, samac i student uz rad a buđenje je bilo nešto za što sam bio nikako ili vrlo slabo programiran. Trebalo mi je nešto što će biti upornije od mene. Bijeli plastični elektronski sat na noćnom ormaruću pokazao se kao pravo riješenje. Starinska vekerica koju sam ranije koristio bila je kratkog daha, trebalo je samo izdržati minutu dok opruga nije izgubila snagu i sve je nadalje bilo u savršenom redu. Ali ova inventivna naprava pogonjena je strujom, ne umara se, uporna je a zvuk joj je očajan. Prema njemu je vekerica bila milozvučni pjev praporaca na konjskoj zaprezi u mirnoj, tihoj, snijegom zatrpanoj noći. Stvaranje ovakve odvratne buke zamišljeno je, mislio sam ponekad, kao alternativa da se među žive vrati čovjek kod kojega reanimacija elektrošokovima nije uspjela. Bio je to sat kojeg sam trebao, a koji me tjerao da u hladnim zimskim jutrima mrzim i Teslu i Edisona i Silicijsku dolinu i proizvođače plastike i crvenu boju... Taj sat je bio užas. Moja sadašnja supruga redovito bi svako jutro doživljavala lagani infarkt već pri prvom 'njeee!' tako da sam elektronca svojedobno uklonio i prepustio se njenim posebnim načinima buđenja. No, sad smo malo umorniji, tvrđe spavamo a i elektronac je ostario pa više iz nekih samo njemu znanih razloga i nije tako glasan. Privikne se čovjek.

- Ajde, majstore, godišnji je prošao, postoje neke zamisli koje treba sprovesti, nema više spavanja do podneva. Nova radna godina je počela. - Dobli je očito moje nespretne, uspavane pokrete protumačio kao moju spremnost da se suočim s novim danom.
- Jeste, - nadoveže se Triksi – sunce već viri kroz prozor i... čekaj, nemoj namještati taj jastuk i... halo! Halooo! Gle, Dobli, pa on se okrenuo na drugu stranu i pokrio se po...

Savršena, predivna tišina.
Ima kod mog elektronskog sata i jedna kvaka. Kad ga lupiš po onom velikom dugmetu, on utihne istog časa, a kosa ti se polako počinje natrag spuštati na svoje mjesto. U mojem slučaju spustila se na loše programiranu pamet i nastavak ugodnih snova. Nastajanje iznenadne tišine nakon drečanja Jerihonskih truba s digitalnim displejem ispunjavalo me takvim spokojem da sam gotovo istog časa ponovo mogao zaspati zadovoljan zbog dobro obavljenog posla. Ali, čovjek koji je dizajnirao ovu spravu za mučenje mislio je i na to. Ostavio je dobrih deset minuta da na sve zaboraviš, da se ušuškaš, i taman kad ti snovi postignu radnu temperaturu...'njeee, njeee, njeee, njeee!!!!!

- Diži se lijenčinooo! - vikao je Dobli.
- Ustaaaaj! - podržavao ga je Triksi.
- Njeee, njeee, njeee, njeee... - drečao je moj elektronski neprijatelj mameći me da ga ponovo gađam prstom tamo gdje je najslabiji.

Panika je prošla brzo, i opet smo na početku. Kad sam bio samac, mogao sam pritiskati na dugme za ušutkivanje do mile volje. Tri, četiri ili pet puta po deset minuta mira. Šest puta bilo je dovoljno da zakasnim na posao. Tada sam se, suočen s mrkim pogledom poslovođe kojeg je budio obični pijetao pet dvorišta dalje, odlučio za urotu s nepoznatim i neimenovanim izumiteljem drečeće sprave za mučenje: premjestio sam drečalicu na ormar sasvim na drugi kraj sobe. Rezultat toga bio je da nisam mogao ni u ludilu ni u bunilu dohvatiti dugme za ušutkivanje čim bi jutarnji show počeo. Jedina moguća akcija bila pokrivanje jastukom preko ušiju. No, zvuk takve ružnoće nije nešto što bi se dalo zaustaviti s par centimetara perja i tkanine s arhaičnim prugastim uzorkom koji se viđa na muškim piđamama. Na kraju je taj glupi dosadni sat ipak svojom upornošću postizao da iznervirano ustanem napravim tih nekoliko zbunjenih koraka do drugog kraja sobe i lupim ga. Hodanje pak je bila aktivnost koja je zahtijevala moj puni moždani angažman, tako da sam vrativši se do izgužvanog kreveta shvatio da je osam sati ujutro, da me čeka posao i da sam se ja zapravo, gle čuda, probudio.

- Buđenjeee!!
- Ustajanjeee!!!
- Njeee, njeee, njeee, njeee...!!

Ovo je nemoguće! Nekoliko pokušaja da tresnem Triksija ili Doblija nisu urodili plodom, samo sam se preokrenuo, zapetljao u plahtu, sunčeva zraka me pogodila u oko, iz nemoguće pozicije po treći put sam posegnuo za spasonosnim dugmetom pri čemu sam srušio sat iza ormarića gdje je nastavio drečati iz petnih žila a izvan mog dohvata.

Ustajanje je bilo teško. Samo deset dana je bilo dovoljno da steknem tu naviku bezbrižnosti i neobaveznosti. Na lijevom obrazu osjećao sam utisnutu prugu od pregiba na jastuku, nisam čak trebao ni ogledalo. Za svaki slučaj dodirnuo sam je vrhovima prstiju. Točno, tu je.

Dok sam izvlačio sat na njegovo mjesto potjerao sam onog smiješnog dugonogog kućnog pauka koji je tko zna zašto mislio da će muhe letjeti baš iza noćnog ormarića. Kad sam kresnuo sam elektronca po dugmetu zadnji put ovog jutra, Dobli i Triksi nisu rekli ništa, samo su me uporno promatrali dok sam ravnodušno micao par traka paučine s ruke. Nije ni bilo potrebno reći išta. Njihova su lica jasno govorila – godišnji odmor, iako se tako zove, nikad ne traje godinu dana.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>