Predanost



utorak , 01.11.2005.

Uvijek u životu imamo nekakve faze... stadije, preokupacije. Kako klinac imao sam fazu ja, a na nju se logičnim nastavila faza ne. Onda su nam to oni odrasli izbili iz glave... pa smo imali fazu praćka, to je trajalo par mjeseci, gađali smo sve pokretne i nepokretne ciljeve. Uslijedila je faza bicikl. Nisam se skidao s njega danima, vozio sam kroz vodu, pustinju i prašumu. Faze su išle dalje, graničari, skakanje preko gume za gaće, rollschuhe, pikado, sakupljanje sličica, ribolov itd. itd.

I tako su se izmjenjivale faze kroz djetinjstvo. Svaka je trajala mjesec, dva ili tri. Na sreću, sve sam ih preživio (došao sam i do epohe zaljubljivanja o kojoj ne bih gubio riječi jer nije bila samo faza). Faza po faza, stigla je i faza internet. Ostala je do danas. Jedna od međufaza je dobila ime blog.

Koliko može čovjek biti predan nečemu? Koliko dugo? Koliko sam odredi. Uvijek je lako odustati. Prođe te neka faza i to je to. Ali, uvijek sam se držao jedne mudrosti: Umoriš li se, zastani, odmori se, ali nemoj odustati. Tako je i faza blog postala takva da je njen tempo bilo teško pratiti. Jer to je samo faza. Pratim doduše, ali prečesto gubim korak. Ponekad si gore, ponekad si dolje. I što sad? Ništa. Biti dolje nije sramota. Veća je sramota ostati tamo.

I ja zastadoh. I odmorih se. Daleko od toga da ljenčarim. Ali odmarao sam se od bloga. Svaka čast svima koji ste predani blogu pa pišete i pišete, rođeni ste da pišete, siguran sam da vas ispunjava dovoljno da gurate dalje. Ja sam, eto, bio predan prilično dugo vremena onda me malo faza popustila. Pojavili su se neki drugi prioriteti i preokupacije. Možda je dijelom i egzistencija (ona gola) kriva što su mnoge lijepe stvari izgubile prioritet. No sve se mjenja, sve trpi od faznih pomaka.

E, onda gledam kako i dalje dolazite na blog. Na ovaj blog. Pa razmišljam. Što sam ja to uradio da ljudi i dalje dolaze na ovaj blog? Nemam pojma, pisao sam - štogod sam pisao - i izgleda da u tome nešto ima. Priznajem da sam očekivao kako nepisanjem mogu zaraditi i akutni prestanak posjeta. Ali nije tako. Pa, hvala ljudi.

Fakat, kad gledam arhivu ima ovdje jedno more tekstova. Čudim se čak i sam sebi. Kad li sam sve to stigao ispisati? Vjerojatno kad sam bio u uzlaznoj fazi blog i bio sam jako predan tome.

No, nećemo živjeti na lovorikama. Ponekad ću morati pisati nešto, bio bi red. U međuvremenu, kad ovdje vlada tišina, nećete biti zakinuti. Pročitajte bilo koga s Mini Favsa tamo desno.
I ja ih čitam.
I nikad mi nije žao.
Fakat su dobri.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>