Chitta (8)



srijeda , 30.08.2006.

Događaji koji su uslijedili tog dana Trenka su potpuno smeli. Išlo mu je malo na živce što Rosko toliko napuhava stvar. Umio se na brzinu i krenuo prema Sputniku. Istina, Roska nije shvatio baš ozbiljno iako je znao da on nije sklon pretjerivanju. Putem je razmišljao o pjesmi i poruci koja se krila u njoj. U sebi još uvijek nije prihvatio tu neobičnu mistiku. Mora da se radi o nekoj djevojci. Ali ni uz sav napor nije se mogao dosjetiti tko bi to mogao biti. Kako je većinu vremena provodio kao samac bio je siguran da ni jednu nije povrijedio. Imao je samo jednu djevojku do sad i od nje je dobio nogu. Pjesma je nekako odavala slomljeno srce a Trenk je u toj epizodi jednostavno nije pronašao.

Hmm, munjeno, pomislio je, što to meni treba? Možda je najbolje da zaboravi čitavu epizodu i da se jednostavno ne zamara više time. Možda je sve to samo nečija neslana šala. Netko je imao vremena konstruirati zagonetku ne bi li mu malo napakostio, zagolicao mu maštu. Na trenutak je pomislio da je to možda Roskovo djelo, možda je i ovaj poziv povezan s time. Tko zna kakvu su podvalu sad smislili, možda se već sad u Sputniku smijulje. Ipak, prevario se.

Ušavši u Sputnik vidio je već s vrata da je Rosko vrlo ozbiljan. Siki i Cinta su također bili tu.
Kad je Rosko spazio Trenka na vratima ustao je i hitro pošao prema njemu.

- Pa, čovječe, koliko ti treba da dođeš...?

Siki i Cinta su samo gledali, i mahnuli rukom u pozdrav. Rosko je doprativši Trenka do separea ponovo sjeo na svoje mjesto.

- Dakle, kakva frka? - upita Trenk iako s mnogo manje interesa nego je to Rosko očekivao. Ovaj nije odgovorio već je samo lagano gurnuo presavijen list papira pred njega na stol napeto ga promatrajući. Trenk je osjećao nekakvu uznemiranost. Uzeo je list i otvorio ga.

- O, ne! Zar opet... - rekao je čim je pogledao prema papiru. - opet pjesma...

Dok su ga ostala trojica promatrala, počeo je čitati. Na vrhu je pisalo “Za Trenka”.

Mislim da znaš što ti govorim
I da ne vjeruješ da osveta dolazi.
Rukoljub je tvoj već odavno ispran, ali...
Taj mali privatni pakao moje je obećanje,
A ova noć već počinje plakati nad prvom žrtvom.


U potpisu je pisalo Chitta.
Rosko, Siki i Cinta su ga tako napeto promatrali dok je čitao da su gotovo nalegli na stol.

- Odakle ti to? - upita Trenk
- Uletio je neki klinac, bacio nam to na stol i izjurio! - odgovori Rosko.
- Ma bezveze! - iznervirano će Trenk. Bacio je papir na stol tako da se lagano zavrtio. - Ovo mi malo ide na živce! Da pronađem toga ko se zajebava sa mnom, izbio bih mu koji zub. Ej, dečki, ovo nije vaša neslana šala, zar ne? - upitnim pogledom je obuhvatio svu trojicu.

Siki i Cinta su samo odmahnuli glavom.

- Trenk, možda je sve ovo zajebancija, ali ja opet imam neki neobični osjećaj. - progovori Rosko, držeći se vrlo ozbiljno.
- Ma daj! - Trenk odmahne rukom, iako se u podsvjesti prisjetio kako je Rosko prvi spomenuo svoje sumnje oko prve pjesme s bloga. Bio je u pravu. - I što sad hoćeš da ja napravim! - upita ga.
- Pa, ne znam ni sam. Nemam pojma! Ti bi trebao znati koju si curu negdje nasamario i koja ima motiv da ti se osveti. Makar tako da te plaši nekim tajnovitim pjesmama.
- Ma gluposti, sad ćeš od toga napraviti krimi priču. Netko se zajebava i točka. Gabrijela! – vikne prema šanku i pogleda u tom smjeru da bi dao uobičajeni znak za kratku kavu.

Na šanku je bila Iva.

- Nema Gabrijele, danas ne radi – vikne ona - Jednu kratku?
- Da, molim te – odvrati Trenk i spazi da ga Rosko i dalje promatra očekujući nastavak razgovora.
- Gle, – započne Trenk gestikulirajući kako bi dao do znanja da treba s tim izaći na čistac – netko se igra sa mnom i piše mi šifrirane pjesme. Ne vidim razloga da se iz toga radi takva senzacija.
- Ali Trenk ovdje se spominje žrtva, osveta i slične stvari. Kad to uzmeš kao nastavak one prve pjesme, izgleda da si nekom, ili nekoj, stao na žulj. Jesi li siguran de ne možeš to povezati s nekom osobom koja... hej, čekaj, rekao si šifrirane? Jesi li otkrio što...
- Ma jesam, bezveze! Sad mi je žao što sam se dao navesti da tolike sate potrošim na dešifriranje glupe pjesme.
- Otkrio si nešto u pjesmi? Daj reci, daj daj... - zainteresira se Rosko.
- Da, reci... - podržaše ga ostali.

Ukratko im je objasnio kako je pronašao ključ za čitanje pjesme i koju je poruku pronašao. Svi su se začudili kako je u biti bilo jednostavno.

- Hm, trebalo se toga dosjetiti – prokomentira Siki, dok je Rosko uzeo ponovo onaj papir i zagledao se u njega. Uto je stigla Iva s kavom pa je Rosko pokrio papir rukavom.
- Ma i ja mislim da je to dobro smišljeno, ali ne pomaže mi. Ne sjećam se nikakve noći pod zvijezdama i to još s velikim slovom. - odvrati Trenk. Čim je Iva otišla natrag do šanka Rosko je, i dalje gledajući u papir, značajno podigao kažiprst. Zatim je slavodobitno pogledao Trenka.

- Mislim da znaš što ti govorim, kaže prvi stih. Pa sam pomislio... da možda to znači ako si provalio prvu šifru onda znaš kako trebaš čitati.
- I? - pogleda ga Trenk ne očekujući ništa.

Rosko, uz samozadovoljni izraz lica lagano okrene tekst prema Trenku, skupi podlaktice na rubu stola te se lagano nagne prema naprijed, gledajući ga u oči, kao da mu govori Hajde, pokušaj, ja sam shvatio...

- Dakle, znaš li? - upita pronicljivo, ne bi li ga još više ohrabrio. Trenk se zagledao prvo u njega pa zatim u papir.
- Pa nije valjda... - poskoči Trenk i dograbi papir da provjeri ono što je upravo pomislio.

Prva u prvom, druga u drugom, treća... Isti način!
Zatim vrlo, vrlo tiho pročita, praveći male stanke između riječi:

- Mislim - da - tvoj - pakao - počinje.

Svi su se zagledali jedan u drugoga a Cinta je okrenuo papir prema sebi pa su on i Siki skupili glave da provjere slažu li zaista riječi upravo tu rečenicu.

- Čovječe, pa to tebe netko hoće ubiti! - dramatično reče Siki.
- Ma daj, koji vam je vrag! - koliko god je nastojao zvučati normalno u boji glasa mu se vidjela uznemirenost. A tako se i osjećao. - Nema logike. To uopće ne mora to značiti. - Srknuo je malo kave, i napravio gestu koji je jasno govorila da ne želi više o tome razmišljati niti govoriti.
Rosko je i dalje gledao u papir čitajući stihove po tko zna koji put. Kao da je ohrabren svojim prvim otkrićem želio još nešto otkriti.

- Noć već počinje plakati nad prvom žrtvom, - mumljao je sebi u bradu – hmm, znači li to da će biti još žrtava? - razmišljao je naglas – Ako ima prva, onda ima i druga, a možda i...!
- Dobro, Rosko, prestani s tim, - prekine ga Trenk - ne želim više ništa čuti, zaboravi na to! Čuješ? Ne čini li ti se da ipak malo pretjeruješ. Ponašaš se ko osnovnoškolac. Siguran sam da će se uskoro sve otkriti. Kraj priče!

Trenk nije bio svjestan da je ova prognoza više nego istinita i da je vrijeme 'uskoro' bliže no što je mislio. U slijedećem trenutku nekoliko se stvari dogodilo odjednom. Rosko je prihvatio nagovor, i dajući znak da odustaje gurnuo papir prema sredini stola. Ispred Sputnika su protutnjala kola hitne pomoći, uz svu potrebnu signalizaciju, u smjeru Trenkovog kvarta. Dok je Trenk spuštao šalicu na stol, pogledao je papir koji je Rosko odgurnuo, u taj čas začuo zavijanje sirene. Svatko ponešto pomisli kad kraj njega projuri hitna. Tako je i Trenku prva misao bila 'ide u smjeru mog kvarta'. Plavičasta igra svjetla i sjene izazvana rotirkom u prolazu triput je bljesnula unutrašnjošću Sputnika, u tom kratkom trenutku dok je Trenk još gledao u papir. I papir je bljesnuo, i stihovi su bljesnuli. Kao da je opet nešto vidio Trenk odjednom zgrabi papir, zabulji se u njega, pa ga baci, odskoči od stola kao oparen i pojuri prema izlazu. Dečki su po inerciji poskakali u stojeći stav, iznenađeni ovom neočekivanom reakcijom.

- Trenk!, Hej, koji vrag...? Čekaj! - vikne Rosko, zgrabi papir dok je još padao te sva trojica pojuriše isti čas za njim.
- Prva slova, gledaj prva slova... - zamirao je Trenkov glas s ulice, dok su se vrata za njim zatvarala .
(nastavit će se)

©2006 Hal

Chitta (7)



ponedjeljak , 28.08.2006.

Buđenje. Trenk se probudio svjež. Dobro se odmorio, stvarno se dobro odmorio. Sat je pokazivao 9. Nedostajalo je samo pet minuta. Prošle je večeri skoro do ponoći preslagavao riječi neobične pjesme i na kraju odustao. Okrenuvši se na leđa, iskrižao je prste i stavio ruke ih ispod glave gledajući u plafon pa ponovo zavorio oči. Lagano se i zadovoljno protegnuo. Volio je ta 'jutarnja' protezanja. Doduše vrijeme u 9 sati mnogi već na debelo zovu “danom”. Nakon još par trenutaka žmiranja shvatio je da se prenemaže pa je ostao i krenuo obaviti nekoliko jutarnjih rituala. Kroz otškrinuti prozor lagano ga je zapuhnuo svježi zrak. Prolazeći pored svog radnog stola na djelić sekunde je spazio ispisani arak s tajanstvenom pjesmom. Tada se to dogodilo...

Napravio je još cijela dva koraka kad mu je mozak javio da se se zaustavi. Obično za to kažemo “nešto mi je upalo u oko”. U tom djeliću sekunde koliko mu je pažnju privukla samo bjelina papira na smeđoj podlozi stola dvije su riječi u tom fotografskom zapažanju kvrcnule po nekoj od milijardu sinapsi naglašavajući nešto logično. Gotovo je skočio natrag do stola i zagledao se u papir. Jedan, dva. To je bila ta logika koja je zazvučala poznato. Jedan, dva. Taj slijed je već toliko puta vidio u životu, ma koliko mali bio ali imao je smisao. Sve drugo u toj pjesmi nije.

"Znam da ćeš me zaboraviti JEDNOG dana,
Kad te život slomi težinom gaseći ta DVA smeđa oka boje badema...."


Ali, ta trenutna uznemirenost brzo je ustuknula pred ravnodušnošću. U ostalim redovima nije bilo brojeva. Pomalo razočaran, spustio je papir ponovo na stol i lagano ga tapnuo rukom kao da želi reći 'ok, odustajem, ostani tu gdje jesi...', a zatim se ponovo predomislio. Nije znao je li to posljedica dobrog sna ili bezumnog preslagavanja riječi prošle noći ali odjednom je shvatio da mora postojati logika. Slika papira s njegovim dlanom na njemu u mislima se povezala sa stihom.

"A ja ću stisnuti pod uzglavljem sve prste desne ruke..."

Stih nije govorio ništa ali slika njegove ruke na papiru savršeno je pokazivala broj 5. Pet je prstiju na ruci.
Ovo je bilo dovoljno da sjedne i ponovo se zabulji u stihove. Pa to je peti red! Broj jedan u prvom, dva u drugom, pet u petom. Što nedostaje? Trojka. Treći red.

"Tad ćeš iz prkosa naliti taj teret u čašu, ne želeći gledati prema sjeveru..."

Hm, da vidimo, prkos... ništa! Čaša, tri čaše, ne znači ništa, naliti...gledati.. sjever, ništa. Sjever? Strane svijeta! Četiri su strane. Izgleda da nije ni to... ne želeći gledati prema sjeveru... hm, pomisli, ako ne želim gledati prema sjeveru onda preostaju samo još tri strane svijeta. Je li to ta trojka. Ovo nije bilo baš logično ali moglo se uklopiti. Nek bude za sada. Četvorka. Četvrti red. Odmah ju je pronašao.

"Te ćeš se Noći zaljubiti u sebe, drobeći ogledalo licem pokeraša."

Poker. Četiri jednake karte. Dalje. Brzo! Peti imamo. Šesti stih.

"da te ponesem, ne prema zvijezdama, već sa mnom, u pakao..."

Bilo je sasvim jasno da kad bi u toj rečenici tražili šesticu da bi je našli u 'paklu'. 666. Đavolji znak. Šestice. Doduše tu ih je tri ali i jedna će dovoljno.
Duboko je uzdahnuo i ponovo promotrio svoje otkriće.

Znam da ćeš me zaboraviti JEDNOG dana, jedan,
Kad te život slomi težinom gaseći ta DVA smeđa oka boje badema, dva,
Tad ćeš iz prkosa naliti taj teret u čašu, NE ŽELEĆI GLEDATI PREMA SJEVERU... tri,
Te ćeš se Noći zaljubiti u sebe, drobeći ogledalo licem POKERAŠA. Četiri.

A ja ću stisnuti pod uzglavljem SVE PRSTE DESNE RUKE, pet,
da te ponesem, ne prema zvijezdama, već sa mnom, u PAKAO... Šest!!!

I zaista, sad mu se sve nekako uklapalo. Svaki red ove pjesme imao je broj ili asocijaciju na njega. Izgleda da su i Campika i Rosko su bili u pravu. Ovo nije obična pjesma. A što sad? Što s tim brojevima. To samo po sebi nije poruka. Šifra? Za što? Ma nije šifra. To je jednostavan slijed. Šifra ne bi bila tako savršena. Prisjetio se ponovi preslagavanja slova, iščitavanja svih prvih svih drugih i inih slova. Besmisao.
Da vidimo, uzmem prvo slovo iz prvog reda. Z. Drugo slovo iz drugog reda. Malo 'a'. Za treće slovo u trećem je malo 'd'. Zad. Zatim 'e', 'u', 'o'. 'Zadeuo'. Bljak. Možda se broje i razmaci. Onda bi bilo.... 'Zadć'...

- K vragu! - viknu naglas i baci olovku. Prije nego se vršak slomio tresnuo je na 'te' u drugom redu te zaparao papir prema riječi 'Znam' u prvom. Olovka je kratko zaklepetala pa podu negdje iza stola. Ali to je bilo to. Nalik na malu strelicu razderotina na papiru je pokazivala smisao: Znam te...

Za dalje mu nije trebala olovka. Treća riječ u trećem redu bila je 'iz', četvrta u četvrtom 'Noći'. U petom se šepurila peta riječ, 'pod', u šestom je kažiprstom brzo izbrojio i zastao na 'zvijezdama'.

Znam
te
iz
Noći
pod
zvijezdama.


Zagonetka je riješena. U glavi mu je došlo do malog zastoja. Previše je informacija pokušao stjerati u jedan tijek. Traženje značenja ove rečenice miješalo se s pitanjem tko je mogao zamisliti ovako složenu strukturu stihova. Jebate, pomisli, pa ovo je ko 'DaVincijev kod'. Nova je zagonetka nadomjestila ovu riješenu. Uz sav trud nije se mogao u taj čas sjetiti s kim je i kada bio pod bilo kakvim zvijezdama.
Zašto bi ta noć bila toliko važna? Ovo zvuči nekako romantično. Noć, zvijezde, djevojka.. ali tko? Pa ja nisam bio... Pa da! Nisam ni trebao biti! Ovo samo znači da me ona zna od te jedne noći. To mi ništa ne pomaže.
Zvonjava ga je prekinula usred misli. Podigao je slušalicu.

- Da?
- E, bok, Rosko je. Nacrtaj se u Sputniku. Odmah!! - Rosko je zazvučao autoritativno i ozbiljno.
- Bok i tebi! Ali nisam još...
- Trenk, odmah!!! Poruka za tebe. Netko će nastradati! Imamo frku!
- Pa ne može li to poslije, ja sam tek...
- Trenk, slušaj me! Potpisano je sa 'Chitta'!
(nastavit će se)

©2006 Hal

Zlatna ribica



nedjelja , 27.08.2006.

Ulovili ste zlatnu ribicu? Naravno da niste. Ja vam nudim jednu, virtualnu. Tamo s desne strane, malo niže, nalazi se pitanje – što biste poželjeli? Da ne bi sve bilo prejednostavno, izbor je ograničen.

Ova ribica je velika cicija i škrtica. Stoga vam nudi samo četiri opcije. Sposobnost leta, bogatstvo, besmrtnost ili telepatske moći. Znam da je nemoguće zaključivati na osnovu par glasova kako diše hrvatska nacija, čak je nemoguće zaključiti i kako diše blog zajednica. Ribicu ne zanima struktura uzorka, ili bilo kakvi statistički parametri. Ribica je tu samo radi zabave.

Dok sam izmišljao pitanje i odgovore, nisam razmišljao o svojim željama. No, ipak pitanje je i mene dotaklo. Što bih ja odabrao, a da izaberem dobro? Da vidimo.

Sposobnost leta

Zgodno! To mi je bila prva pomisao. Već imam iskustva u letu, nekoliko puta sam sanjao kako letim. Kad bih mogao letjeti u stvarnom životu kakva bi korist bila od toga? Prije svega zabava. Možda bih mogao napraviti karijeru kao mađioničar. Ne bih nešto puno letio, dovoljno bi bilo odlebdjeti par metara u zrak i ostaviti ljudima da razmišljaju u čemu je trik. Napraviti neki luckasti kostim, odmumljati neku mantru prije samog podviga, radi dramaturgije, i hopsa!
Možda bih mogao postati spasilac, spašavati mačke koje zapnu na drvetu, ljude iz požara, nestale planinare...

Dostava pizze!
- Jednu obiteljsku molim, rubovi punjeni šunkom, za van!
- Može. Adresa?
- Ulica nebodera 6, 12 kat, balkon od strane katedrale.
- Može, već letim!

Mogao bih viriti kroz prozore, a mogao bih biti i lopov, dosta dobar. Ulazim kud hoću, a imam i par genijalnih opcija za bijeg.

Mislim da mi se ta želja ne bi dopala, u bilo kojoj varijanti bi mi postalo dosadno ili bi me znanstvenici zatočili kako bi me secirali u potrazi za antigravitacijskim genom..

Bogatstvo

Uh, to zvuči kao dobra stvar, imati neiscrpno bogatstvo u ovim hirovitim vremenima. Ali nekako mi to zvuči materijalistički. Na kraju, dobiješ neki rak i bogatstvo ti odmah vrijedi tek dvije lipe. Možda bih mogao pomoći onima koji nemaju ništa, onima koji gladuju ili pomoći u istraživanjima kako bi se pomoglo bolesnima. Kad bi bogatstvo bila jedina opcija vjerojatno bih nešto takvo radio. Nekako, ovu želju trpam u neki “samo-misliš-na-novac” koš.

Ali i to mi nije baš neka želja, ostaje strah mogao bih postati meta ucjenjivača i onih koji su odabrali da mogu letjeti, možda bi me netko htio i koknuti. A nisam besmrtan.

Besmrtnost

Eh, ovo zvuči zanimljivo. Zauvijek izgledati lijepo, imati vremena za napraviti i bogatstvo. To besmrtnosti daje prednost, uz besmrtnost i vlastiti rad bih mogao dobiti i drugu želju, bogatstvo, a možda čak doživjeti i dan kad ljudi budu zaista mogli savladati gravitaciju uz pomoć neke super-extra-mega-pro-high tehnologije, a možda zaista uz pomoć vlastitih misli. Ako ćemo moći letjeti uz pomoć vlastitih misli tada bismo vjerojatno bili i telepati. Besmrtnost stoga dobiva najviše bodova. Ali – jedan veliki minus koji ovaj izbor stavlja na dno.

Besmrtnost naime nije sloboda, to je zatvor. Kad ti jednom dosadi, imaš problem. Mislim da se ne bih nosio s tim. Možda je ovo sada primamljivo i daje velike mogućnosti za pomoć mnogima, ali ne sviđa mi se cijena koju bih morao plaćati nakon par hiljada godina. A da ne govorim o mogućnosti nekakvog globalnog rata, 'ultimate' meteora ili neizlječivih bolesti koje bi mene, besmrtnika, pretvorile u glavnog junaka iz “Pale sam na svijetu”. Samoubistvo bi mi bilo samo način da zapravo ubijem vrijeme ali bez nekog stvarnog efekta.

Telepatija

I ovo je zgodno, poput letenja. Ima neke praktične prednosti. Možeš znati što drugi misle, možeš čuti sve tajne, privatne i poslovne. To bi dalo određenu prednost pri stjecanju bogatstva i pri izboru svojih prijatelja i prepoznavanju neprijatelja. Dopadljiva ideja, no,na kratke staze.

Izgubio bih čar napetosti, zainteresiranosti za kompleksne međuljudske odnose, za uživanje u ljudskoj različitosti. Vjerujem da bih postao zapravo usamljen, a od svih tih glasova bih moguće i poludio, kroz kratko vrijeme, naime saznao bih i stvari za koje je bolje da ih ne znam i da ih nikad ne saznam. Možda bih saznao da me ljudi vole mnogo manje nego što ja mislim.

Ni ovo nije najbolja opcija. Izaziva lagani duševni nemir.

***

Eh, sad, generalno gledajući, svaki izbor ima svojih prednosti i mana. Ovisi o pojedincu što će pridružiti u koju kategoriju. Možda je svaki izbor dobar kad bi trajao neko kraće vrijeme. I kad besmrtnost ne bi bila vječnost nego recimo da možeš zapravo živjeti nekih 100-200 godina.

Izbor je težak, ali na svu sreću ovo je samo igra, proizvod mašte. Zlatne ribice postoje ali ne i takve koje ispunjavaju želje. Ostavljeni smo sami sebi.

Mašta i snovi nam daju letačke sposobnosti, naše znanje, rad, prijatelji, obitelj, ljubav daju nam sve vrste bogatstva, djela koja ostaju iza nas daju nam besmrtnost, a naša ljudskost je jedina telepatija koja nam može reći nešto o ljudima oko nas.

Ipak, pustite toj vašoj mašti na volju, pronađite pitanje tamo negdje u desnom stupcu i dajte svoj glas.
Ostvari li se kome želja, javite.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>