Google u raljama života



srijeda , 21.02.2007.

T-Zombix je na svom blogu spomenuo nedavni govor Larryja Pagea, jednog od osnivača Googlea, i link na interesantni članak o Googleu kao vladaru svijeta, koji impliciraju da Google razvija umjetnu inteligenciju. Tragom te informacije otvorio sam nekih tridesetak stranica vezanih uz Google AI (artificial inteligence) i zaključio da tu svakako nešto smrdi. Page ima teoriju po kojoj se ljudski genom može komprimirati i svega 600 Mb i smatra da bi znanost također trebala prihvatiti neke marketinške principe. Između ostalog. Iako bi ponekad svog silikonskog ljubimca lupili jer ne radi ono što smo mi htjeli da radi i možda ne vjerujemo da jedna takva nakupina tranzistora može ikad dobiti božansku pamet, malo sam se zamislio nad čitavom pričom. Hoće li Google napraviti prvi upotrebljivi AI? Potrudio sam se i što bolje 'polinkati' neke stvari da ipak ne ispadne da sve pričam totalno u bunilu.

Google ima jednu od najvećih baza podataka o svemu i svačemu. Ta baza je doduše samo skupina podataka bez duše i pameti. Iako je prvobitno zamišljen kao tražilica, pokazalo se dobrim da ono što Google pronađe uvijek spremi na neko mjesto. Možda tada nisu razmišljali o praktičnoj primjeni tih podataka već su se podaci indeksirali isključivo kako bi se ubrzala učinkovitost samog sustava pretraživanja. Rastom broja podataka prikupljenim po internetskim bespućima, Google je prisiljen stalno unaprijeđivati svoje sustave kako bi se nosili s tom bujicom i time ne samo spremati dobivene rezultate već ih nadalje i analizirati.

Naizgled banalna stvar je kad upišete neku krivu riječ u Google (npr. bananna), on će vas ljubazno zapitati 'Did you mean : banana'. Ne tvrdim da je to umjetna inteligencija i svatko tko makar površno zna ponešto o programiranju shvaća da tražilica prije nego potraži rezultate konzultira svoj rječnik u potrazi za tom riječi pa ako ona ne postoji ponudi vam ispravnu alternativu. Čista programerska logika, daleko od misli, ako ovo, onda ono.... Ali recimo da je to začetak. Tek mali dodatak da se na tražilici osjećamo bolje.

AdSense i AdWords programi za reklamiranje su također u početku radili prema ključnim riječima ali se zna da je ovaj pogon ipak malo sofisticiraniji od jednostavne provjere rječnika. Google naime već duže vremena razvija svoju semantičku platformu i neprestano na njoj radi. Nije dakle više riječ samo o pojedinačnim riječima već i u smislu koji čine grupe riječi. To omogućava da oglašivači zaista uvale svoje reklame na pravo mjesto. Ako malo pogledamo Google reklame po raznim stranicama vidjet ćemo da time vlada nešto jača mašinerija (iako još uvijek nije savršena). Semantički sustavi imaju zadatak shvatiti (uvjetno rečeno) sadržaj vaše stranice na osnovu rečenica, međusobnih ovisnosti i odnosa među riječima (bolje rečeno - konteksta), jezika kojim pišete i naravno svekolikih indeksa i klastera u Googleovoj bazi podataka da bi shvatili jeste li prava meta za reklamu. Semantički sustav u sprezi sa svekolikom bazom znanja je zapravo i jedno od glavnih oružja koje Googleu osigurava prednost pred drugim potencijalnim pokušajima. Uz neke dodatne razloge, svakako. Ako ste programer i napravili ste neku aplikaciju koju ste nazvali Titanic, Google će nastojati da vam ne servira reklame za film Titanic, za povijesne studije o Titanicu i slično nego će pronaći one koje su relevantne za softver i razvoj aplikacija, programiranje i slično. Iako je možda riječ Titanic na vašoj stranici spomenuta najviše puta i sasvim sigurno jedna od vodećih u Googleovim indeksima koji tu riječ povezuju s vašom stranicom, njihov semantički engine nekako prepoznaje sa čime još je ta riječ povezana i zaključuje (opet uvjetno rečeno) čime se vi zapravo bavite. Iako se radi o programu, nikako o svijesti, ovo je već nešto bliže.

Iako napredni sustav traženja još uvijek koristi razne dodatke na riječima kako bi tražilici rekli konkretnije na što mislimo i kako da filtrira rezultate (navodnici, plus, minus, site:, link: itd) pitanje je vremena kad će to u potpunosti biti izbačeno. Vjerojatno onog trenutka kad Googleova semantika bude u stanju prepoznati to iz vašeg konteksta. Ne bude li u stanju, ponudit će vam alternative obogaćene s malo predefinirane gramatike (koju je u engleskom jeziku lakše napraviti nego u hrvatskom). Ovo s alternativama bi mogla biti zasluga širokog opsega podataka i prepoznavanja pojmova koji nastaju grupiranjem riječi u klastere i analizom njihovih odnosa (što Google radi također već godinama).

Što još Google radi kako bi poboljšao svoj semantički pogon? Skenira knjige. Jedan je njihov službenik izjavio: Ne skeniramo knjige da bih čitali korisnici, skeniramo ih da bi ih čitao AI.
Vjerojatno to AI-u neće dati ni pamet ni dušu ali će svakako utažiti glad za riječima i pojmovima. Je li kompletan sadržaj interneta premali pa su navalili na druge izvore ljudskog izražavanja? Priča se da u Googleovim laboratorijima rade na zvučnom prepoznavanju uzoraka. Televizija i filmovi su već na internetu. Čim ih se Google dočepa kako treba moći će navodno na osnovu 5 sekundi zvučnog zapisa točno znati o kojem se filmu ili emisiji ili muzici radi. Čisti search kroz bitove. Jednom kad prepozna zvučni uzorak i poveže ga s naslovom moći će vam na osnovu naslova reći i gomilu drugih podataka koji su povezani s tim. Je li u tome najava ultimativne tražilice koja će biti u stanju s nama raditi mali chat kad se zaputimo tražiti nešto za što ne znamo kako se zove. Sve je dakle u semantici i utvrđivanju smisla.

I sâm sam svojedobno isprogramirao mali programčić koji je pogađao koju ste životinju zamislili na osnovu pitanja ili odgovora. Vi ste odgovarali s da ili ne i on bi pogodio o kojoj se životinji radi. Ako ne bi znao odgovor, tražio bi vas da postavite neko pitanje u svezi te životinje i da kažete kako biste na to pitanje odgovorili. Tako bi učio. Jednostavno ali s vremenom sve glomaznije. Čista logika, nema semantike niti krativnosti. S kojih godinu dana povremene upotrebe mogao je pogoditi tristotinjak životinja. Kako su odgovori na pitanja vezani uz naše vlastito znanje i kako je nekome vrabac smeđe a nekome sive boje ipak s vremenom je program pogodio vrapca bez obzira na vaš izbor. Ali zbog primitivnog da/ne učenja to su u bazi bila zapravo samo dva različita vrapca , nikako pametni zaključak.

Ali pogledate li 20Q (AI baziran na neuralnoj mreži) na ovom linku, vidjet ćete da stvar može raditi daleko bolje. Nakon kratkog uvoda ova mašinerija bi trebala pogoditi razne pojmove s manje od 20 pitanja. Koliko ja znam, ovaj AI uči već 19 godina. Iako se sve svodi na pitanja i odgovore, gdje uz da i ne imate još i nepoznato, nevažno, možda, vjerojatno i ponekad. Ako ne pogodi u 20 pitanja ponudit će vam odgovor gdje trebate reći je li odgovor točan, pogrešan ili je blizu. Ako nije točan, 20Q igra se nastavlja s dodatnih 10 pitanja. Na kraju će vam čak i ponuditi analizu odgovora, gdje misli da je pogriješio i gdje misli da ste vi pogriješili te koji su vam odgovori nekonzistentni jer većina populacija (koja je igrala) misli drugačije. Ne pogodi li zamolit će vas da objasnite na špto ste mislili. Tako uči. Ova igra je do sada odigrana skoro 50 milijuna puta. Neat i full zabavno!!!

Google ima daleko jače izvore, gotovo svekolikog ljudskog znanja koje je objavljeno na internetu, dostupne su mu enciklopedije, dokumenti, blogovi, vijesti, publikacije a u zadnje vrijeme i knjige. Semantički pogon koji se 24/7 vrti u moćnim mašinama i dalje na osnovu nama neshvatljivih algoritama slaže riječi i pojmove u klastere kako bi im pridodao značenje i pripadnost. Google bi mogao postati jedna velika igra pogađanja koja bi začinjena finom gramatikom čak mogla djelovati i smisleno.

Može li Google proći Turingov test? Gospodin Turing je još 50-ih postavio zadaću svakoj mašini koja bi se htjela predstaviti kao umjetno inteligentna. Test se sastoji u tome da stroj mora moći voditi konverzaciju s čovjekom na način da ovaj ne shvati razgovara li sa strojem ili s živom osobom (naravno razgovor ne mora biti u zvučnom obliku, dovoljan je samo običan chat). Možete isprobati neke od uradaka, nisu najbolji ali dočaravaju priču. Da bi Google to mogao trebati će mu dobro isprogramirati gramatiku kako bi baratao podacima i davao povratne informacije ili podpitanja na čovjeku smisleniji način nego da samo vraća obične liste rezultata na traženi pojam. Trebati će znati odrediti i vrijednost toga što je rečeno.

Zametak toga je i u također vrlo složenom i misterioznom algoritmu Googleovog PageRanka. Neki smatraju da je PageRank zapravo jedan od zametaka budućeg AI-a. O PageRanku se malo zna, a ono što se zna je nama smrtnicima malo razumljivo (barem meni). Ako ne vjerujete pogledajte što je neki matematički freak prostudirao o PageRanku na Wikipediji. Viša matematika. Iako naizgled beznačajna brojka od 1 do 10 ovaj algoritam je više od pukog brojanja klikova. On obuhvaća i PageRankove stranica na kojima je pronašao link na vašu, broj takvih stranica, ali ono što je značajnije obuhvaća i sve ostale metode vezane uz rangiranje ključnih riječi i pojmova pronađenih po internetu, na vašoj stranici i na stranicama na kojima postoje veze. PageRank zapravo određuje i koliko je semantički važan sadržaj vaše stranice na određeni upit te vas shodno tome rangira i u rezultatima pretraživanja. U kakvim su oni točno relacijama teško ćemo znati ali vjerujem da je PageRank samo još jedan dodatni poligon za testiranje svekolike Googleove pametne mašine. Njegova je namjena da komadićima informacija da određenu vrijednost što će za budući AI svakako biti značajni detalj.

Mnogo toga znamo, ili barem mislimo da znamo, ali Google iza plota ima daleko više tajni nego se to na prvi pogled čini. Na Googleovom labu već postoji čitav niz aplikacija koje se mogu koristiti, od rokovnika, kalendara, podsjetnika, programa za obradu teksta, tabličnih kalkulatora, elektronske pošte, pretraživanja proizvoda, prevodioca... da ne nabrajam, cijeli mali operativni sustav. Iako se o Googleovom operativnom sustavu svojedobno šuškalo izgleda da od toga ipak neće biti ništa i da je sve ostalo na nivou špekulacije. Pričalo se o zamisli da uz računalo imate samo mali rudimentarni pogon s vezom na Google preko interneta. Sve ostalo bi bilo tamo i radilo bi se online. No Google nije naprosto odustao od toga već izgleda da puca daleko dalje nego što nam se čini, dok mi i dalje možemo samo špekulirati. Svatko tko je ikad malo ozbiljnije ušao u Google svijet uvidio je da se Googleove funkcije i aplikacije integriraju, spajaju i preklapaju i siguran sam da su informacije u njima savršeno povezane. Jedan account, više funkcija i interakcija među podacima koji se tamo nalaze.

Možda Google neće nikad pisati romane i poeziju i imati vlastiti um, možda neće nikad biti kreativan ali da bi mogao postati vraški napredni mehanizam koji zna sve. Neki kažu da će to biti za našeg života.

Možda bi mogao odgovoriti na bilo koje pitanje postavljeno normalnim ljudskim jezikom.
Možda bi mogao analizirati sve tekstove vezane uz neki pojam i pomoći u rješavanju misterija, nedosljednosti, kriminala, istine i laži. Jer Google će biti u stanju znati sve što se pisalo, snimilo, pjevalo a možda čak i govorilo nekom događaju, bilo gdje bilo kad. Jer Google već odavno ne pretražuje internet samo za nas. On ga pretražuje i za sebe. Hoće li nam čitava priča donijeti problema, narušenu privatnost ili nešto drugo? Moguće, ali samo ako mu to dozvolimo. Mnogi pišu i pisat će još o dvojbama moralnosti i humanosti umjetne inteligencije. Trebamo biti svjesni da budemo li ikad 'razgovarali' s Googleom, on to nikad neće zaboraviti, i svaka konverzacija bit će novi temelj za nova saznanja o nama o našim navikama i samim time, pod krinkom svesrdne pomoći korisnicima, predmet nekih novih rasprava. A mi bismo mogli postati otvoreni kao knjiga. Google će znati kako se zovemo, što smo tražili prošle godine u isto vrijeme, kakvu muziku volimo slušati, kako organiziramo svoje vrijeme, koje stranice obilazimo, s kim se družimo, tko je kad i gdje pričao ili pisao o nama, pokazat će nam našu kuću na satelitskoj snimci...

Da malo karikiram.

Jednog dana možda mi osvane poruka na Googlu: Previše surfaš! Posveti se djeci jer ti imaju loše ocjene u školi, a žena ti NE ostaje duže na poslu kao što misliš jer uredno isključuje računalo na kraju radnog vremena, GPS u autu uključuje odmah nakon toga, a garažna vrata otvara u prosjeku četiri sata kasnije. GPS podaci su nedostupni zbog zaštite privatnosti. U frižideru je ponestalo jaja. Da naručim novo pakovanje?

Tele(re)vizija



ponedjeljak , 19.02.2007.

Jučer je održan taj 'spektakularni' događaj dodjele Večernjakovog ekrana. Skupile se televizije u Boćarski dom. Pomislio bi netko da njima nije baš tako jako važno što su se neke dnevne novine dosjetile napraviti akciju ocjenjivanja sadržaja, likova i njihovih vještina na televiziji. Ali ako su svi tamo onda to postaje mala obaveza. Jer konkurencija ne spava.

Večernjak je zamislio samo 16 mogućih bodova koje će televizije međusobno razdijeliti. I to je u redu, svaka čast ljudima i emisijama, a naravno i televizijama koje će na svoje police postaviti još jedan zlatni limeni televizor sa srcolikom sobnom antenom. Sigurno su to zaslužili i ja im čestitam od srca na primjenim hrvatskim televizijskim Oscarima.

Ali, pažljivom promatraču nije promaklo da se u čitavoj priči događa i ono što nije predviđeno scenarijem. Među publikom, uzvanicima i nominiranima bila su dva mobilna snimatelja zadužena za dočaravanje atmosfere među stolovima. Lukavo su uvijek naciljali nominirane, a posebno one koji ovaj put nisu imali sreće. Tako smo i mi kraj malih ekrana mogli vidjeti kako oči mogu izražavati različite emocije. Bilo je ovdje ubijanja pogledom, bilo je razočaranja, tuge, prijezira ali povremeno i iskrene sreće. Nisam zapisivao baš sve što sam primijetio, ali pišem po prisjećanju.

Sjećam se Valdecovog pogleda koji u Rorinoj zahvali za nagradu Istrazi očekivao možda čuti i svoje ime, ali izgubio se u pojmu ekipa, da ne nabrajam sve iako je i sam bio jedan od nominiranih za mušku TV osobu. Ispred njega su se u zahvali ipak našli Svilan i obitelj koji su svakako najzaslužniji za uspjeh Istrage. Lijepo rečeno ali nedorečeno i meni osobno nije po volji. Ekipa koja zapravo istražuje zove se samo 'ekipa', oni su samo šljakeri nekoga tko je dobio priliku ...raditi nešto što zna, za razliku od drugih....

Vidio se i neodređeni pogled u daljinu legendarnog 'Đuke Begovića' koji se ovdje našao među samim mladim glumcima. Činilo se po njegovom pogledu da mu nije baš jasno što se ovdje ocjenjuje, i može li Šemso koji zna par štoseva parirati jednoj glumačkoj legendi. Ali tako je to danas, ljudi gledaju ono što im se sviđa, možda ne glasuju za glumca nego za lik koji glumi. Je li Ekran dobio Enis Bešlagić ili Šemso? Teško je to reći. U svakom slučaju, Enis mi je komičan, dok Gregurevića cijenim prije kao karakternog glumca. Ali kategorija se zvala samo 'glumac'.

Činilo se da su i RTL vizuali pretrpjeli mali debakl. Suvremena računalna tehnologija, 3D efekti, matrix efekti i prelijevanja od kojih vas potjera, sve made in München, izgubili su od Zuhre, namontiranog na nekoliko povijesnih snimaka merlinke, Kenedyja i čovjeka na mjesecu. I ovdje je izgleda pravagnulo čiji su jinglovi a ne kako su napravljeni. Ali, netko mora pobijediti. A video montaža također nije nešto što se može napraviti baš u pola sata. Najveća prednost je zapravo ideja.

Mladen Stubljar, legendarni reporter, nije razumio da se njegov dugogodišnji predani i uporni rad ne cijeni. U njegovom pogledu mi se učinilo da je vjerovao u pobjedu. Ali avaj. Možda su Ilinčićeve reportaže malo svježije, modernije, možda mu kamera više luta, možda je malo manje klasike. Šteta, meni su svi ok.

Onaj koji suvereno vlada svojim poslom, Goran Milić, svojom je ležernošću odmah dao do znanja konkurenciji da on ovo odrađuje u leru. I naravno na sebi svojstven način duhovito dodao malo razmišljanje o 'neuzvraćenoj ljubavi' između njega i HTV-a. Šteta da su mobilni snimatelji baš bili negdje drugdje pa nismo vidjeli lica odgovornih iz HTV-a. Možda bismo shvatili na što je točno Milić mislio iako možemo pogoditi od prve.

Zatim, spomenimo nastupe i parade raznih prezentera. E, to je priča za sebe. Premalo je ovakvih događaja u nas, pa se tako vidi očita razlika između Uvodića i onih koji su prvi put došli nešto prezentirati. Uvodić je tu doma dok su drugi doduše davali sve od sebe ali upravo u tom trudu prestali su biti ono što jesu. Imali smo par zanimljivih kombinacija, što je već samo po sebi bilo svojevrsni show. Večernjak je napravio dobar izbor prezentera u uklopio ih i tijek ceremonije tako da se čak i tematski uglavnom poklapaju s kategorijom i pratećim video spotovima Gitak TV-a, ali to je trebalo malo uvježbati... ili ne vježbati uopće, pa biti prirodan. Neki su bili preusiljeni u međusobnim razgovorima koji nisu baš imali puno veze sa temom, ali su imali s modom, izgledom i slično. U večini slučajeva nezanimljivo. Hamdija ' BB milijunaš' je zamalo napravio salto mortale pri silasku niz one dvije stepenice.

Krešo i Iva, kao glavni voditelji su se par puta spetljali na početku, poslije su polovili konce. Bili bi još bolji da je ceremonija potrajala još koji sat. Krešo je fakat bio ležeran, i Milić bi mu pozavidio.
Svaka čast kreatoru tekstova kojima je nevidljivi voditelj (ja, naravno nisam skontao tko je to, ali manje bitno...) najavljivao nominirane finaliste. Povremena uporaba anglizama u tim tekstovima zabila bi se u uši, ali oni su se ipak uspješno utopili u kratkim, jezgrovitim, ponekad i navijačkim i na mah duhovitim crticama kojima su se opisivale osobe i emisije.

Pobjedom TV Dnevnika HTV-a nije izostala i mala reklamica “najgledanije javne televizije u Europi, i najgledanijeg Dnevnika uopće", a i Svilan nije propustio u svom stilu zauzvrat baciti par parola... “Plaćajte HTV, gledajte Novu TV” i “Hloverka je super, Hloverka je naj, a ona je sada naša...” što je zasmetalo čak u Uvodića koji je u prenesenom smislu pojasnio da zasluga za Hloverkin Ekran ipak ide Otvorenom a ne Kontaktu. Znimljivo da u tom mlinu Hloverke nije bilo.

Ima toga još ali bi se oduljilo. Siguran sam da ću se sutra prisjetiti još ponečeg ali tada to više neće biti 'in'. Zanimljivo postavljen koncept Večernjakovog ekrana unosi malo nemira među televizijske djelatnike i vjerujem da mu predstoji svijetla budućnost. S vremenom će se stvari ispeglati pa će i sudionici popraviti svoje nastupe, od prezentiranja do onog malog ali tako teškog govora kojim se treba nekome zahvaliti. Neki jesu (ili nisu) shvatili kako Ekran može pomoći u marketinškom smislu, iako je prvenstveno zamišljen kao marketinška kampanja Večernjaka. RTL i HTV danas, dan poslije (a prošlo je podne) na svojim stranicama nemaju čak ni jednu rečenicu o nagradama koje su primili, dok je Nova TV napravila opsežan prilog na svom portalu, popraćen video clipovima opisujući svoj trijumf. Od 16 kategorija osvojili su čak 7 televizora. Znači li to da je kod HTV-a i RTL-a na snazi taština, ili ne priznaju Večernjakov Ekran kao mjerilo bilo čega u poslu u koji se jedino oni razumiju. U redu , prihvatimo da su oni zapravo samo skromni i ne žele se hvaliti.

Na kraju, glasali su gledatelji, možda i 'tipkačke ekipe' ako je netko u njih uložio ali rezultati su takvi kakvi jesu. Večernjak zadovoljno trlja ruke, a njihov veliki 'šef' je u odjavi zadovoljno skakutao naokolo (doslovno) i mahao rukama poručivši: I dalje gledajte televiziJE! Vidimo se dogodine!

Još o prašini



petak , 16.02.2007.

Prašina, sitne čestice nečistoće koje se najčešće u oblacima uzdižu i kovitlaju u zrak pokraj puta. Šoferima je to prva asocijacija. Domaćicama pak je to ona grozna siva naslaga koja ima sposobnost da se pojavljuje na namještaju kao njegov sastavni dio. Ima u njoj čestica zemlje, tkanina, tepiha, obične ulične prašine, pa čak i mikroorganizama. Prašina je materijalna i prema zakonu o očuvanju materije je neuništiva.

Prašina je i metafora. Svaka riječ, akcija ili događaj koji uzdrma užu ili širu okolinu a komentari se množe u oblacima mogla bi se nazvati “dizanjem prašine”. Problem je u tome što je nitko ne čisti.

Ljudi po prirodi rođeni za dizanje prašine, u tom metaforičnom smislu.. Neki je dižu svjesno a neki nesvjesno. Nešto bih opet komentirao ali bez ikakve namjere da proširujem oblake. Dizanje prašine je već postala umjetnost. Dizanje prašine je postala profesija. Za profesionalno dizanje prašine trebate biti spretni. I kao i u svakoj profesiji možete svoj proizvod napraviti sami a možete iskoristiti i neći tuđi rad. Što je veći oblak prašine bolje za vas jer vas se od dalje vidi. I kvaliteta prašine je također važna. Od kakvih se čestica sastoji, u kojem smjeru ćete je otpuhnuti, odakle će se podići njen famozni oblak i u čije će nosnice zapeti.

Politika praši sve u šesnaest. Oni već imaju oblake koje neprestano dotjeruju. Na neke zaborave pa im druga strana dobro puhne i vrati ih natrag na ishodište. Onda oni kažu to nije naša prašina, a ako je, onda ste je modificirali. Ili je to ona koja je ranije bila vaša. Mi uglavnom mašemo rukama jer oblak prašine je prilično amorfna stvar pa je zato pogodan za ono čemu služi bez da mu se pokoji put otkrije izvor.

Iza politike tu su mediji, da malo suzimo priču. Njima je to profesija. Oni proizvode, popravljaju i otkrivaju u zametku ogromne količine prašine. I oni to rade savršeno. Ne treba to gledati samo s negativnog aspekta. Ta prašina je medij za prijenos podataka i može se iskorisiti u pozitivne svrhe, kao što znamo iz dnevnih medija.

Kao i obično, ja se prvo nalaprdam koječega pa tek na polovici posta krenem na bit. Mali zavidni čovjek također praši. Svi mi prašimo više ili manje, namjerno ili nenamjerno. Bez reda. A što se događa s tim našim oblačićima koji se vide jedva s desetak metara? Netko ih gleda. Profesionalci.

Suzimo još priču. Ovdje na blogu već već skoro 4 godine lebdi lagana izmaglica. Svako malo netko nešto pokrene. To se primijetilo već odavno. Onda su neki oblaci kao Vibi, pa ukori blogerima, pa dnevnik jedne Ane i slični izazvali profesionalce i uskoro se sve prašilo da je milina. I to se pokazalo kao dobro. Nekima. A nekima ne. Kako god bilo, danas se to može korisno upotrijebiti. Ako znate na pravom mjestu u pravo vrijeme podići mali oblačić prašine sve su šanse da ćete uskoro nakratko prekriti nebo. Ako tako želite.

Pogledajmo par primjera. Nedugo je Večernji izazvao omanji atmosferski poremećaj angažirajući dvoje poznatih ljudi da pišu blog. Bio je to lijepi i šareni oblak koji su svi zapazili. Onda su na tim blogovima zaredali komentari i digla se tolika prašina, ona sivo crna, da se moglo vidjeti do Luxemburga. Ali ovaj put su je podigli oni manji ljudi, ne naširoko poznati, već anonimni i poluanonimni, koji su samo imali nešto reći o lijepom i šarenom Večernjakovom oblaku. I tako je jedan mali oblak uletio i u urede Jutarnjeg. Jutarnji je svojedobno digao popriličnu prašinu recenziranjem hrvatskih blogova. Kako nisu svi bili zadovoljni mišljenjem recenzenta prašilo se naširoko i nadugačko. Onda kad se više nije moglo disati. Pa je prestalo. Sad je Jutarnji uvidio da konkurencija prekriva veći dio blogerskog neba pa su ubacili par anonimaca u komentare ne bi li oni još malo zaprašili i time učinili nešto za opću bolju vidljivost. Pokazalo se to kao neučinkovito jer je oblak prašine bio sve veći i veći, a oba oblaka, i onaj šareni i onaj sivo-crni radili su svoj posao kako treba. Onda je došlo do preokreta. Jutarnji je proučio malo detaljnije što se događa sa onim malim oblačićima prašine. Pa su utvrdili postojanje čestice koja se zove “novinari koji pišu blog, za pare, fuj!”. Odabrali su zatim smjer “fućkaš novinare” i angažirali nekoliko blogera da pišu novine. Taj se oblak sad sasvim drugačije razvija. Čak je i stanoviti recenzent (oko kojeg se prašina uglavnom slegla) odlučio ponovo progovoriti pa je nahvalio spomenute blogere možda po prvi put u životu podigavši oblak u svim bojama. I još malo dalje, uzeli su si za pravo malo proanalizirati kakav je to oblačić prašine podigao njihov novi bloger a u svezi Večernjakovih blogera. Tako su dobili kredibilitet. Njihova se čestica zove “blogeri koji piše novine, za novac, yes!”. Je li tu nešto sporno?

Nema što, profesionalno i s jedne i druge strane. Rekao sam prije da su to profesionalci, to je njihov posao. Ne postoji univerzalna istina. Postoje samo oblaci prašine u kojem je svakome na volju pronaći istinu koja mu odgovara. Nitko nema pravo reći “moj oblak je jedini dobar i lijep”.

Čitam i Malenicu i Mišaka, čitam i T-Zombixa i novac, na primjer. Meni su svi dobri, svaki u svom području. I u čemu je kvaka?
Večernji i Jutarnji rade svoj posao, neminovno je da su napravili to što su napravili. Takva su vremena, takvi su trendovi, takva je tehnologija, takve su mogućnosti. Bilo bi čudno da to nisu napravili. Zašto mali ljudi praše oko toga?
Malenica piše onako kako zna i želi, ne treba se slagati s njom. Ali ne treba je vrijeđati i prašiti tek toliko da se praši.
Mišak je prošao malo bolje ali i njemu su nekoliko puta zaprašili, tek toliko da ne misli da je sve pet. Zašto?
T-Zombix je legenda bloga, moguće najčitaniji, sve što zna dijeli nesebično i nitko mu to ne može osporiti. Neki su mu sprašili da je izdajnik. Bože sačuvaj.
Novac zna toliko o financijama da bih mu najrađe platio pet kuna svaki put kad otvorim blog da bih nešto naučio. Dvornikove neću ni spominjati, oni su i glumci i blogeri i novinari. I već postoje mudrijaši koji praše li praše. Čemu to?

Zavist je jedna od najdestruktivnijih emocija. Ona uništava zavidnoga i čini štetu njegovoj okolini. Zavidni ljudi dižu uvijek prašinu, dajte im bilo kakvog materijala. Oni su takvi i gotovo. Svijet je protiv njih i oni su se dužni braniti. Takav je njihov stav. Neki čak idu tako daleko da brane i nas ostale. Od silnih prašina veće se odavno ne zna koji je čiji oblak.

Zavist funkcionira na jednom nepisanom pravilu. Ako si bolji od mene, ako imaš ono što ja nemam, ako me u bilo čemu natkriljuješ, ja ću te spustiti malo niže, ocrniti te, sve tvoje poteze ću prikazati kao loše, tako da će izvana u tom silnom oblaku prašine izgledati da sam ipak ja bolji. A ostat ću i dalje to što jesam.

Zašto ne umjesto toga učiniti sebe boljim, dati si truda, zaslužiti biti bolji i istovremeno priznati da u ovom trenutku to nisi.

Moja počast Večernjem koji se dosjetio pokrenuti svoju blog kampanju, počast i Jutarnjem koji je našao svoj način sa odgovor. Pokazali su da vladaju poslom koji rade i da su spremni dok postoje tražiti nove načine i nova rješenja. Pa mi i očekujemo od njih da prate stoljeće u kojem se nalaze, zar ne? Počast i blogu koji se eto nalazi u sredini i služi kao spona. To su ljudi koji rade cijele dane i ne treba vjerovati da je drugačije. I nije im lako. Kad bi bilo, onda bi svatko mogao imati svoj portal. A nema ga.
Svaka čast Malenici koja u silnim oblacima prašine i dalje šiba po svome. Iako je uglavnom kritiziraju vidim je boljom od sebe jer to može izdržati. Ja ne bih. Čast Mišaku koji je u kratko vrijeme skupio mnogo čitatelja. Koliko samo vremena taj čovjek troši da bi napisao ono što piše i da bi pripremio emisije koje priprema. I on je bolji od mene jer ja o njegovim temama nemam dovoljno argumenata. To su ljudi koji suprotno mišljenjima, ne sijede po cijeli dan u fotelji i čekaju da im nešto padne s neba. Ako je koji dan ležerniji to ne treba nikome uzeti za zlo. Jeste li pokušali kad napisati post o nekoj temi, ali ne onoj koja vam padne na pamet nego po narudžbi. Da biste to napisali a ako ne potrošite min 5-6 sati na kvalitetno istraživanje napisat ćete obični šund ili prepisati od nekog drugog. Jer treba nešto znati da bi se napisalo. I ovo što sad pišem nije apsolutna istina. Ovo je samo moje mišljenje i ne treba nikoga uzrujavati.
Počast T-Zombixu koji nije novinar ali je iskoristio priliku koja mu se ponudila kao blogeru pa piše kolumnu. I svaka mu čast na tome što ga baš briga što mi mislimo, on ulaže svoje vrijeme u traženje svojih tema. Mi ne plaćamo njegove račune. I on je bolji od mene jer piše blog redovito, zanimljiv je i zna što govori. Zaslužio je da ga netko angažira. Jednako vrijedi i za novac. Da ne znaju to što znaju, da nisu uložili (i još ulažu) vrijeme da bi to znali, nikad ih nitko ne bi trebao niti tražio. I što njima svima treba reći? Pa nije valjda vi ste bezveze, trebali su uzeti mene, ali ja ne bih htio jer bi mi to bilo ispod časti.... Aha, sigurno.

Dakle, zavist na stranu. Prestati dizati prašinu i žaliti se na one koji su iskoristili priliku. To nikog neće dovesti niti s bloga u novine niti iz novina u blog. Tko i ne želi dospjeti drugdje nego je sad nek samo kaže “super, svaka čast” i pusti druge da žive kako im paše. Ako o datoj temi netko zna više, uvijek je uputno argumentirano diskutirati. Ali ako ne zna, prašina neće pomoći. Jer svaki oblak najbolje i najviše govori o onome tko ga diže, bez obzira kojim ga likovima nakitili.

Ako bude među vama onih koji bi ovu moju laičku dizertaciju komentirali, molim ponovo, ne dižite prašinu oko toga što sam napisao, nije vrijedno. Uz to, baš sam neki dan glancao po blogu.

Mrežni talenti



srijeda , 14.02.2007.

Evo još jedne studije nekog tko nije mjerodavan komentirati. A taj sam ja.
No, kako se svatko tko je ikad napisao jednu javnu riječ smatra pozvanim za pametovanje o temama u koje se ne razumije kako treba, ja neću biti iznimka.

Nekad davno postojali su ljudi koji su gusku skratili za jedno pero, ušiljili ga, umočili u tintu i škrabali po papiru. Nešto su pisali. I zanimljivo, napravili su knjigu. Da bi knjigu imalo više ljudi bilo je potrebno prepisati je u cijelosti. Malo je ljudi mogli posjedovati pravu knjigu. I sporo je teklo pisano znanje među ljudima.

Onda je u neko drugo doba stanoviti Gutenberg napravio slagarski stroj gdje se tekst knjige prvo posložio od malih izlivenih slova. Tim strojem se moglo tiskati stotine i tisuće knjiga i one su polako ali sigurno ulazile u domove.

Danas većinu poslova rade pametni i precizni strojevi i knjiga ima više nego ljudi na zemlji. Neću komentirati aktualnu tehnologiju.

Vratio bih se na esenciju. Sadržaj. Tko je pisac? Mislim ovdje na pisce romana, priča i sličnih stvari koji riječima uspješno opisuju slike, osjećaje, radnje, i drže nas u napetosti dok gutamo red za redom, oni koji imaju ono 'nešto' zbog čega ih zapravo čitamo. Kako je nekad došlo do toga da nekakav Dostojevski postane pisac? Je li on bio samouk? Je li završio ikakve književne ili jezične škole? Što je sa svim drugim piscima? Ja o tome nemam pojma. Neke književnike učimo u školi. Učimo njihova djela, gramatiku, književne stilove i forme. Učimo njihove jezične i stilske bravure. Od njihovog je pisanja napravljena umjetnost. Književnost. Neki su ljudi postali pojam i postavili standarde 'dobrog' pisanja.

Danas kad pokušate napisati priču, oni koji se u književnost razumiju čitati će vašu priču i raspravljati o vašem zapletu, fabuli, komentirati vašu naraciju, čitljivost, razvučenost, brzinu radnje, nedorečenost, plitke ili duboke opise, faš fond riječi, uglavnom sve ono za što niste ni pomislili da vaša priča sadrži (ili ne sadrži, a trebala bi). Jer niste pisac i nitko vas nije učio kako se piše.

Kad su pisci hodali zemljom, trebali su napraviti stanovit broj kilometara da bi došli do nakladnika kome se njihova umotvorina mogla svidjeti ili ne. Ako nisu dobro pisali, ništa od njihove književnosti. Siguran sam da je bilo i onih koji su možda dobro pisali ali se nikad nisu gnjavili idejom da napišu knjigu. Ima i onih koji nikad nisu ni pokušali. Tko zna za koliko smo briljantnih romana i priča zakinuti zato što je neki tip u nekom selu bio prirodno darovit za pisanje ali je bio daleko izvan radijusa zbivanja. Mnogi su umrli neotkriveni. A da nisu ni pokušali. Nisu imali šansu.

I tako smo stigli do danas. Već sama pojava računala je dala mogućnosti za pisanje na lakši način, za lakšu manipulaciju tekstom, prekrajanja i zamjene odlomaka, brisanje itd. Pisaće mašine su izašle iz mode. A onda su se pojavio internet. Skoro ni papira više ne treba. Tekst se piše digitalno, šalje digitalno, čita digitalno. Sve što ja ovog trenutka napišem, moguće je pročitati iz bilo kojeg dijela svijeta dokle dopire čarobna internet žica. Priznajte, odakle čitate ovaj tekst? Elektroničke knjige također postaju popularne, sve su popularnije iako dobri stari papir ne posustaje. Ima nečeg čarobnog u čitanju 'prave papirnate knjige', barem za naše generacije ljudi. Knjiga osim dobrog sadržaja lijepo i izgleda. Zamislite silne tomove poredane u kolekcije i uredno smještene na vidljivom dijelu dnevne sobe. Često i nažalost nepročitane.

No vratimo se na esenciju. Sadržaj. Pravila o fabulama, naraciji i radnji dalje vrijede. Oduvijek su vrijedila i zauvijek će vrijediti. Ali više pisci ne hodaju samo zemljom. Pisci su prešli u virtualni svijet i iz njega se počeli rađati novi od ljudi koji su se tamo našli. Danas možete kao totalni anonimus otvoriti blog i napisati nešto. Onda ćete vi ili netko drugi shvatiti da vam je odlična naracija, da vam je konstrukcija rečenica neviđena, da vas ljudi vole čitati i da vaše priče imaju ono nešto. Niste to napisali da biste postali pisac ali netko vas je vidio i predložio vam da to postanete. Prilika se pojavila u virtualoj mreži gdje zajedno hodaju pisci, wanabe pisci, nakladnici i wanabe nakladnici. Pronađe se tu i onih koji nisu ni razmišljali o tome, a i oni koji su se odlučili organizirati, hajdemo objaviti nešto zajedno. 'Ukoričeni blogeri' su postali forma. I pišu odlično. Čitam neke od njih, kako koga ulovim, i zaista, stil im je takav da bih sigurno mogao progutati njihov roman kad bi ga netko na taj način napisao. Bravo blogeri, za koje se pitam jesu li učili biti pisci ili su to postali zato jer su dobili priliku.

Jednog dana u budućnosti, nakon 15 objavljenih djela jedna osoba XY održat će promociju svog 16. romana u 79. godini života.

XY rođen je u prosječnoj radničkoj obitelji i pohađao školu za automehaničara. Kao i većina njegovih vršnjaka uštedio je nešto novca i kupio svoje prvo računalo. Uglavnom za računalne igre i hackiranje. Iako mu škola nije išla najbolje, provlačio se s prosječnim ocjenama. Već u srednjoj školi prigrabio je informatičku tehnologiju i kao i svaki njegov vršnjak ušao u sve sfere komunikacije. Pojavom prvih blog servisa u Hrvatskoj 2004. godine bio je među prvima koji su otvorili svoj blog. Pisao je u početku o gnjavaži u školi, o lošim sendvičima i kritizirao političare i društvo. Ipak njegov je blog bio posjećen jer je bio dostupan širom svijeta a njegov način pisanja bio je dopadljiv, jezgrovit i imao je ono 'nešto'. Nakon što su ga nekoliko puta neki online portali spomenuli kao blogera shvatio je da u tome ima nešto. Pratio je kako se blogeri organiziraju u nekakve književne grupe, organiziraju tiskano objavljivanje priča . Zašto ne? Uložio je sav svoj trud i napisao nekoliko priča. Prve tri su mu razni samoosnovani žiriji odbili zbog loše naracije, dvije zbog prerazvučene radnje a jednu zbog plagijata. Upamtio je i mali, gotovo beznačajan komentar. Na blogu si odličan ali ove priče su ti koma. To nisi ti! Onda je XY počeo čitati objavljene priče drugih i shvatio da ne može pisati na silu po narudžbi. Možeš puno čitati, graditi svoj osebujni stil, popraviti ga nekim općeprihvaćenim normama, ponovo čitati, i imati možda malo sreće i svakako talenta. Sljedeću priču je napisao baš u svom prepoznatljivom stilu, niti ne pokušavajući izmisliti novu formu i pretvarati sebe u nešto drugo. I bila je postala hit. S vremenom je pisao veće i duže priče i one su se pojavljivale u svim tiskanim izdanjima blogera. Objektivno, njegov je rad postajao sve bolji i bolji. Dvije godine nakon toga završio je i objavio svoj prvi roman. Danas u 79. godini, objavio je svoj 16 roman, vjerojatno posljednji. Automehaničarsku radionu je zatvorio u šezdesetoj a njegove knjige se i danas prodaju, ne kao nekad, ali ipak...


I sjedi XY u svom naslonjaču, gleda korice svoje posljednje knjige, misli su mu negdje... Iza sebe čuje klikanje po tipkovnici. To njegov 11-godišnji unuk uživa u čarima interneta. Dok je XY odlagao knjigu na rukohvat naslonjača tipkanje prestane, opruga na stolici kratko zaškripi i unuk mu priđe i ugura mu se ispod ruke.

- Deda, Karlo od tete Štefice si je otvoril bloga. Ti znaš gdje je na internetu taj blog?

Još pomalo zamišljen i ne više tako dobrog sluha, XY mu nježno odgovori:

- Ne samo na internetu, Bog je svugdje, sinko, svugdje...

Prašina blogovskih arhiva



utorak , 13.02.2007.

Eh, kako rijetko pišem, mogao bih upotrijebiti najčešće izgovorenu Big Brother Frazu: “Ne mogu vjerovat'!!”

Čujem se povremeno sa starim znancima s bloga, mislim na one s kojima smo nekad zajedno počeli čeprkati po blog predlošcima pokušavajući napraviti nešto smisleno. Već tada je bilo jasno da su neki izvanredni pisci, drugima je sve bilo u dizajnu, jedni su bili anonimci i u strahu da ih se ne otkrije a drugi su otvoreno istupali koristeći medij do maksimuma. Neki su otkrivanjem identiteta odustali. Neki su se posvađali pa prestali pisati. Jedna ekipa je otvorila svoju domenu, neki su se odštampali...

Vremena su se promijenila ali su neke stvari eto, ostale iste. Kažu ti moji stari znanci, stigla je neka nova generacija blogera, nas ionako nitko više ne čita. Ispucali smo svoj blog-terapijski maksimum, ispucali što smo imali i sad se nadamo da smo se izliječili. Neki od tih starih znanaca i dalje pišu. Pronašli su sebe u blogu i sve su bolji i bolji. A generacije prolaze.

Recimo nešto o konstantama. I dalje postoji more blogova kategorije “sinoč sam jeo sendvić”, i jezero komentara kategorije “dođi na moj blog i komentiraj nešto”. I dalje se vode polemike oko stvaranja cool i ostalih listi. Toga je bilo i u prvoj i u drugoj i u trećoj godini, a bit će bogami i u svakoj sljedećoj. Stvar je rješiva samo na nivou pojedinca. Svatko ima svoju poštenu zamisao, tako da se zbog toga nikad nisam posebno sekirao. Konstanta je da stara generacija više ne prčka po kodovima i ne mijenja dizajn svakih mjesec dana. Umorilo nas. Dolazimo samo provjeriti je li itko od nas išta napisao (ponekad dođem provjeriti sam sebe, za svaki slučaj) i uglavnom pročitati one koji su s vremenom počeli briljirati na ovom mediju ili su netom postali nove zvijezde. Svaka im čast.

A varijable? Blog je od onih vremena drastično evoluirao. Da, mislim na blog generalno ali i na blog.hr kao jedan od servisa. Imali smo nekad svega par dobrih funkcija i to ti je to. Sad ih ima more jedno. Počele su Google reklame, a i neke druge i to će ponovo na blogu otvoriti novu stranicu. Netko će to shvatiti ozbiljno. Povećao se broj celebrityja koji su problogali, a povećao se i broj blogera koji su postali celebrity. Uglavnom u ovoj blog-juhi isplivalo je dosta poštenih komada mesa.

Rekao bih da sve ide svojim tijekom. Počev od dječjih bolesti, na početku, pa sve do povremenih epileptičnih napada sada, u zrelijoj dobi.

A ja i dalje povremeno svratim da vidim jesam li što napisao :) Povremeno gledam statistike pa mi je drago da ima još onih koji kopaju po mojoj arhivi i tamo pronalaze ponešto za sebe. Pronašao sam na jednom mjestu komentar (nek mi oprosti autor ali zaboravio sam gdje) koji kaže nešto u smislu: “E svi mi koristimo tu Njušilicu, a pitam se čitamo li mi uopće tog tipa? Pa sam se ja otputio da vidim malo o čemu se radi”. Hehe, na čas sam se osjetio kao kost od dinosaura koju je netko ponovo iskopao.

Kad rekoh Njušilica, mnogi ne znaju da iako sam ostao kod onog “stručnog naziva” Mini Favs, naziv Njušilica zapravo nije moja izmišljotina već veleštovanog kolege blogera Jesusa Quintane koji je, prije no što je stvorio Bestseler, žario i palio ovim prostorima. Za one koji vole kopati po arhivama bloghaera svratite i do njega i načitajte se. Ima još dinosaura. Bigmamma, naprimjer. Priča ko u priči, bez dlake na jeziku, ali s ljubavlju. Nekad smo čitali i Trapulu čije se pero osušilo već prije dugo vremena. Posegnete li duboko u arhivu pronaći ćete pregršt sjajnih postova. Prašna arhiva bloghaera još čuva sve. Ili Moje virtualno ogledalo. Otklikajete skroz na sami početak kad je bloghaer nastao u velikom prasku i počnite odatle. Sjajne kratke pričice, pregršt inspiracije i emocija. Zatim, Trash, bio je to blog izvanredne i originalne ideje. Svaki post inspiriran je različitim otpacima koji su tog dana završili u kanti za smeće. Jedinstveno. Ima toga još, pregršt inspiracije i mudrosti na Georgu (koji također piše rijetko) i Krossu. A naravno, neću zaboraviti i na Piskarije lijepe i talentirane Ane.

Samo ovih nekoliko blogova koje sam popamtio (a koji više ne pišu ili pišu vrlo rijetko) sadrže arhiviranog materijala za nekoliko knjiga. To su oni kojima su se brojači vrtjeli i vrtjeli. Eto sada zaslužene penzije za većinu od njih. Sreća što ta djela i dalje sjede negdje na tvrdom disku bloghaerovog servera i čekaju da ih prijeđe ona crta koja će is smjestiti u povijest.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>